Урушавање друштва

Urušavanje društva

8 marta 2017

antonic slobodan 645

Piše: Slobodan Antonić

Gostujući u jednoj radio-emisiji (može se odslušati ovde), s nevericom sam čuo kako Srbijanka Turajlić, koju svi znamo kao gorljivu građanistkinju, zamera Nebojši Krstiću da su tadašnji „njegovi“ – to jest DS – upropastili srpsko sudstvo, tako da je „sada sudstvo gore nego za vreme Miloševića“.

„U doba Miloševića sudstvo nije valjalo za političke stvari – recimo, za izbore“, rekla je Turajlićeva. „Ali u čisto građanskim parnicama, nije bilo organizovanog izigravanja pravde“.

Turajlićeva je kao primer navela današnje „ekipe“ u sastavu advokat-veštak-sudija, koje efikasno, u brakorazvodnim parnicama, decu dodeljuju moćnim očevima. Slučaj Siniše Malog je karakterističan. Tu je identifikovana jedna od tih ekipa advokat-veštak-sudija, koja je majkama oduzimala decu i predavala ih bogatim očevima na starateljstvo (vidi ovde).         

„Sudstvo je danas toliko upropašćeno da se ono teško može samo od sebe regenerisati. Potrebna je pomoć sa strane“, napisao mi je nedavno jedan ugledni beogradski advokat. „Sudstvo može reformisati samo motka“, bio je pak naslov u jednom opozicionom tabloidu.

Zdravstvo je takođe lošije nego pod Miloševićem. „Bolji tretman ima pas kod veterinara nego čovek (danas) u Domu zdravlja“, glasio je jedan od ogorčenih komentara na netu. „Za mene je Dom zdravlja ogledalo države (…). Dom zdravlja je bio bolji za vreme Miloševića. (…) Vlast dobija jedinicu iz zdravstva“.

I zaista, ko god ima dovoljno godina da se seća zdravstva iz Miloševićevog vremena, zna da je Dom zdravlja onda ipak bolje funkcionisao. Moj otac ima 84 godine, a majka 80. Oni ne mogu mesecima da preko svog Doma zdravlja zakažu pregled kod lekara specijaliste. Navodno, „nema mesta“. Ne, tako ipak nije bilo u doba Miloševića.

Moji odlasci s trećim detetom u nadležni Dom zdravlja skopčani su ili s nemogućnošću da uopšte zakažem pregled ili s višečasovnim uzaludnim čekanjem. Ne sećam se da je tako bilo pod Miloševićem. Moje prvo dete rođeno je 1999. godine i, budući da sam tada bio oštar kritičar Miloševića, priznajem da sam bio začuđen kako je sve u vezi sa zdravstvenom zaštitom dece dobro funkcionisalo – čak i u vreme bombardovanja. Danas su ti isti Domovi zdravlja pretvoreni u „blokatore“ koji vas, zapravo, uveravaju da zdravstvene probleme ipak morate rešavati u privatnoj praksi.

Treće, prosveta. Radim u visokom školstvu i znam koliko je „bolonjska reforma“ upropastila srpske državne univerzitete. Nivo znanja snižen je toliko da studenti sada mogu da dobiju diplomu, recimo, sociologa, filozofa ili psihologa, a da nisu pročitali nijednu celu stručnu knjigu. Dovoljno je da savladaju „ridere“, tj. priručna skripta. O današnjim privatnim „univerzitetima“ neću da trošim reči (pisao sam o tome ovde). Takve degradacije univerziteta ipak nije bilo u vreme Miloševića.

Četvrto, mediji. Hajde da uporedimo mi, koji se sećamo, preko kojih je sve medija opozicija napadala Miloševića? Videćemo koliko smo danas dalje od kritičke javnosti i pluralizma nego devedesetih. Tada su protiv vlasti bila bar četiri dnevna lista (Blic, Glas javnosti, Građanin, Dnevni telegraf, Naša borba, Danas), tri nedeljnika (Vreme, NIN i Evropljanin) i na desetine lokalnih TV i radio-stanica (čiji su osnivači bile opštine i gradovi u kojima je opozicija 1997. godine preuzela vlast).

A danas, koji je dnevni list u opoziciji? Na koliko TV-stanica se može čuti kritika Vučića, u kojim novinama se može pročitati? Vreme, TV Šabac, donekle N1, par opozicionih portala i – to je sve. Pod Miloševićem takva nepovoljna medijska slika po javni dijalog bila je, možda, samo daleke 1991. godine.

Vojska? Po rušenju Miloševića sami smo, uz dogovor s našim „prijateljima“ iz SAD i EU uništili „800 tenkova, preko 3.000 artiljerijskih oruđa i više od 500 oklopnih transportera“. Nedavno smo od Rusije dobili 6 migova, 30 tenkova i 30 oklopnih vozila – i zbog toga bili presrećni.

O Kosmetu, da li je potrebno da se bilo šta kaže? Milošević je ratovao za njega, a do Vučićevih Briselskih sporazuma makar smo kontrolisali Sever Kosova. Sada smo i to predali albanskoj narko-državi, a naša vlast radi i na tome da se stvori nekakva „Zapadna Balkanija“ u kojoj će svi Albanci biti objedinjeni, kao i na tome da im se napravi auto-put Drač-Tirana-Priština-Niš, kako bi, valjda, Velika Albanija što dublje ušla u Srbiju.   

I najzad, policija. Pod Miloševićem je policija počela da se povezuje s mafijom, ali obični ljudi – van ratnih zona – bili su, ipak, koliko-toliko bezbedni. Oštro sam godinama kritikovao Miloševića. Ali, nikada me niko nije uznemiravao, niti mi pretio.
Sada na isti način kritikujem vlast kao i devedesetih. Pišem o ministrima-plagijatorima (nije ih, ipak, bilo kod Miloševića), ministrima-likvidatorima (nije ih baš bilo kod Miloševića), batinašima-„kontroveznim biznismenima“ koji organizuju napade na opozicione aktiviste itd. Ne znam da li uopšte ima veze s time, ali u subotu, dok sam radio za računarom, neko je napolju, kod mog prozora, iz sveg glasa vikao: „Bradata pičketino, je…ću ti smrdljivu majku!“. Kada sam otišao u najbližu policijsku stanicu da slučaj prijavim, rečeno mije da „u tome nema elemenata direktne pretnje, već samo uvrede“ (!?), te da ne mogu da prime prijavu.

Poenta ovog mog teksta nije da je pod Miloševićem bilo bolje, već da nam se društvo ubrzano urušava. Ako onda nije valjalo, tek ovo sad teško da valja. Stvari ubrzano idu od zla na gore, a naš premijer, u najnovijem spotu, deklamuje o tome kako su, navodno, „otvorili 130.000 novih radnih mesta“, „55 novih fabrika“, „uradili 138 kilometara auto-puteva“, „obnovili 480 kilometara državnih puteva“, „rekonstruisali i napravili novih gotovo 360 škola, bolnica, domova zdravlja i ambulanti“…

„Bez obzira šta vam kažu, vi znate istinu!“, tvrdi nam na kraju tog spota Vučić. Da, ja znam istinu. I čitaoci ovog teksta znaju istinu. I svi u Srbiji znaju istinu: ovo ne valja. Korupcija, nekompetentnost i grabežljivost, uništavaju i poslednje zdrave institucije ovoga društva.
Ako se ne trgnemo i ne uradimo nešto za ovu zemlju, zaista će nam uskoro ovi „plagijatori-likvidatori“ svima „je…ti smrdljivu majku“. Ja sam makar napisao još jedan tekst o njima – uz rizik da mi sutra neko ponovo galami pod prozorom, ili nešto još gore. Ali, mora se uraditi više od pisanja i čitanja. Mora se preduzeti nešto da se svi zajedno spasemo. Siguran sam da svaki od nas zna bar prvi korak koji treba da se učini.

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Jovan says:

    E Srbijanka sve si u pravu ali si bila zestoko protiv Milosevica( kao i veliki broj mojih prijatelja i poznanika) i sad je kasno i njima i vama! Moji prijatelji tumaraju po kontejnerima kao i vecina srba isterani na ulicu posle 2000. A za vreme sankcija i bombardovanja sve je radilo i mnogo bolje od poslednjih 17godina pljacke i natookupacije. Cak su primali platu i oni koji nisu radili- doduse primereno ratnom okruzenju i teroru i pljacki od19 najbogatijih zemalja sveta.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *