Ubediće nas da smo krivi za sve, da je Gavrilo Princip terorista a Vesli Klark anđeo, da Kosovo nije naše, da postoji nacija Vojvođanin…

Ubediće nas da smo krivi za sve, da je Gavrilo Princip terorista a Vesli Klark anđeo, da Kosovo nije naše, da postoji nacija Vojvođanin…

2 септембра 2013

Gavrilo Princip - Vesli KlarkPiše: Tomislav Lovreković

Čas istorije, škola u Srbiji. Mesto nebitno, 2020. godina. Profesor ulazi u učionicu, đaci ne ustaju. Takva praksa je davno prevaziđena, većina njih drži slušalice u ušima i telefone u rukama. Lekcija počinje: „Jugoslovenski terorista Gavrilo Princip usmrtio je na Vidovdan 1914. godine Franca Ferdinanda, prestolonaslednika legitimne austrijske vlasti, a taj kukavički akt izazvao je tektonske poremećaje na nivou čitave Evrope. Naša država nije se ogradila od ovoga nečuvenog čina, čime smo bacili ljagu na pokoljenja koja su dolazila, ali je taj proces srećom zaustavljen i ispravljen.“

Možete li zamisliti ovakav epilog? Možete li zamisliti da zvanična nacionalna istorija, jednoga dana, počne da tvrdi kako smo zaslužili NATO bombe i kako su nas projektili zapravo oslobodili ili da nas ubedi da NDH baš i nije bila takva tvorevina kakvom je trenutno smatramo? Da postoji nacija Vojvođanin, koja je ugnjetavana godinama i da Mađarska polaže pravo na sever ove pokrajine ili, recimo, da Sandžak nije samo teritorijalna oblast, već autentični entitet?

Ako vi ne možete, ima ko može.

I dok mi ne verujemo, oni koji veruju već ozbiljno deluju u tom pravcu. Možda ne tako sveobuhvatno i možda ne toliko agresivno, ali točkići kvarne istorijske revizije i falsikifovanja prošlosti su, dakako, pomereni. Pomerili su ih opasni, ekstremistički i za sada usamljeni umovi, ali oni iskusniji znaju da je jednom, makar i za milimetar pokrenut proces, teško, a ponekad i nemoguće zaustaviti.

Neko bi rekao da su skandalozne izjave Biljane Srbljanović o Principu u medijima predimenzionirane i da im se pridaje previše značaja, neko bi rekao i da je puka slučajnost, nestručnost i neznanje što u jednom dokumentarcu španske televizje pre nekoliko godina o Jasenovcu nisu pomenute srpske žrtve.

Ne delim žrtve po naciji, boji i veri, ali delim priloge po objektivnosti, zlonamernosti i tendencioznosti. Taj neko bi opet dodao da sve ovo vuče na ničim potkovanu i opasnu teoriju zavere, a tom nekom bismo mogli i odgovoriti sa onom kultnom „to što sam paranoik, ne znači da me ne prate“. Ali, nećemo – jednostavno ćemo konstatovati činjenicu. A to je da u pojedinim slučajevima, apriori i bez diskusije, prihvatamo tezu da smo krivi ili makar u krivu, a bez da je ista valjano argumentovana i da težina nije u onome šta je rečeno, već u tome ko je rekao.

Ova praksa, međutim, nije ni nova ni „od juče“ – možda su naši dedovi umeli da se pokažu u rovu, i sa puškom i bez nje, ako treba, ali kao nacija i narod nikada nismo uspevali da se sačuvamo od jedne druge vrste rata, gde se protivnik ne gleda preko nišana, nego preko naslovnica, TV reportaža i „kroz“ tastaturu.

U srpskoj istoriji, od rafala neprijateljskih jurišnika, uvek su bili opasniji medijski projektili i uvek su veće ožiljke ostavljali novinarski geleri – porazi su nastajali na bojnom polju na kojem se ili nismo pojavljivali, smatrajući ga nebitnim, ili smo izlazili sa belom zastavom, kao u kakvoj samoubilačkoj misiji.

I tako, mic po mic, Račak po Račak, Biljana po Biljana i eto nas na imaginarnom času istorije, gde se svog ponosa stidimo, a naše istine odričemo na uštrb tuđe laži i još taj proces smatramo sasvim ispravnim i logičnim. Gde verujemo da je Gavrilo terorista, a Vesli Klark milosrdni anđeo lično. Dovoljno je zlo što smo dozvolili da nas drugi tumače, boje i ocrnjuju kao genocidnu naciju koja veliča zlikovce! Zar je potrebno da to i sami o sebi počnemo da mislimo? I šta onda od Srbije može da ostane? Istorija je i za ponos i za nauk. Velikani su da se na njima grade generacije, a slava da bude temelj identiteta dostojanstvenog, poštenog i radnog naroda. Oduzmemo li sami sebi ta tri, šta nam ostaje?

Moj prijatelj ima naviku da kaže kako se pametan narod uči na tuđim, a lud na svojim greškama, pa smo, tom logikom, stigli do momenta kada valja staviti prst na čelo i zapitati se: dokle ćemo drugima služiti za nauk? Možda je vreme da slušalice s početka izvučemo iz ušiju i pazimo na nastavu, da nas za pet, šest, deset, dvadeset godina ne bi iznenadio sadržaj iste. A možda je vreme da na jednu Biljanu ide pet intelektualaca koji će čuvati čast ovog naroda i mir naših predaka i da na jedan Račak ide deset herojskih i ljudskih podviga. Kažem, možda, a ne „pod obavezno“, jer uvek (po)stoji ona čuvena krilatica Peščanika – ako nam je dobro, onda ništa…

(Srpska Atina – Novine novosadske)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u