У чему је проблем са опозиционим деловањем у Србији

U čemu je problem sa opozicionim delovanjem u Srbiji

18 jula 2017

Piše: Branko Pavlović

A u čemu nije? Da, može i tako. U ovom tekstu govorim o osnovnom problemu svih koji su spremni da se suprotstave vladajućoj politici u Srbiji – kako biti delotvorniji.

Analiza i objašnjenje šta po svojoj suštini vladajuća politika znači za nacionalne interese, što bi se popularno reklo „za budućnost naše dece“ je dobrodošla, svakako važna, ali nije dovoljna. Pored toga „šta ne valja, zbog čega i koliko je to štetno“, neophodno je izneti koncept šta bi trebalo uraditi.

Prethodno je važno razumeti da je naš protivnik dobro strukturirani strani interes. Nekada je on „zgusnut“ kao zahtev MMF-a, nekada predstavnika SAD ili Nemačke, Brisela ili NATO-a. Veoma često su to zahtevi nevladinih organizacija koje insistiraju na neopozivom poštovanju interesa multinacionalnih kompanija, ili sprovođenju obrazovne politike ili kulturne politike itd., koje u krajnjoj liniji služe predupređivanju svakog ozbiljnijeg otpora stranim interesima.

Otuda se sasvim slažem sa g. Milošem Kovićem koji je u jednom tekstu istakao da je pred nama Srbima ponovo pitanje „oslobođenja i ujedinjenja“. Kao i prethodno u našoj istoriji, dobrodošli su svi koji hoće da nam na tom putu pomognu. Ujedinjenje mora da sačeka da se Srbija prvo oslobodi, pa u daljem tekstu govorim o oslobođenju. 

Kako su mehanizmi i tehnike vladanja Srbijom i Srbima veoma razvijene i razgranate (naravno to važi za sve građane, ali se pokazalo da su samo Srbi sposobni i voljni za beskompromisnu borbu), to i borba za oslobođenje mora biti sveobuhvatna.

A to dalje znači da u najmanje petnaestak oblasti treba ponuditi odgovore na to šta u svakoj od njih treba uraditi.

Metodološki, da bi se postigla veća delotvornost, povećao uticaj predloga, nužno je koncept osmisliti kao najviše desetominutno izlaganje na televiziji. Bolje još kraće od toga. Naravno, sam elaborat može biti znatno detaljniji. Ali bez ovog „udarnog“ dela on nikada neće ništa pokrenuti u Srbiji, koliko god inače, po stručnim merilima, bio utemeljen.

U ovom tekstu ću pokazati kako se jedna od složenih i medijski dosadnih tema, pravosuđe, može jasno izložiti. A čitaoci će prosuditi da li je to ono „novo“ što nam je potrebno u borbi protiv vladajućeg sistema:

„Postoje tri mere koje se u pravosuđu mogu sprovesti odmah i koje bi u roku od jedne godine znatno popravile pravosudni sistem kakav je on danas.

Tako bitno popravljen sistem još uvek ne bi bio zadovoljavajući i za dalje njegovo unapređenje su potrebne različite mere koje bi u periodu od 10 godina dovele do toga da je pravosuđe u Srbiji dobro.

Pre nego što pređem na mere za brzo popravljanje pravosuđa, samo da konstatujem da je i ovakvo pravosuđe kakvo sada imamo bolje od pravosuđa u nekim državama koje su članice EU i jednako loše kao u još nekim drugim državama čalnicama EU. Drugim rečima, apsolutno je netačno da proces pristupanja ili članstva u EU doprinosi kvalitetu pravosuđa u nekoj državi.

Nužne mere su:

  1. da država, pokrajina, gradovi i lokalne samouprave (vlast u najširem smislu reči) prestanu da krše Ustav i zakone Srbije,
  2. da se odmah odustane od brzine-efikasnosti, kao osnovnog kriterijuma kvaliteta rada pravosuđa,
  3. da država kao poslodavac, direktno ili posredno kao osnivač preduzeća i ustanova, prestane sa masovnim kršenjem prava zaposlenih.

Kršenjem zakona država prouzrokuje stotine hiljada predmeta u pravosudnom sistemu, tako da on ne može da stigne da se na primeren način bavi stvarnim problemima građana. Uz to, ovi postupci nepotrebno, pa time i nezakonito, troše desetine miliona evra budžetskih sredstava. Govorim samo o postupcima za koje se izvesno zna da će ih država izgubiti, a ona umesto da plati šta je dužna uporno vodi postupke.

Kod nas se sudija bira prvi put na rok od tri godine. A posle toga konkuriše da bude biran za stalno. U tom periodu (ista mera se primenjuje i na sve druge sudije, ali su starije sudije makar nekad stasale u normalnom sistemu) njegov rad se vrednuje isključivo po tome koliko brzo radi. Da li znate za jednu profesiju, pa nek bude i moler, o doktorima ili elektro-inženjerima da ni ne govorim, u kojoj bi bilo ko pri svesti savetovao početniku „samo radi brzo“? Naravno da ne. Uvek je savet „sada je važno da sve što radiš bude dobro, a vremenom će kvalitet dati brzinu“. Kod nas je obrnuto. I tako sistemski dobijamo sudije koje su ne samo navikle da rutinski greše zbog brzine, nego su i nagrađene što greše time što su izabrane na stalnu sudijsku funkciju. Dakle u sistemu koji imamo, sudija sasvim izuzetno, ako je rođen kao Ivo Andrić, može biti kvalitetan. 

Država kao poslodavac užasno maltretira zaposlene. Potpuno nezakonito i nemoralno. Tako u pravosuđu radi više hiljada po ugovoru na određeno vreme na po tri meseca. Onda mesec dana nemaju ugovor i nisu plaćeni, ali moraju da rade da bi dobili novih tri meseca. Rade 12 meseci, a plaćeni su 9 meseci. I tako 4, 5, 6 i više godina. Pa ako im već daje bedne plate, država makar mora da im obezbedi sigurnost posla na koju je i zakon obavezuje. O volonterima tek da ne govorim. 

Od sistemskih mera, zadržaću se samo na onima kojima se utiče na nezavisnost sudstva i samostalnost tužilaca, a što ima pogubno krajnje dejstvo na pravo građana na pravično suđenje.

Uticaj je dvojak: na osnovu ustavnih ovlašćenja i prosto nezakonit uticaj. Nezakonit se opet može podeliti na onaj koji se zasniva na zloupotrebi ovlašćenja i na direktno kršenje zakona.

Kod uticaja na osnovu važećeg Ustava, najvažnije je istaći da se gotovo sva štetna dejstva mogu sprečiti izmenama odgovarajućih zakona, bez potrebe da se Ustav menja. Sasvim suprotno slici u medijima, pošto se u proteklom periodu ništa od mogućeg nije preduzelo od strane izvršne i zakonodavne vlasti, i Društvo sudija Srbije i Udruženje tužilaca Srbije stoje na stanovištvu da bi promenom Ustava stanje bili još gore. Kada vam kažu da je Ustav potrebno menjati zbog pravosuđa i ostvarenja „EU standarda“, da znate da to nije tačno i da najugledniji sagovornici stručnim telima u EU iz Srbije smatraju da sada Ustav ne treba menjati, a potreba zakonska rešenja su davno već dostavljena i izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. 

Od nezakonitog uticaja na nezavisnost i samostalnost sudija i tužilaca, sigurno je najfrapantniji primer sprovođenje Briselskih sporazuma, kojim su ukinuuti sudovi i tužilaštva i na severu KiM, ali i svi slučajevi u kojima Vučić ili neki „mali Vučić“ dohvate mikrofon i kameru i iznose stavove o postupcima koji ili još nisu ni počeli ili su u postupku, ističući da bi oslobađajuća presuda bila „njihov lični poraz“ i slično. 

Najveći problem i najkomplikovaniji za rešavanje je naravno kvalitet sudija i tužilaca. I stručni i karakterni. Za to je potrebno 10 godina.

Ali da mi krenemo od gorućih i lakše sprovodivih mera, pa će se onda i sposobnost sistema za napredak ka dobrom pravosuđu proširiti i ubrzati.“

Dve strane, oko 8 minuta.

Obuhvaćeno je samo nesporno, ono što u javnosti nije prisutno, a veoma je važno. Ajde da se učini napor da to uradimo za sve druge oblasti, pa da vidimo kako će onda izgledati rezultati izbora.

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *