Ultimatum koji je promenio svet, a koji je bio lažni razlog za Veliki rat i prebacivanje krivice na Srbe

Ultimatum koji je promenio svet, a koji je bio lažni razlog za Veliki rat i prebacivanje krivice na Srbe

25 јула 2013

Mapa Evrope 1914Piše: Milan Krstić

Nešto manje od mesec dana nakon vidovdanskog atentata na prestolonaslednika Austro-Ugarske, Franca Ferdinanda, u Sarajevu, takozvana „Julska kriza“ je dobila finalni epilog. Period od preko dvadeset dana intenzivnih konsultacija na relaciji Beč – Berlin (kao i Pariz – Moskva sa druge strane) konačno je rezultirao ultimatumom koji je Austro-Ugarska uputila Kraljevini Srbiji 23. jula 1914. godine.

Toga dana, u 18 časova, Baron Gizel, poslanik Dvojne monarhije u Beogradu, uručio je ultimatum u pisanoj formi ministru finansija Srbije Lazar Pačuu, budući da je premijer Nikola Pašić bio van Beograda zbog predizbornih aktivnosti. Pored pisanog ultimatuma, Gizel je usmeno preneo i da je rok za odgovor 48 časova, a da će se, ukoliko odgovor do tada ne bude stigao, smatrati da je on negativan. Nad Srbiju se nadvila crna senka rata u slučaju da ne prihvati bezuslovno svih deset zahteva navedenih u ultimatumu.

Ultimatum 1914. – najstrašniji dokument

Ovo nije bio prvi ultimatum u skorijim odnosima dve zemlje. Oktobra 1913. godine Austro-Ugarska je postavila ultimatum Srbiji, kako bi izdejstvovala povlačenje srpske vojske iza međunarodne granice sa Albanijom, u roku od osam dana. Nešto ranije, krajem 1912. godine, pri kraju prve faze Prvog balkanskog rata, čitava evropska diplomatija strahovala je od mogućeg austro-ugarskog ultimatuma Srbiji, koji su pojedine radikalnije struje naklonjene obračunu sa Srbijom u Dvojnoj monarhiji zdušno zagovarale. Ne treba zaboraviti ni ulogu ovog spoljnopolitičkog instrumenta u Aneksionoj krizi 1908-09. godine, kada su dve države bile na ivici rata. Moglo bi se reći da je upotreba ultimatuma bila konstanta u sve agresivnijem odnosu Dvojne monarhije prema Srbiji početkom dvadesetog veka. Ipak, ovaj ultimatum bitno se razlikovao od svih prethodnih i uobičajenih ultimatuma.

Pre svega, oštrina iznetih zahteva bila je neviđena u dotadašnjoj praksi odnosa među suverenim državama. O tome svedoče i izjave državnika poput sera Edvarda Greja, tadašnjeg ministra inostranih poslova Velike Britanije, koji je po uvidu u tekst ultimatuma rekao:

„Ovo je najstrašniji dokument koji sam ikada video da je jedna država uputila drugoj nezavisnoj državi“

Slično je konstatovao i Vinston Čerčil. Uopšteno gledano, pojedini zahtevi monarhije bili su veoma kontroverzni imajući u vidu da su se kosili kako sa srpskim ustavom, tako i sa načelom suverenosti. Najspornija i najneprihvatljivija bila je tačka 6, koja je zahtevala da Austro-Ugarska pošalje svoje organe koji će učestvovati u istrazi na teritoriji Srbije. Jednostavno rečeno, bilo je jasno da su ovakvi zahtevi neprihvatljivi za bilo koju nezavisnu državu.

Razvoj situacije je doveo do velikih promena u javnom mnjenju i percepciji položaja Srbije tokom Julske krize u Britaniji. Od početnog žaljenja zbog tragičnog događaja iz Sarajeva i neke vrste odobravanja prava na reakciju Austro – Ugarske, ultimatum je jasno ukazao na agresivne namere Austro – Ugarske i želju da se Srbija ili vojno porazi ili ponizi. Zadovoljenje pravde je bilo u drugom planu. Razlikovanje uzroka od mnogo dubljih povoda za obračun sa Srbijom, za koji su agitovale jastrebovske struje u Austro-Ugarskoj još od perioda Aneksione krize, postalo je očigledno i doprinelo je stavljanju simpatija građana zemalja Antante na stranu male Srbije koja se našla pod pretnjom austro-ugarskog diva.

Priroda zahteva ukazuje na još jednu razliku ovog ultimatuma u odnosu na prethodne. Istoriografija je složna u oceni da su diplomate i spoljnopolitički odlučioci Monarhije bili svesni da takav tekst ne može i neće biti prihvaćen. Evidentno je da je vojna opcija već bila prihvaćena kao gotovo nužan ishod ovakvog ultimatuma. Postavljanje zahteva je više služilo svrsi opravdavanja napada na Srbiju, nego što je zaista postojala namera da se Srbija natera da prihvati određene zahteve Austro – Ugarske.

Ultimatum kao spoljnopolitički instrument datira od davnina, ali čini i deo naše današnjice. Njegova logika nalazi se u jasnom zahtevu jedne strane koja je praćena pretnjom upotrebe sile ukoliko se država koja je meta ne usaglasi sa traženim uslovima. Cilj je načiniti troškove odbijanja zahteva iz ultimatuma toliko visokim da će meta shvatiti da joj se „loše piše“ ukoliko se ne prihvati zahteve, odnosno, da su troškovi odbijanja zahteva jedne strane preveliki. Vrlo bitan apsekt ultimatuma je i vremenski pritisak, u ovom slučaju – rok od 48 sati. Kao takav, ultimatum je predstavljao, a i danas predstavlja, prilično pogodno sredstvo kojima su velike sile mogle ostvariti svoje zahteve uz male troškove, oslanjajući se na strah koji će njihova pretnja silom izazvati.

Austro-ugarska je želela rat

Zašto je, zapravo, ultimatum Austro-Ugarske bio neuspešan, odnosno, zašto Srbija nije prihvatila njene zahteve jula 1914. kao što je to uradila s jeseni 1913. godine? Zašto je Srbija prihvatila rizik i ogroman trošak ulaska u rat sa daleko nadmoćnim neprijateljom? Upravo zato što su zahtevi Austro – Ugarske bili previsoki. Podrivanje suverenosti bila je cena koju srpski političari nisu bili spremni da plate ni po cenu oružanog sukoba. Vrednosti puškom stečene slobode bili su spremni da ponovo puškom brane. Zato je i veliki Golijat morao biti oprezan prema malom Davidu u svojim zahtevima, ukoliko je zaista želeo da se njegovi zahtevi praćeni pretnjom i ostvare. Očigledno je da je Austro-Ugarskoj cilj zapravo bio u realizaciji sile, a ne u ostvarivanju zahteva bez oružanog sukoba.

Treba imati u vidu da je i ovakav ishod omogućio i širi kontekst, odnosno dostizanje kritične tačka polarizacije Evrope na dva bloka. Prestajanje funkcionisanja Koncerta Evrope, kao tela koje je, u različitim oblicima, od 1815. godine kreiralo političku sudbinu kontinenta kroz kongrese i konferencije i predstaljalo okvir za političku saradnju, posredovanje i mogući detant među velikim silama, u mnogome je uticalo na nemogućnost pronalaženja rešenja u Julskoj krizi. Austro-Ugarska je ovog puta dobila blanko podršku Nemačke, praćenu i huškanjem kancelara Betman-Holvega i kajzera Vilelma Drugog da se deluje što pre i što odlučnije napadne Srbiju. Ovako otvorene podrške nije bilo 1912. godine. Takođe, Srbija je, ovoga puta, iza sebe imala Antantu, odnosno Rusiju čvrsto rešenu da stane u zaštitu saveznika ukoliko bude napadnut. U prethodnim slučajevima, 1913. godine ili u vreme Aneksione krize, Srbija je popuštala jer nije dobijala nikakve garancije Rusije ili neke druge sile u slučaju da bude napadnuta, već joj je savetovano da zahteve ispuni.

Niz događaja koji je usledio nakon srpskog odgovora na ultimatum (prihvaćeni svi zahtevi, izuzev tačke 6.) doveo je svet u do tada neviđeni sukob, najkrvaviji, najmasovniji i najbrutalniji u povesti. Zbog toga je ovaj ultimatum i dan danas jedan od najpoznatijih i najkontroverznijih spoljnopolitičkih poteza jedne države ikada. Međutim, bilo bi pogrešno reći da i savremeni ultimatumi ne nose sa sobom određene kontroverze.

Primeri iz novije istorije

Pretnja silom i upotreba sile su zabranjene Poveljom Ujedinjenih Nacija (osim u određenim izuzetnim okolnostima), pa ipak ultimatum faktički i dalje postoji kao sredstvo spoljne politike i koristi se naširoko. On nije nužno u suprotnosti sa međunarodnim pravom. Jedna od primera je ultimatum koji je januara 1991. predsednik SAD Džordž Buš stariji izdao Iraku, sa zahtevom da se povuče iz okupiranog Kuvajta, ili će otpočeti vojna akcija protiv Iraka. Za ovakav potez Buš je imao dozvolu Saveta bezbednosti na osnovu rezolucije donete u skladu sa glavom sedam Povelje UN, koja ga je autorizovala da učini sve potrebne mere, diplomatske i vojne, kako bi se okupacija Kuvajta okočnala. Sa druge strane, ogroman broj, što ekspliticitnih, što prikrivenih ultimatuma, počivalo je na pretnji protivpravne upotrebe sile. Sigurno je da je nama najpoznatiji primer implicitnog ultimatuma američke državne sekretarke Madlen Olbrajt iz 1999. godine, kada je zaprećeno da će SR Jugoslavija biti bombardovana ukoliko delegacija u Rambujeu ne prihvati mirovni sporazum.

Upotreba ultimatuma danas nije ista kao pre 99 godina. Agresivna priroda zahteva nastoji se sakriti i upakovati u određene prihvatljive forme. Ipak, suština ovog instrumenta ostala je ista – zahtev, pretnja silom i vremensko ograničenje, odnosno – naterati protivnika da prihvati zahtev kako se ne bi suočio sa teškim posledicama. Danas su ultimatumi, najčešće, prikriveniji i ne toliko uočljivi na prvi pogled, kao što je to bio slučaj 1914. kada je rat smatran još uvek dozvoljenim sredstvom spoljne politike. Ipak, njihovom postojanju, naročito u odnosima između velikih i malih država, za sada se ne nazire kraj.

(Srpski akademski krug)

KOMENTARI



Један коментар

  1. vladimir says:

    Naravno da je tako... zato ne treba cekati godoa ili klanjati se njima koji su zeleli unistiti srbe kao naciju vec naci alternativna resenja... ali u porastu istorijske nepismenosti sve je moguce...

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u