Topi li se „rusofilska“ fasada vlasti u Srbiji?

Topi li se „rusofilska“ fasada vlasti u Srbiji?

5 novembra 2014

Aleksandar PAvicPiše: Aleksandar Pavić

Ogromna pozitivna energija koja se stvorila tokom vojne parade i posete ruskog predsednika Vladimira Putina polako se, ali sigurno, razvejava. I to ne odozdo, „iz baze“, nego odozgo, iz vrhova vlasti i javnosti koju ona kontroliše ili usmerava.

Otkako je sa beogradskog aerodroma 16.10.2014. poleteo avion ruskog predsednika, da bi se, sa četiri časa zakašnjenja spustio u Milan, time pokazujući da je, za Rusiju, u tom trenutku poseta Beogradu bila važnija od susreta sa liderima EU – u Beogradu kao da se sve čini da se pozitivni efekti te posete što pre relativizuju i gurnu u zaborav. Ovo je posebno neshvatljivo imajući u vidušta je sve Srbijiponuđeno sa ruske strane. Da se nakratko podsetimo:

Na zajedničkoj konferenciji za medije sa predsednikom Vlade Srbije, Vladimir Putin je izjavio, da Srbija može iskoristiti povoljan trenutak na tržištu Rusije usled sankcija Zapada i da ruske investicije u naredne tri godine mogu da dosegnu 10 milijardi dolara“, dodajući da „ako se realizuju sporazumi koji su juče postignuti, onda izvoz srpskih proizvoda može da poraste sa 130 miliona na 500 miliona dolara za vrlo kratko vreme“.

Uz to, preko „Glasa Rusije“ saznajemo da je Rusija Srbiji dala ponude koje se, jednostavno, ne odbijaju. Osim ako niste zreli za ludnicu. Ili dugo robijanje. Dakle, kako nam prenosikolumnista Ratko Paić, „prvo se tokom sastanka u Palati ‘Srbija’, u onom delu koji je bio zatvoren za javnost, šef ruske države doslovno obratio predsedniku Nikoliću sa ovim rečima: ‘Tomislave, kada god budete imali novu ideju, napišite mi, postaraću se za to’“.

A drugo?„Potom je Vladimir Putin na samom kraju svoje nedavne posete, neposredno pred ulazak u svoj predsednički ‘Iljušin’ i odlazak iz Beograda, rekao nešto vrlo slično i premijeru Vučiću, kada mu se obratio bukvalno ovako: ‘Dragi prijatelju, šta god od Rusije za svoju zemlju budeš tražio, lično ću se postarati da to i dobiješ’, čime je baš poput zlatne ribice iz viceva i po treći put (prvi put je bilo tokom posete 2008) od najviših srpskih zvaničnika zatražio samo da požele neku želju u interesu Srbije, i on će se, kako je obećao, lično postarati da se ta želja ostvari“.

Nije ni čudo što se u člankuruski predsednik naziva „zlatnom ribicom“ koja je Srbima koji su imali tusreću da je „ulove“, ponudila tri želje. Međutim, umesto da, posle posete ruske „zlatne ribice“, u Srbiji sve pršti od vesti o tome kako se srpska država, privreda i vojska spremaju da na najbolji način iskoriste ovu nesvakidašnjuponudu – dobijamo muk. Ustvari, dobijamo nešto još mnogo gore od toga: vesti da je, odjednom, došlo do smanjenja isporuka ruskog gasa Srbiji. I ta smanjena isporuka se samo delimično može objasniti opštim smanjenjem isporuka ruskog gasa ostatku Evrope. Ispostavlja se da postoji i problem srpskog duga za ruski gas, u vrednosti od nekoliko stotinamiliona dolara.

Ministar energetike Antićse odmah potrudio da pružiuveravanjada će se taj dug regulisati, i da će do kraja godine biti vraćeno 100 miliona dolara duga.Premijer je, pak, sa ne može biti ozbiljnijim licem i tonom obavestio javnost da Vlada nije u mogućnosti da isplati dug od 200 miliona dolara do idućeg marta: „To bi se odmah videlo na javnom dugu, koji želimo da smanjujemo“. Da su, međutim, želje jedno a toliko omiljena realnost nešto sasvim drugo, obaveštava nas Fiskalni savet, koji je poslednjeg dana oktobra zaključio: „U odnosu na početak godine dug države je veći za oko 2,0 milijardi evra i do kraja 2014. godine on će, izvesno, premašiti 23 milijarde evra, navodi Fiskalni savet“.

No, raskorak između premijerovih želja i realnosti za koju, uzgred, ipak malo teže može da direktno optuži „prethodnu vlast“ (što ne znači da neće probati), nije ono što je u ovoj priči najgore.Jer, logično bi bilo, kada je rusko-srpski susret već protekao u tako pozitivnom kontekstu, i kad je ruska strana ponudila Srbiji više milijardidolara uulaganjima, da je stvar duga od par stotina miliona dolara mogla da se reši na licu mesta, iza zatvorenih vrata, možda baš u sklopu ponuđenog ruskog ekonomskog paketa. S druge strane – moždase tako nešto i desilo:možda je neki dogovor i napravljen kada je trebalo pokazati široke osmehe pred kamerama, a ondasu problemi naknadnoiskrsli,posle Putinovog odlaska.

Možemo samo da nagađamo šta je to navelo rusku stranu da, samo nekoliko dana posle davanja velikodušne ponude od 10 milijardi dolaraulaganja u sledeće tri godine,pozitivnih poruka koje su poslate domaćoj i svetskoj javnosti,i srdačnog prijema kojeg je predsedniku Rusije priredio narod Srbije na vojnoj paradi – odjednom javno potegne pitanje vredno nekih par stotina miliona dolara. Da li činjenica da nije potpisan dogovor o diplomatskom imunitetu za rusko osoblje rusko-srpskog humanitarnog centra u Nišu – što bi tek delimično primaklo Ruse diplomatskim i pravnim privilegijama koje uživaju pripadnici NATO snaga u Srbiji(„Sporazum je bio pripremljen, ali nije bio potpisan, iako smo svi to
veoma očekivali“, izjavioje Vladimir Kudrjavcov, zadužen za mećunarodne odnose Humanitarnog centra u Nišu“)? Ili možda činjenica što je Vučić pre koji dan, u intervjuu za časopis „Biznis nju Jurop“ (BusinessNewEurope), prilično jasno stavio do znanja da neće biti gradnje Južnog toka u Srbiji dok se EU i Rusija o tome ne dogovore: „Ako ne postignu dogovor, mi nećemo nikome naneti štetu, pogotovu ne našim evropskim prijateljima. Napravili smo dobar ugovor sa Rusijom, ali nismo počeli sa izgradnjom“, rekao je Vučić za BNE“. Poređenje ovog snishođenja „teškog čoveka“ iz Nemanjine 11 prema EU sa stavom mađarskog premijera Orbana teško da je promaklo očima ruske diplomatije: „Premijer Mađarske, Viktor Orban, danas je ponovo podržao izgradnju gasovoda ‘Južni tok’, pošto su vlasti u Budimpešti prethodno usvojile zakon, shvaćen kao ‘zeleno svetlo’ za taj projekat i kao poslednji pokazatelj Orbanovog otpora Evropskoj uniji. Orban je novinarima rekao da je planirani gasovod ključan za snabdevanje Mađarske enegentima, preneo je AFP.’Podržavamo izgradnju svakog gasovoda koji obezbeđuje energetske izvore’, rekao je mađarski premijer, posle sastanka s članovima kabineta“.

Ne treba izostaviti ni izjave ministra spoljnih poslova Dačića, koji je na konferenciji za novinare od 1.11.2014. priznao kako je, što se tiče približavanja NATO-u, „posle više godina“ vlast konačno „presekla“ po tom pitanju – ali je, eto, Albanija stavila veto na odluku Srbije da dostigne „najveći nivo saradnje jedne zemlje sa zapadnom vojnom alijansom a da ne bude njen član“.

Dakle, umesto pozitivne atmosfere preduzetničkog, da ne kažemo protestantskog duha probuđenog izuzetnom poslovnom prilikom koja se ukazala – od Putinovog odlaska preovlađuju upravo gore-navedeni tonovi. A, ako je suditi po zaključcima kolumniste „Glasa Rusije“, srpski zvaničnici se nisu odvažili da od kremaljske „zlatne ribice“ zaiskaju makar jednu želju:„Kako se zasad čini, realni život sve više poprima karakteristike neverovatnog vica u kome iznenađeni pecaroš ni sam nije siguran šta bi nabrzinu mogao zatražiti od čudesnog stvorenja koje mu se našlo na udici, što obično rezultira završetkom u kome ostane bez svega što je izgledalo da mu je na dohvat ruke. Pa ipak, postoji jedna razlika, jer do sada su glavni junaci tih priča zahtevali barem nešto od zlatne ribice – džakove novca, potoke rakije, zanosnu Fatu, slavu i moć, što im je doduše na kraju uvek izmicalo zbog duhovitog spleta okolnosti, ali barem se do sada još nije dešavalo da ne požele baš ništa“.

Kad se sve sabere, sažeti stav sadašnjih vlasti Srbije bi, dakle, mogao da glasi otprilike ovako: oberučke biramo permanentno zapadno političko uslovljavanje, još dublju kolonizaciju srpske privrede, rasprodaju preostalog porodičnog srebra, dalje rasparčavanje državne teritorije – ali smo zato izuzetno rezervisani prema svim ponudama koje jačaju državni i ekonomski suverenitet zemlje i čvrsto podržavaju njenu teritorijalnu celovitost. I, čini se da je jedini pravi izazov za predstavnike vlasti sada kako ovaj apsurd što bolje spinovati prema već sluđenoj javnosti.

Ipak, izgleda da se polako ali sigurno bliži trenutak istine. Ruska strana će, po svoj prilici, sve više tražiti da spoljašnje manifestacije „rusofilije“ vlasti Srbije budu poduprte i konkretnim delima što, naravno, ni malo neće odgovarati zapadnim „partnerima“ vladajuće koalicije. A slično će zasigurno sve više zahtevati i javnost Srbije – ona ista koja je sa takvim oduševljenjem prihvatila Putinovu posetu i koja u bitno većem procentu favorizuje povezivanje sa Rusijom nad povezivanjem sa EU. Pa čak i deo one javnosti koji, ne mareći puno ni za Ruse ni za Zapad, samo želi da živi i da radi „kao sav normalan svet“. A njima će biti malo teže objasniti zašto se povoljne ekonomske ponude i prilike, pa bile one i ruske – tako teško ili nikako prihvataju.

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *