U PITANJU JE SAMO NOVAC – Nataša Kandić potrošila preko četiri miliona evra na svoj REKOM

U PITANJU JE SAMO NOVAC – Nataša Kandić potrošila preko četiri miliona evra na svoj REKOM

17 novembra 2014

rekom-natasa-kandic-1328585176-81970Pošto žrtve? Pitanje koje smo postavili pre nekoliko godina („Pečat“ broj 174 od 15. 07. 2011.) ovih dana, kada u Beogradu zaseda tzv. „Skupština Koalicije za Rekom“, konačno dobija odgovor: godišnje, bezmalo milion evra! Počevši od 2009. godine, proćerdano je preko četiri miliona evra, iako ni to nije konačna cifra „operacije“ zvane REKOM (skraćenica od: Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i teškim kršenjima ljudskih prava na području nekadašnje SFRJ) koju je osmislila Nataša Kandić zajedno sa Fondom za humanitarno pravo (FHP) iz Beograda. Sedmocifrena suma spiskana je na navodno osnivanje prve međunarodne „komisije za istinu“ (REKOM) koja je trebalo da utvrdi „činjenice o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava počinjenim na teritoriju nekadašnje SFRJ u razdoblju od 1. siječnja 1991. do 31. prosinca 2001. godine, političkim i društvenim okolnostima koje su utjecale na činjenje ovih djela i posljedicama do kojih su zločini i kršenja prava doveli“. To je agenda koju je Nataša Kandić uz pomoć svojih satelita (tzv. partnerskih organizacija sa eks-JU prostora koje drži na uzdi bogatim finansijskim injekcijama) pre gotovo deceniju „prodala“ žrtvama i rodbini nastradalih, a potom i donatorima.

Komisija je, prema tom planu, trebalo da bude naddržavno telo a zapravo nadnacionalni mač osvete koji bi, poput stalne pretnje, visio nad državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije i to zahvaljujući širokim ovlašćenjima sličnim onima koje ima Haški tribunal, što znači da bi imala pristup svim arhivima (jasno, i vojnim i policijskim). Pride bi naređivala privođenje svedoka (i prisilno) koje bi potom javno saslušavala. Tvorci projekta najavljivali su da će REKOM u finišu svog poslanstva izreći i neopoziv istorijski sud na osnovu istina koje bi članovi komisije spoznali tokom svog pregnuća.

OBEĆANjA, NAIVNIMA RADOVANjA

Nataša Kandić nije se kandidovala niti je demokratski birana da stane na čelo virtuelne institucije zvane REKOM, već se za „regionalnog koordinatora“ proglasila sama, a zašto i ne bi kada joj je to, pored drugih primanja, donosilo mesečnu apanažu na kojoj bi joj pozavideo i predsednik Srbije. I platu „koordinatorke“ je sama sebi odredila, a na račun žrtava je u FHP-u uposlila i asistentkinju (1.250 evra mesečno) pa finansijskog menadžera (1.670 evra mesečno) plus finansijskog asistenta (1.340 evra mesečno i to za samo 30 odsto radnog vremena!) Kad se sve sabere, samozvani „vrh“ REKOM-a u centrali u Beogradu mesečno potroši, zajedno sa troškovima administracije i ekskluzivnim putovanjima na koje Nataša Kandić sebe šalje, što po regionu, što u evropske metropole, zajedno sa „partnerskim“ satelitima iz susednih država − na desetine hiljada evra. Koordinatorka REKOM-a skokne i do donatora u Americi, a putovanje košta − 10.000 evra. O tome svedoče i dva finansijska izveštaja na sajtu REKOM-a, sakrivena među „dokumentima“; oba se bave, da sve bude zanimljivije, istim periodom „potrošnje“ (decembar 2008. − novembar 2011. godine) dok nema ni reči gde nestade pola miliona evra, koliko je FHP dobio 2012. godine, ni o drugim izdašnim donacijama.

Mada je Nataša Kandić pre tri godine tvrdila da je najmanje brine to što pojedini mediji pišu o „uzaludno“ potrošenom novcu, jer, kada je reč o novcu, revizije se obavljaju na svaka tri meseca pa je REKOM „što se toga tiče, najtransparentniji projekat koji postoji“ (Presonlajn, 29. 06. 2011.) surfovanje po sajtu FHP-a i REKOM-a pokazuje da od transparentnosti nema ni traga ni glasa. Na sajtu FHP-a jesu objavljeni izveštaji revizora za poslednjih nekoliko godina, ali iz njih je nemoguće išta saznati, jer je objavljeno samo prvih nekoliko strana, sve sama opšta mesta. Na to je nakalemljena još samo poslednja (35.) strana, i sve to bez ikakvih cifara i tragova koliko novca je dobijeno, iz kojih izvora, i naročito − na šta je (možda bi pravo pitanje bilo: na koga je?) novac potrošen.

Ko zaviri iza kulisa projekta REKOM, uveriće se da je preko četiri miliona evra žrtvovano ne samo za bajnu platu Nataše Kandić nego i za bogate honorare raznih eksperata i sporadična održavanja „Skupštine Koalicije za REKOM“ i različitih, pratećih foruma (sve u režiji N. Kandić); svaki od pomenutih skupova traje 2-3 dana, i u proseku košta 67.000-70.000 evra. Do danas se izređalo na desetine takvih i sličnih foruma, a izabrani predstavnici žrtava, oni koji su preživeli strahote poslednjih ratova i rodbina poginulih, uvek su izloženi nezaboravnom tretmanu ića i pića (od lososa do ćevapčića) u prestižnim hotelima, o kojima većina u turobnoj svakodnevici može samo da sanja. To je mali mito za one koji dižu dva prsta kada se odlučuje o sudbini REKOM-a i tako daju „legitimitet“ da Nataša Kandić punim jedrima nastavi dalje. Iako su rezultati njenog dosadašnjeg delovanja − nulti.
U nedostatku rezultata i da nekome ne bi palo na um da primeti da je car go (tj. da od REKOM-a nema ništa) žrtvama i njihovim najbližima servira se ono što je nadohvat ruke, pa tako i poslednja „Skupština Koalicije za REKOM“ u Beogradu protiče onako uzgred, kao uvod u forum o tranzicionoj pravdi, u hotelu „Kraun plaza“ (bivši „Interkontinental“). U takvom miljeu, jasno, ne očekuje se da žrtve i njihovi najmiliji postavljaju nemila pitanja tipa „gde su novci?“. Iako je mnogima davno svanulo da je ideja REKOM-a od početka osuđena na propast, naročito od trenutka kada su brojne žrtve, a prevashodno srpske (poput stradalih u martovskom divljanju na Kosovu 2004. godine) − gurnute pod tepih.

PROFITABILNE ŽRTVE

Prema podacima koje smo dobili, na projekat je u periodu od 2009. do 2014. potrošeno bar 3.421.074 evra. Nema preciznih podataka za prethodni period (2006−2008) fale i najnoviji, ali zna se da ni FHP ni Kataša Kandić ništa ne rade zabadava, još manje za crkavicu. Poslednja faza projekta „podrške REKOM-u“, koju je platila Evropska komisija, koštao je evropske poreske obveznike skoro pola miliona evra; tačnije, 458.403 evra. To je zadovoljilo tek 68,94 odsto „vrednosti projekta“ koji je FHP procenio na preko 600.000 evra, pri čemu je Nataša Kandić dobila i širokogrudu donaciju američkog fonda braće Rokfeler. Našao se tu, začudo, i „Telekom Srbija“, koji je projektu REKOM poklonio preko 5.000 evra. Za − majice!? Na sve to trebalo bi dodati još najmanje 678.917 evra, koliko je projekat REKOM progutao u periodu od 2008. do 2011. godine. Tu su i drugi projekti sa sličnim ciljevima, od kojih je FHP vodio „ljudske gubitke“ (teške 334.656 evra) „pravnu podršku žrtvama“ (potrošeno 241.379 evra) i podršku civilnom društvu (po ceni od neverovatnih 2.386.636 evra). Tu nije kraj − oko 500.000 evra potrošeno je na popis ljudskih gubitaka u Hrvatskoj, a oko 160.000 evra za sličan projekat na Kosovu.

KLINIČKA SMRT

I gde je proces REKOM danas? Potrošeni su milioni evra, za to je (bar prema izveštajima) utrošeno na „hiljade sati rada“, počevši od daleke 2006. godine. Osnivačica FHP-a Nataša Kandić je još 2011. godine tvrdila da je počela treća, pretposlednja faza institucionalizacije procesa REKOM, i to predavanjem Inicijative, peticije i Predloga Statuta REKOM vlastima u regionu nekadašnje SFRJ: „Predali smo ih predsedniku Hrvatske, Predsedništvu Bosne i Hercegovine i vlastima u Sloveniji. Crna Gora je već pokrenula proceduru za Inicijativu REKOM, a do polovine jula ove godine, zahtev za osnivanje REKOM predaćemo i predsedniku Srbije, Kosova i Makedonije.“ Dodala je da očekuje „da svi državni poslovi oko osnivanja REKOM budu obavljeni do kraja naredne godine“ (2012.) te će „REKOM biti osnovan u prvoj polovini 2013. godine“. U istom dahu se pohvalila da „voli da stvara i da vidi rezultate“, što je „opšte poznato“.

Prošle su tri godine, a rezultati nisu na vidiku. Čak i kada je, uprkos osporavanju širokih ovlašćenja, REKOM uživao načelnu podršku većine predsednika država u regionu, u javnosti su se lomila koplja na temu sme li buduća „komisija za istinu“ (kako je REKOM-u tepala Nataša Kandić) da ima sudske nadležnosti ili ne, mora li da se bavi „genocidom“ (naročito u vezi sa Srebrenicom) ima li pravo da uz asistenciju državnih organa poziva svedoke i žrtve na „javna svedočenja“ (i suočenja) i da li je REKOM uopšte prihvatljiv sa stanovišta ustava pojedinih zemalja. Ispostavilo se da su sve te rasprave bile uzaludne, jer promotori REKOM-a kriju od „baze“ da je proces, onako kako je zamišljen i zasnovan − klinički mrtav. Urušavanje je počelo u trenutku kada je predsednik Makedonije odbio da pošalje svog predstavnika na prvu sesiju izaslanika predsednika. Skup je održan, iako u nepotpunom sastavu, jer je uz makedonskog izostao i predstavnik slovenačkog predsednika, kao i srpskog člana Predsedništva BiH. Susret sa „realpolitikom“ je bio gorko iskušenje za jezgro „rekomovaca“, a naročito za Natašu Kandić.
Kad su se sabrali, odlučili su da događaj spinuju i prikažu kao − uspeh. Usledilo je još nekoliko sesija u istom sastavu: Zlata Đurđević (izaslanica predsednika Hrvatske) Sonja Tomović-Šundić (izaslanica predsednika Crne Gore) Selim Selimi (Jahjagin izaslanik sa Kosova) dogradonačelnik Sarajeva Aljoša Čampara (izaslanik Bakira Izetbegovića iz Predsedništva BiH) Goran Mihaljević (izaslanik Željka Komšića iz BiH) i sudija Siniša Važić (izaslanik predsednika Srbije Tomislava Nikolića). Suočen sa novom situacijom (bilo je jasno da nema ništa od najavljenog zajedničkog sastanka svih izaslanika svih predsednika, a posledično ni „komisije za istinu“) tim javnih zagovarača Nataše Kandić sakrio se iza nemušte Inicijative za REKOM kako bi izbegao sumnje da je izneverio očekivanja Koalicije za REKOM. Takav manevar je omogućio lakše izvrdavanje Statuta Koalicije za REKOM od strane FHP, plus što je opisano lukavstvo otvorilo prostor da se ispod žita učine krupni ustupci i odstupi od ideje REKOM-a, sve kako bi se očuvala iluzija da REKOM nije izdahnuo FHP-u na rukama. Loše stanje REKOM-a su krili od „baze“ i šire javnosti i da bi zataškali činjenicu da su brojnim ustupcima zgazili aktuelni Statut Koalicije za REKOM.

Suma sumarum, REKOM je posle dve godine „napornog“ rada odbačen ne samo u Makedoniji nego i u Sloveniji, kao i Republici Srpskoj. Nebojša Radmanović nijednom nije primio delegaciju Nataše Kandić kako bi razgovarao o Inicijativi REKOM, niti je odgovorio na pismeni zahtev Koalicije za REKOM da imenuje svog izaslanika u „komisiju za istinu“. Predsednik Slovenije Borut Pahor, isprva naklonjen ideji, saznavši za uvredljive izjave Nataše Kandić odbio je da odredi svog izaslanika i sudbinu REKOM-a prepustio vladi; slovenačka vlada je negativno ocenila ne samo preširoka ovlašćenja REKOM-a nego i preglasavanje slovenačkih članova unutar Koalicije za REKOM. Slovenija je na kraju odbacila učešće u „komisiji za istinu“ tako sumnjive reputacije. U Hrvatskoj je vlada premijera Milanovića takođe odbacila REKOM, dok je podrška Ive Josipovića neiskrena i „medijska“. To piše i u internim analizama REKOM-tima Nataše Kandić: „Sudeći prema javnim rečima premijera i članova vlade Hrvatske, Inicijativa REKOM nema podršku. Pomirenje nije više prioritet predsednika Hrvatske.“

MINIRANjE SKOPLjA

Da je „proces REKOM“ na izdisaju, iako ga u Briselu i Vašingtonu neumorno propagira njegova „koordinatorka“, postalo je jasno posle ustrajne apstinencije makedonskog predsednika iako je među prvima odredio svog izaslanika. Tik uoči prvog sastanka u Zagrebu, Žarko Puhovski, neformalni vođa zagovarača Nataše Kandić, odvažio se da partnere u Skoplju „počasti“ mnjenjem da „Makedonija nije država“. Luben Arnaudoski, izaslanik makedonskog predsednika Ivanova, zaključio je da je to „najveća uvreda za Makedoniju i njene građane“ i u znak protesta otkazao dolazak u Zagreb i učešće u „zvaničnoj ekspertskoj grupi“. Usledio je udarac i na međunarodnom planu: u Sarajevu i Prištini su, pod paskom zapadnih vlada, naprasno odlučili da stvore svoje, nacionalne „komisije za istinu“ (koje bi se bavile samo svojim žrtvama) što je opasna konkurencija modelu REKOM.

Kako bi spasila bar nešto od organizacije kakvu je zamislila, a koja joj se munjevito osipa, Nataša Kandić je pristala da budu desetkovana ovlašćenja budućeg REKOM-a, odstupivši ne samo od Statuta Koalicije za REKOM nego i od ideje za koju je pola miliona ljudi od Triglava pa do Đevđelije navodno dalo svoj potpis. Svesna da aktuelna situacija nije dobra (niti obećava dalji profit) Kandić se odlučila za plan B − stvaranje „kraće“ međudržavne komisije. Nije joj smetalo što će u novom rasporedu snaga u žiži biti zločini koje druge države stavljaju na teret Srbima, a onda se ispostavilo da na rad takvog REKOM-a više nikakav uticaj neće imati ni civilno društvo, kao pokretač inicijative. I tako − REKOM još nije ni stvoren, a više nije ni tigar od papira.
Kako bi održali privid da REKOM daje znake života (bar dok traje priliv evra i dolara) koordinatorka „procesa REKOM“ i njen tim latili su se − menjanja Statuta. Iz nameravanih izmena Statuta REKOM-a, koje zastupa deo zagovarača Nataše Kandić, a pod pritiskom „zvaničnih predstavnika“ tri predsednika država iz regiona, proizlazi da su one „zasnovane na ustavnim i pravnim mogućnostima za osnivanje REKOM-a u svakoj pojedinačnoj zemlji bivše SFRJ“. Što negira raniju mantru koju su širili Nataša Kandić i njeni skupi „eksperti“ − da je dosadašnji Statut REKOM-a usklađen sa pravnim okvirom pojedinih država. Očito je da su, čim je REKOM preuzela šačica predsedničkih izaslanika iz dela eks-JU država, usledile suštinske promene, od izmena preambule Statuta REKOM-a pa nadalje. Time je parlamentima pojedinih država, kao i organizacijama civilnog društva, onemogućena važnija uloga u eventualnom izboru članova buduće „komisije za istinu“, a i trajanje takve komisije oročeno je „osiguranim finansijskim sredstvima“. Aktivni predsednički izaslanici nisu bili naivni, pa su se otarasili i obaveze da se iz državnih budžeta finansira rad REKOM-a. Prepustili su taj zadatak „donacijama, kao i međunarodnim organizacijama“. A to je dijametralno suprotno od onoga što je u početku zastupala Nataša Kandić.

Svesna da je proteklih godina, zajedno sa svojim „satelitima“, iscrpela mecene REKOM-a, a naročito Evropsku komisiju, brzo je sabrala dva i dva. Zamor donatora, besparica − zbogom REKOM. Noćna mora za Natašu Kandić. U drugi plan je gurnuto saznanje da okrnjeni REKOM, ako se taj „Frankenštajn“ može tako nazvati, više ne bi bio međunarodna organizacija, već obično međudržavno telo. Ni saradnja sa tim „telom“ više nije obavezna, ali zato njegov vrh atakuje na obrazovne programe koji će morati da se „usklade sa činjenicama o ratnim zločinima, drugim teškim kršenjima ljudskih prava i žrtvama“; znači, i udžbenici će pratiti nadrizaključke kvazikomisije. Na stranu što duga ideološka ruka takvog, mini REKOM-a nema šanse da dopre, na primer, do slovenačkih nastavnih planova i programa, iako je u tamošnjem projektu administrativnog etničkog čišćenja 1992. godine stradalo 25 000 ljudi, od toga više od 60 odsto srpskog porekla. O čemu slovenački đaci, kao i njihovi vršnjaci u drugim državama eks-JU − nemaju pojma.

Poraz ideje REKOM-a ogleda se i u činjenici da su državama ostavljene odrešene ruke u pogledu načina usvajanja, odnosno ratifikacije dokumenta o REKOM-u. Sve to su dobre vesti za Srbiju, izuzev što eventualna ratifikacija dokumenta (o okrnjenom REKOM-u) rađa novi problem, jer bi službeni Beograd bio prisiljen na ratifikaciju međunarodnog sporazuma sa „državom Kosovo“, koju Srbija ne priznaje. A baš svi dokumenti o REKOM-u, pod tutorstvom Nataše Kandić i FHP-a, tretiraju Kosovo kao državu. Potpisivanje takvog, zvaničnog sporazuma sa Kosovom (o REKOM-u) brzo bi se pretvorilo u mehanizam za „tiho priznanje“ Kosova, što je jedan od glavnih ciljeva privremenih institucija u Prištini, koje inače izuzetno cene zalaganje Nataše Kandić za priznanje jednostranog otcepljenja Kosova.

Na kraju, valja upozoriti da je po Srbiju opasna najavljena promena Statuta Koalicije za REKOM kakvu je tražio Aljoša Čampara, izaslanik Bakira Izetbegovića. Bošnjački član Predsedništva BiH je umesto formulacije u dosadašnjem Statutu − da REKOM treba da „utvrdi sve činjenice o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava izvršenim u periodu od 1. 01. 1991. do 31. 12. 2001. godine na teritoriji bivše SFRJ“, zahtevao (predlog je usvojen) da REKOM „istraži političke i društvene okolnosti koje su odlučujuće doprinijele izbijanju ratova ili drugih oblika oružanog sukoba, kao i činjenju ratnih zločina i drugih teških kršenja ljudskih prava“. Takvo „istraživanje“, koje bi upražnjavali pojedini članovi mini REKOM-a, moglo bi ponovo da pokrene nikad završene polemike „ko je kriv za rat“, pa čak i da članovi „REKOM-ove ekipe“ iz Hrvatske, Crne Gore i dela Federacije BiH (u skladu sa doktrinom „neprincipijelne koalicije“) preglasaju članove komisije iz Srbije i tako ozvaniče istorijsku laž o „Srbima zločincima i agresorima“ onako kako je utabana u njihovim državama. Što otvara vrata za novo ruženje i satanizaciju Srba, pri čemu bi država Srbija sve to pokorno ugrađivala u nastavne programe od osnovne škole nadalje, kao deo „zvanično utvrđene istine o uzrocima rata“. Skraćena „komisija za istinu“, kakvu sad protežira Nataša Kandić sa svojim sponzorima, predstavljala bi kamen oko vrata za budućnost i napredak Srbije. Ako sve to znamo već sad, onda je nejasno samo još jedno pitanje − zašto sudija Siniša Važić, lični predstavnik Tomislava Nikolića, za razliku od makedonskog kolege Arnaudoskog, još uopšte sedi u ekspertskoj grupi okrnjenog REKOM-a?

(Ekipa Pečata)

KOMENTARI



8 komentara

  1. Ludi Milojko says:

    Sta je to sjecanj i prosinac?? Ko je pisao ovo??? Dalje nisam ni hteo da citam kad se u prvih deset recenica nadju neke nepoznate reci genocidnog susednig naroda!!! I ova kandiceva i biserko su srbomrsci koje bi rado izbacio iz zemlje a mozda i zatvorio kao strane placenike kojj su tu da provociraju i smeju se u lice!! Vrsenje ovakve radnje od strane osoba koje su u nevladinim placenickim organizacijama, pod izgovorom medjunarodnog prava koje je "umrlo" u Hagu, je nista drugo do izdaja Republike Srbije i svi oni koji podrzavaju ovakve radnje bi trebalo proglasiti izdajnicima!!! Dace dragi Bog pa ce im vratiti onako kako oni zasluzuju!

  2. Apis says:

    SAD je Natašu Kandić i Sonju Biserko, dve najkrvavije veštice instalirao na presto balkanskih vampira. SAD je skraćenica od SAtanska Država koja od nastanka do danas seje strah, suze, krv i smrt širom sveta. RUSIJA jedini ozbiljan protivnik samovolje stanske države. Pridružimo se Rusiji svom snagom i srcem da slomimo kičmu Satane i da spalimo domaće veštice.

  3. Lela says:

    Bilo bi PUNO BOLJE,da prostor ustupite OBICNOM COVJEKU i njegovim PROBLEMIMA,a ne ovima,koji pljuju po narodu u zemlji u kojoj zive, svojim neljudskim djelovanjem,kao i sto isto cini i dosta Srba,nazalost,a doveli srpski narod u stanje u kakvom se nalaze - bezizlaznom i neizvjesnom !!! Srpski narod,koji jos zna za postenje i pravdu i prepoznaju laz i mrznju trebali bi pod HITNO SVE TAKVE - IZBACITI iz zemlje !!!!!

  4. Vander Lepimića says:

    Ne bih im"o povjerenja da im dam ni pseći kostur da traže, i tu bi nešto krivotvorile

  5. LADY GAGA / pod Javorom ovce pasu,čini mi se moje da su......... says:

    OBAVEŠTAVAM JAVNOST DA SAM KAO ZAINTERESOVANI GRAĐANIN I PATRIOTA PODNELA TUŽBU ZBOG ANTIDRŽAVNOG I ANTISRPSKOG DELOVANJA OVE RUGOBE, TE DA ĆU SA SVOJIM PRAVNIM TIMOM NASTOJATI DA OVU GADURU OTERAM NA DUGOGODIŠNJU ROBIJU. p.s. inače ova smrdljevuša mora da podržava Šiptare na Kosovu jer je ovi snabdevaju drogom za njenog sina teškog narkomana......

  6. LADY GAGA / pod Javorom ovce pasu,čini mi se moje da su......... says:

    I stvarno,kojim jezikom je pisan ovaj tekst? Šta je bre ovo? Promocija hrvaštine?

  7. Katarina says:

    Dragocen tekst, bar za nas koji retko kupujemo stampu. I, sve se to po nas dobro odvija, osim sto nas predsedavnik sedi u tom telu privatnih mrzitelja Srbije i Srba, koji napravise novu jugoslaviju za sudjenje Srbima. Zahvalana sam vam za tekst. Inace, nema u tekstu nikakve hrvastine, rec je najcistijem srpskom jeziku, iako su se novinari poigrali zeleci da se narugaju, jer su i sami neobrazovani. Sijecanj/Secanj i Prosinac su srpski nazivi za mesece koje sada po latinskom nazivamo Januar i Decembar. Ali, neznanje je razumljivo, niko vise ne cita spise Svetoga Save, pa i ne zna da je i rec obitelj srpska, da srpskija ne moze biti.

  8. LADY GAGA / pod Javorom ovce pasu,čini mi se moje da su......... says:

    Katarina, a da ostanemo mi pri januaru,februaru,julu,oktombriju i porodici?

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *