УЧИТЕЉИ ОДБИЈАЈУ ДА ЛЕГНУ У МРТВАЧКИ САНДУК. УСПРС СЕ И ДАЉЕ БУНИ

UČITELJI ODBIJAJU DA LEGNU U MRTVAČKI SANDUK. USPRS SE I DALJE BUNI

8 novembra 2018

Piše: Vladimir Dimitrijević

BUNIM SE, DAKLE POSTOJIM

Ako se neko u Srbiji buni, to su prosvetari. Među njima je najaktivnija Unija sindikata prosvetnih radnika Srbije, koja je i ove godine nastavila da izdaje knjige i pravi skupove sa ciljem da ukaže građanima na realno stanje u našem školstvu, i da sve digne na noge zarad odbrane celine naše prosvete. Najnoviji plod ove borbe, kojoj su se pridružili mnogi naši intelektualci, ovde je – knjiga „Pod maskom slobode/ Neoliberalno razaranje obrazovanja u Srbiji“, koji treba čitati i širiti dalje. (http://www.unijasprs.org.rs/images/slike2013/Unija%20Sindikata%20-%20Pod%20maskom%20slobode.pdf) Ova knjiga je predstavljena i na Sajmu obrazovanja i nastavnih sredstava u Beogradu, održanom skupa sa Sajmom knjiga. 

Na Sajmu je deljen i listić Sindikata obrazovanja Čačak, u kome se prosvetari obraćaju roditeljima svojih đaka. Vredi ga navesti u celini. 

VAŠA DECA – NAŠI UČENICI! BRANIMO NJIHOVU BUDUĆNOST ZAJEDNO!

1.

„Najbolje bi bilo kad bi se potpisivali palčevima. Nažalost, to je nemoguće. Zato se sve mora maksimalno ograničiti! Najprostije radio-emisije. Treba ih odučiti od mišljenja. Nikakvog obaveznog školskog obrazovanja. Treba shvatiti da pismenost Rusa, Ukrajinaca i sličnih donosi samo štetu. /…/U svakom selu na trgu – stub sa megafonom, da slušaju vesti i da se zabavljaju. Da, zabavljati i sprečavati pokušaje da stiču politička, naučna i uopšte bilo kakva znanja. Radio treba da emituje što više proste, ritmične i vesele muzike. Ona bodri i povećava radnu sposobnost/…/ Lokalno stanovništvo ne treba da dobija visoko, pa čak ni srednje obrazovanje. Škole se, naravno, mogu ostaviti. Ali moraju se plaćati. Programe napraviti takve da učenik zna što manje. /…/ Ne treba da znaju da broje iznad pet stotina”.                           

2. „U Rusiji treba dozvoliti rad samo onim preduzećima čija proizvodnja zahteva nižu i srednju kvalifikaciju. Treba zatvoriti industrijska preduzeća koja radnim kolektivima postavljaju visoke zahteve, poput, recimo, firmi za proizvodnju optike, aviona, lokomotiva”. 

Čitalac je možda prepoznao, a možda i nije, tekstove pod brojem 1. i pod brojem 2. No, da identifikujemo izvore citata: onaj pod brojem 1. pripada Adolfu Hitleru; onaj pod brojem 2. je iz tajnog memoranduma tzv. „Nemačke zajednice rada”, upućenog vrhu Trećeg Rajha 17. novembra 1941. godine. Dakle, firer i njegovi gaulajteri su veoma brinuli o školovanju na okupiranim slovenskim teritorijama. Rasa robova nije smela da zna da broji dalje od 500.

Srbija je postala kolonija na periferiji svetskog kapitalizma, u kome 1% mega – kapitalista gospodari sa preko 80% svetskog bogatstva. Zato gorenavedeni citati postaju više nego aktuelni.  

Neoliberalni kapitalizam ne želi da naša deca imaju znanja. Njima su dovoljne samo veštine za slabo plaćeni rad u stranim firmama.

Unija sindikata prosvetnih radnika Srbije još od 2002. godine upozorava na procese koji se kod nas odvijaju. Još je ministar prosvete Gašo Knežević govorio da je škola dosadna i da od nje treba napraviti „školigricu“.  Taj proces traje do dana današnjeg, a svaki ministar prosvete, novim zakonima, urušava i ono malo kvaliteta što nam je u obrazovanju ostalo, pre svega zahvaljujući trudu prosvetnih radnika, koji ne žele razaranje školstva. Upravo zbog toga, vlasti redovno huškaju roditelje protiv prosvetara, optužujući ih da su „neradnici“, nesposobni i slično. A za to vreme, Ministarstvo prosvete đacima uvodi nove predmete i opterećuje ih tako da učenici petog razreda osnovne škole imaju skoro svaki dan po šest časova, a učenici srednjih škola po sedam. Pri tom su novi predmeti, uvedeni u školskoj 2018/19. godini, poput „Jezika i komunikacije“ i „Održivog razvoja“, uče na kursevima od po dva dana, bez udžbenika i ozbiljnih nastavnih planova i programa. 

Zna se kako se urušava obrazovanje: prvo se smanjuje stvaralačka motivacija nastavnika, zatim se umanjuje njihov autoritet, potom se birokratizuje i liberalizuje obrazovni proces, što dovodi do uništavanja intelektualne atmosfere, zatim se događa pogrešan izbor rukovodećih kadrova i na kraju sve se to maskira da javnost ne primeti. Nastavnici u školama su loše plaćeni, pod neprestanim nadzorom i kontrolom. Umesto da uče đake, oni se zamlaćuju vođenjem suvišne i nepotrebne administracije. Đacima se daju sva prava, a prosvetni radnici su nezaštićeni čak i od nasilja. Cilj je da škola prestane da bude škola, i da postane vrtić za čuvanje dece do 18 godina, kako je u nekim  zemljama, poput Švedske, čiji se sistem obrazovanja urušio za dve decenije, i gde profesori samo 30% vremena učenicima prenose znanje, a ostalo vreme ih čuvaju i zabavljaju.

Poštovani građani! Dragi roditelji! 

Kad čujete da Unija sindikata prosvetnih radnika štrajkuje, znajte da to nisu neradnici koji traže velike plate, nego ljudi kojima je do vaše dece stalo mnogo više nego mnogima iz Ministarstva prosvete, koji smatraju školstvo eksperimentisanjem uživo i koji će otići iz sistema mnogo brže od nas, koji smo u njemu doživotno. Mi ne štrajkujemo zbog para, nego zbog principa. Mi se borimo da vaša i naša deca imaju budućnost u Srbiji, da ne beže na Zapad, da ne budu jeftina radna snaga koju će svako moći da zloupotrebljava i ponižava. Ako uruše naše školstvo, onda deca običnih ljudi neće imati mogućnosti da se kvalitetno obrazuju i društveno napreduju, a privilegovana klasa će svoju decu davati u najbolje privatne škole u zemlji i inostranstvu. 

Mi nismo protiv pravih reformi i usavršavanja školskog sistema. Mi smo protiv razaranja školstva pod izgovorom poboljšanja. Mi smo, ponavljamo, oni koji se bore za budućnost vaše dece, a naših učenika. Pridružite nam se u toj borbi!“

NEĆE DA UMRU, PA TO TI JE!

Još 25. marta 2015. godine, na skupu USPRS u Čačku, Jovan Pavlović, profesor matematike iz Kraljeva, dao je dijagnozu onoga što se zbiva: „Evo kako naši „prosvetni pastiri” razmišljaju o obrazovanju: obrazovanje je budućnost jedne države, a kako naša nema budućnost onda je ulaganje u obrazovanje jednostavno trošak. Napraviću paralelu između naše „uspešne” prosvetne vlasti i jednog uspešnog preduzetnika čija se firma zove „Drnda internacional” i bavi se pogrebnim delatnostima. Drnda tvrdi da je princip uspešnog poslovanja „preuzeo” od svetski poznatih i priznatih firmi, kao i naše ministarstvo; zatim Drnda kaže da uvek ima bar po tri žene „narikače” koje angažuje po potrebi (može i više), a kod nas se po istom principu angažuju šef kabineta, specijalni šef, savetnik, posebni savetnik… Moto njegove firme, koji može da „stoji” ispred našeg Ministarstva glasi: „Vaše je samo da umrete, ostalo je naša briga”. Specijalna Drndina ponuda je mogućnost za buduće mušterije da legnu u sanduk i tako probaju da li je „udoban”. Ovo što naše Ministarstvo trenutno radi je upravo „isprobavanje sanduka”.“

Ipak, prosvetari iz USPRS su prilično živahni i neće u sanduk. Njihova delatnost se nastavlja, sasvim u skladu sa onim što je Slobodan Reljić rekao u svom tekstu objavljenom u zborniku „Pod maskom slobode“: “Očigledno, ovo reforme popraviti ne mogu. Već četvrt veka dajemo šansu reformatorima „svih boja“. A opadanje se neumitno nastavlja. Oni guraju narod  na – otpor. Prvo, logika društvenog procesa je da se „pasivna rezistencija“, kako bi se moglo opisati trenutno podnošenje haosa, korak po korak podruštvljava i organizuje nezadovoljnike u pokrete i frontove. Prosvetni radnici su tu jedan od grupacija koja prednjači u pokazivanju svog neslaganje jasno, odlučno i – uporno. Drugo, važno je razumevati i to da nećemo stanje promeniti sami i jedini, ali svet je u sličnom polažaju i ubrzano se razvijaju neraspoloženja prema sistemu. Ovakvo stanje opstati ne može. Saveznika će biti, ako se mi budemo borili.  I, treće, važno je razumevati, da ovakva stanja nisu prvi put u srpskoj istoriji. I gotovo da bi se moglo reći da je bilo i opasnijih istorijskih situacija. Mudrost rešavanja velikih problema u prelomnim vremenima je sposobnost da strpljenje bude takvo da prepoznaje „pravi trenutak“ i da se bude istrajan. I da se bude spremno na sve profile rešenja.“  

Ovo kaže i Hamlet:“Biti spreman – to je sve“.

(Analitički forum)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Mihailo Popovich says:

    "Nastavnici u školama su loše plaćeni, pod neprestanim nadzorom i kontrolom. Umesto da uče đake, oni se zamlaćuju vođenjem suvišne i nepotrebne administracije. Đacima se daju sva prava, a prosvetni radnici su nezaštićeni čak i od nasilja. Cilj je da škola prestane da bude škola, i da postane vrtić za čuvanje dece do 18 godina, kako je u nekim zemljama, poput Švedske, čiji se sistem obrazovanja urušio za dve decenije, i gde profesori samo 30% vremena učenicima prenose znanje, a ostalo vreme ih čuvaju i zabavljaju." I Izvanredan komentar! Tako vam danas izgleda obrazovanje i u USA. Ako dete ne upisete u neki specijalizovani program (IB,Sail,itd.),standardni programi koje pohadjaju 80% dece su cisto gubljene vremena. Ti programi su podeseni da se hispano i crnacka manjina izjednace sa bijelom i azijskom populacijom. Sto znaci da su programi uprosceni do nivoa idiotizma. Ta liberalna pozast je zahvatila ceo zapadni svet.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *