Трансвестија традиције

Transvestija tradicije

17 maja 2017

Piše: Slobodan Antonić

Posle osam godina kupih NIN. Poslednji put kada sam to učinio (2009), napisao sam tekst u kome sam redizajniranje Ringijerovog NIN-a nazvao „šminkanjem mrtvaca“ (ovde). Sada mi je pak ovaj nedeljnik,  koga sam pre no što je pao u vlasništvo Ringijera voleo, zaličio na Končitu Vurst.

NIN je u Srbiji bio važan deo intelektualnog sazrevanja i života čitavih generacija. Moj otac je oduvek kupovao Politiku, NIN, Jež i, za nas, decu, Politikin zabavnik. NIN je bio pouzdan, analitičan i otvoren nedeljnik u kome se negovalo nepristrasno (objektivno) novinarstvo. To je podrazumevalo, između ostalog, da se u člancima u kojima se analiziraju savremene kontroverze izloži mišljenje obe strane. NIN je bio važan i zbog toga što nam je davao orijentire – ukazivao na važne ličnosti i knjige u svetu i kod nas.

Početkom devedesetih NIN se bio odveć približio tadašnjim vlastima, ali je brzo povratio nezavisnost, i sa uravnoteženom uređivačkom koncepcijom – u kojoj su evrofilska i antiglobalistička paradigma, tradicionalna kultura i postmodernistička avangarda, imali jednako pravo građanstva – dočekao privatizaciju, u martu 2009. godine.

NIN je prodat Ringijeru za smešnih 810.000 evra, posle čega počinje njegov pad. Redakcija je prebačena u Blic, a većina starih urednika i novinara je „ispraćena“. U broju 3072 (od 12. novembra 2009), novi vlasnik izvršio je „redizajniranje“ tako što je obim tekstova smanjio, a fotografije povećao. Ono što me je podstaklo da napišem tekst – i da se kao čitalac oprostim od NIN-a – bila je činjenica da u tom broju uopšte nije bilo tekstova o opoziciji. Svi intervjui, slike, izjave i članci gostujućih autora pripadali su političarima koji su dolazili iz vladajućeg bloka stranaka: DS, G17 i SPS. Tada jake stranke parlamentarne opozicije, DSS, SRS i SNS, njihovi lideri i njihovi stavovi, nisu ni pomenuti u nedelji u kojoj je javnost, a s njom i opozicija, proključala zbog usvajanja nove verzije vojvođanskog Statuta.      

„NIN je danas idealni tip reformisanih, modernizovanih, `drugosrbijanizovanih` novina“, napisao sam, „u kojima opozicije nema ni u tragovima“. To je, očigledno, zato što, po ringijerovskim kriterijumima, ta opozicija nije dovoljno „briselska“. Takođe, kritikovao sam i neoliberalnu koncepciju ekonomije koja je u novom NIN-u dobila monopol, a koja se svela „na najobičniju neoliberalnu lakirovku, činovnički tupu i dosadnu, u kojoj sve naše probleme rešava stopostotna privatizacija, a svi naši jadi dolaze od toga što još nismo privatizovali EPS i Telekom“.

Ima li promene posle devet godina? Sada se vlast, oličena u Aleksandru Vučiću, kritikuje, ali prvenstveno zbog nedovoljnog atlantizma i nesavršenog neoliberalizma.

„Smanjenje plata u javnom sektoru i penzija bilo je neophodno kako državni budžet, a sa njim i Srbija, ne bi bankrotirali“, podržava novinar vladino lakejsko praćenje instrukcija MMF-a (str. 15); ali, pita se on, šta je sa obećanim otpuštanjima? Šta je sa privatizacijom javnih preduzeća, posebno Telekoma i EPS-a (16)? Lošem stanju u EPS-u posvećen je i poseban tekst od četiri strane (32‒35), pa čitalac sve što bi trebalo da zaključi jeste – kad će već jednom ta privatizacija?

„Unija će opstati“, naslov je članka (18‒19) kojim se čitaoci uveravaju da EU neće propasti, uprkos „najozbiljnijem izazovu – oživljavanju nacionalizama“; a na stranama 42‒46 hvali se Makron što je „sprečio pobedu kandidata stranke sa fašističkim korenima i (sada samo bolje zamaskiranim) rasističkim stavovima“ – kako se opisuje Mari Lepen (44). Tu je i tekst o jednoj francuskoj književnici azijskog porekla, koja kaže (izvučeno u antrfile): „Ne koristim reč migrant. Ništa mi ne znači. U pitanju su ljudska bića, izmešteni, muškarci, žene i deca u potrazi za boljim životom“.

Dakle, sve prepoznatljiva mesta aktuelne globalističke ideologije.

No, posebna priča je način na koji su u NIN-u obrađene društvene teme. Na tom planu proces „drugosrbijanizacije“ otišao je tako daleko da je NIN sada negde između Peščanika i (pokojnih) E-novina.

U Peščaniku je bar, povodom „seksualnih paketa“ Ministarstva prosvete priznato (ovde) da je „`Uputstvo` koje je Ministarstvo prosvete pripremilo, nastalo bez angažovanja stručnih pedagoga koji bi se ozbiljno pozabavili problemom seksualnog nasilja nad decom, usled čega su napravljeni propusti koji nemaju pedagoško opravdanje (informisanje dece o analnom, oralnom itd. seksu…)“. U NIN-u se, međutim, ne priznaje čak ni to. U tekstu „Čuvari tabua“ (26‒28) ne prepoznaju se baš nikakvi nedostaci ni seksualnih priručnika, niti procedure, nego se sve svodi na objašnjenje da je „jedna inovativna i krajnje napredna inicijativa“ doživela „medijski linč“ samo zato što je „konzervativna Srbija `zaurlala`: stop paketima!“, budući da su paketi „udarili na sveti porodični tron“ (27; 26).

„Zaurlala“, „konzervativna Srbija“ i „medijski linč“ – to je taj tipičan diskvalifikatorski rečnik „druge Srbije“. Štaviše, ne samo da u ovom članku, koji bi trebalo da bude analitičan, nisu pozvani predstavnici obe strane da iznesu mišljenje, već su zastupnice one jedino ispravne strane otišle i korak dalje od „paketa“. Zahtevale su da se ne samo deca već „i roditelji kontinuirano edukuju na ove teme“, kao i da deca još „od malih nogu“ moraju biti „informisana o različitim pravima – na seksualnu slobodu, pravo na seksualno zadovoljstvo, seksualno izražavanje, udruživanje, na slobodne i reproduktivne izbore“ (17).

Nije rečeno kakvo je tačno to pravo na „seksualno izražavanje“, i na „seksualno udruživanje“ o kome bi trebalo da budu podučavana naša deca – možda je reč o viziji oslobođenja za koju se zalagala feministkinja Šulamit Fajerston u knjizi The Dialectic of Sex: A Case for Feminist Revolution, možda je reč o viziji u kojoj nema porodice već samo komune od po 10‒15 muškaraca i žena, u kojoj su svi slobodni da uspostavljaju seksualne veze sa svima (str. 217), a „odnosi s decom podrazumevaju onoliko genitalnog seksa koliko su deca sposobna da imaju – verovatno znatno više nego što mi sada verujemo“ (str. 223), uključiv i „seksualno opštenje sa svojom sopstvenom genetskom majkom“ (str. 213).

Na žalost ovakvih i sličnih vizija „seksualnog izražavanja“ i „seksualnog udruživanja“, seksualni paketi su propali jer je, kako nam je objasnio ringijerovski NIN, „konzervativna Srbija `zaurlala`“ čim  se „udarilo na sveti porodični tron“, što je, jel`te, strašno i najbolji pokazatelj u kakvoj zemlji živimo.

Karakterističan je i komentar „Novac i ideologija“ (str. 60). On  počinje tvrdnjom da je vest o donaciji Vlade Srbije za izgradnju crkve u Beranama „odjeknula kao šamar civilnoj Srbiji“, zatim sledi obavezno mesto uobičajene drugosrbijanske propagande kako „SPC ne plaća porez“ (a da joj se možda prvo vrati imovina?), potom se za pomenutu donaciju kaže da se ona dešava „baš u trenutku priključenja suseda NATO“, zatim se veli da se „na rat huška na razne načine“, između ostalih i „slanjem voza punog ikona na Kosovo“, da bi se sve zaključilo uvidom kako se davanje „poltronskih donacija može tumačiti i kontrolom nad najneobuzdanijom snagom Srbije – navijačima“, koji svoju „pobožnost“ redovno pokazuju tako što „nasmrt pretuku kojeg homoseksualca“.

Ova neverovatna papazjanija – u kojoj su fantastičnim sinapsama spojeni crkva u Beranama, otpor NATO-u i navijači koji biju homoseksualce (to je, valjda, ta „konzervativna Srbija“ koja „urla“?) – jeste možda najbolja slika današnjeg NIN-a. On je postao ćirilična Helsinška povelja – čak ne ni Peščanik (čijem se kvalitetu tekstova najčešće nema mnogo šta prigovoriti).

I kao takvom, ringijerovskom NIN-u sasvim pristaje karikatura (str. 6) na kojoj se „Srbija, leta Gospodnjeg 2017“, kako glasi naslov, prikazuje sastavljena od Frankenštajna koji nosi parolu „Dole Darvin i evolucija“, nekog zvezdočatca koji drži ravnu Zemlju i transparent „Hoću i ja u školski program“, veštice s parolom „Dole vakcine“, snagatora koji jednom rukom čupa ženu, a drugom drži transparent „Ua abortusi“ i čoveka u odelu s parolom „Ne dam Nedića“.

Ne znam kome se ovakav NIN dopada. Staroj publici ne, možda ponekom zakletom „građanisti“, ili plitkoumnom japijevcu kojem ne smeta „nacionalistička“ ćirilica. Pitanje je samo koliko takvih tačno danas ima u Srbiji, ali sumnjam da NIN može od da živi od sopstvenog tiraža. No, to je već njegova briga.

Ono što je, međutim, naša briga jeste model preuzimanja ono malo kvalitetnih ustanova koje imamo, njihovo svođenje na ljušture i ispunjavanje novim sadržajem koji je najčešće u suprotnosti s tradicijom. To je tipičan ideološko-kulturni transvestizam, u kojem se nacionalne ustanove pretvaraju u, suštinski, kulturrasističke i antinarodne. Te ustanove postaju „Končita Vurst srpske kulture“ – sa dubokom falinkom unutrašnje izveštačenosti, lažnosti i pervertiranosti.    

I tako, valjda, sve dok čitava srpska kultura ne postane jedna velika i neizbežna Končita Vurst?

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



2 komentara

  1. goran says:

    Svaka cast na pametnom tekstu.

    • Ljubo Miskin says:

      U potpunosti se slažem sa prof. Antonićem. NIN sam redovno čitao u periodu od 1974 do 2010. Nakon privatizacije to više nije bio NIN. Jednostavno se nije više mogao čitati. Takvo je stanje ostalo da današnjeg dana.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *