УСТАШКИ КРВНИК ИЗ ЈАСЕНОВЦА, МАКС ЛУБУРИЋ, убијен је у Шпанији на исти начин на који је и он убијао što je i on ubijao

USTAŠKI KRVNIK IZ JASENOVCA, MAKS LUBURIĆ, ubijen je u Španiji na isti način na koji je i on ubijao što je i on ubijao

21 februara 2021

Ilija Stanić. Sarajevski kriminalac i saradnik UDBE kao sin ustaše i zbog toga pod stalnim nadzorom jugoslovenske tajne policije, bio je idealan kandidat za udbaškog egzekutora. Čovek koji je deo svoje mladosti proveo u Konjicu kod brata Luke i u Zrenjaninu, kod tetke, gde je učio keramičarski zanat. Gde god bi se pojavljivao, Ilija Stanić bi krao i radio sebi i rođacima nevolje.

Posle jedne racije u Sarajevu pobegao je iz SFRJ u Austriju. Odatle beži u Francusku, gde je uhapšen zbog krađe. Jugoslovenski konzul Mile Nešić ga je tada spasio zatvora. Brbljiv i slatkorečiv, Ilija Stanić se tada ovom konzulu i obaveštajcu SID-a prvi put ponudio da izda svog kuma Vjekoslava Maksa Luburića. Čak je Nešiću nudio i pisane dokumente o Luburiću i ustašama u Španiji. Jednog dana je doneo i Luburićev plan o miniranju Ambasade Jugoslavije u Parizu. Posle toga SDB BiH je uhapsila Iliju Stanića, natovarila mu na vrat i krađe, a i terorističke akcije protiv domovine. Da bi se zaštitila od Stanićeve izdaje, SDB BiH ga je zaplašila da će mu braća i majka otići u zatvor, i tako ga «uverila«da krene na svog kuma Maksa Luburića.

Otac Luburićevog ubice, Vinko Stanić, poreklom iz Hercegovine, bio je u II svetskom ratu član Maksove čete. Kada se 1942. u okolini Konjica, Vinku Staniću rodio sin, Vjekoslav Luburić ga je krstio i dao mu ime Ilija. Vinko Stanić je poginuo 1949. godine, nakon ustaške izdaje fra Bekavca, koji je pred beg u SAD, prijavio križare pripadnicima Udbe BiH. Tu izdaju i stradanje svog oca, Ilija Stanić nikada nije zaboravio hrvatskim , emigrantima i odbeglim ustašama. Tako barem ide priča od njega prema javnosti.

Na nagovor SDB SSUP-a, Ilija Stanić, koji je dobio kodirano ime «…Mungos…», prebegao je u Italiju, a preko Francuske u Španiju i uspeo 1966. godine da se zaposli kod kuma Maksa Luburića kao kuvar i vozač, sa zadatkom i ličnom namerom da «generala Drinjanina« u pogodnom trenutku ubije i tako osveti svog oca Vinka Stanića.

Pune dve godine Ilija Stanić je proveo u domu svog kuma Vjekoslava Luburića u mestu Karkahente kod Valensije, a onda se iznenada uplašio i 1968. godine iz Španije pobegao u Nemačku. Njegovi poznanici tvrde da se Stanić zbližio sa Luburićevom kćerkom, što je naljutilo generala Drinjanina, pa ga je isterao iz svog doma. Kada se, međutim, vratio u Sarajevo neobavljena posla, načelnik SDB Fehim Halilović ga je poslao natrag u Španiju. Plaćeni ubica je odvezen jugoslovenskim kolima u Italiju, do francuske granice, gde je pušten da ide na zadatak, ali mu je šofer iz SDB SFRJ pre toga uzeo crveni pasoš. U dosijeima bosanske i hrvatske tajne policije Ilija Stanić je bio registrovan i kao Stanko Ilić, odnosno «…Mungos…», dok je Maks Luburić bio samo «…M…». Čitava akcija likvidacije ratnog zločinca Vjekoslava Luburica vođena je pod šifrom « Kobra «

luburic-jasenovacinfoOperacija “ Kobra „

Sam Ilija Stanić, udbaški ubica, ispričao je svoju priču: .

«…Bila je zima 1969. godine, kada sam se preko Italije, ilegalno ubacio u Francusku. Došao sam vozom do Nice, tu prenoćio, a onda vozom do Pariza. Svratio sam kod Miljenka Dabe Peranića, sa kojim sam prošle godine boravio kod Maksa Luburića. Dabo me je odmah pitao: «.. Gde si ti nestao?..» Objasnio sam mu da sam ilegalno išao za Nemačku, pa me je policija uhvatila u krađi i proterala za Jugu. On je poverovao, ali mi je rekao da mi general ne veruje i da je ljut na mene. Od Dabe sam uzeo moju špansku ličnu kartu i otputovao vozom za Barselonu, a ne direktno za Valensiju, da bih video da li me neko prati. U Barseloni uzmem kartu za Valensiju. Prvi razred. Legnem i probudim se u Valensiji. Pravo sa stanice otišao sam kod mog prijatelja Željka Bebeka. Četiri-pet dana izbegavao sam da odem do Maksa, koji je već čuo da sam ja došao. Jedno jutro stavi me Željko u auto i odveze do generala u Kahakente. Dočekao me je usiljenim rečima: «… Gdje si kume moj! … «

Kako su dani prolazili, tako se Maksovo poverenje u mene vraćalo. Željko i ja bili smo već tri meseca u njegovoj kući. Dao nam je sobu u prizemlju, jer je onu na spratu pretvorio u magacin knjiga. U februaru 1969. godine Maksova kuća je bila puna ljudi. Tu mu žena, sin, ja, Željko, a pojavio se i pukovnik Štef Crnićki, koji je došao iz Klivilenda. U to su stigle vesti da je Udba ubila Mila Rukavinu, Tolja i Maričića, a meni Maks u poverenju kaže: «… Čuvaj se kume, vidiš što Udba radi! Otvori i oči i uši!…» – Vidim, vidim moj generale! Majku im komunističku. Paziću se ne brinite! I ne bojte se vi, paziću i vas ! – General je tih dana lično bio jako nervozan. Posvađao se sa ženom, pa ga je ona napustila. Kažem ja sebi: Odlično! Posvađao se on i sa Željkom Bebekom, a na Branka Mariča, koji je pristigao iz Frankfurta potegnuo je i pištolj. Vidim i ja da mu Branko dosađuje, pa viknem na njega: «… Što ćeš ti, ostavi mi generala na miru! ..»

Čekao sam svoj trenutak. Išao sam na sigurno. Znao sam da niko ne može biti tako prisan sa Maksom, niti mu iko može prići tako blizu kao ja. Kuvao sam mu, sređivao kuću, vozio ga napolje, primao i pazio na goste. Zato sam čekao. Bolje je ići na sigurno, polako, nego navrat nanos. I sačekao sam. Odredio sam da to bude krajem februara. Međutim, opet su nam došli Dabo Peranić, pa neki Dragutin Jezina iz Liona i Ante Nožina iz Frankfurta. Sedimo mi tako i pričamo. A ja pitam Maksa Luburića: «… Generale, kada ćemo u Hrvatsku?…» «… Kume, sigurno, za tri godine…» kaže on, a ja mislim: «…Nećeš nikad moj kume!…»

U to vreme Maks Luburić je pokušavao da dođe u kontakt sa Rusima. Pisao je pisma u Moskvu i tražio da ga Rusi puste u Mađarsku. Dobijao je od KGB neka kodirana pisma. General je tada imao običaj da kaže: «… Bolje Hrvatska sa ruskim bazama, nego sa jugoslovenskom vojskom!…» Maks je šurovao sa starim i sa mladim ustašama. Prvi su mu bili potrebni zbog novca, a drugi zbog akcije, drskosti i bezobzirnosti. Uspeo je u Švedskoj da stvori jak odbor borbenih ustaša. Bio je dobar i sa jednima i sa drugima. Svi su se u hrvatskoj emigraciji te 1969. godine probudili. Zagreb im je dao znak da opet dolazi 1941. godina, a Maks Luburić je sanjao da bude novi Pavelić.

Dana šesnaestog april 1969. godine, u Valensiji mi je poštar doneo jedno pismo na ime Stanko Ilić. Udba mi piše da mi šalje kurira u Španiju specijalno za mene. On mi je doneo prah za Maksa. Dao mi je i dve novčanice od po sto dolara. Poručio mi je da čekam da mi neko dođe iz BiH ili Hrvatske u pomoć. Rekao sam mu da mi niko ne treba. Neću da čekam. Znao sam ja svoj trenutak. U kalendaru sam već zaokružio dvadeseti april. Rekao sam kuriru da vise neću da se javljam. Svi su gosti iz Maksove kuće otišli, ja sam bio spreman. Doneo sam u sobu čekić i štanglu. Pripremio sam dokumente za izlazak iz Španije. Ja sam kod Maksa bio prijavljen kao lektor u listu «…Drina…», a u Španskoj ličnoj  karti mi je pisalo da sam profesor hrvatske književnosti. U Udbi, međutim, niko mi nije verovao da ću srediti Maksa. Razmišljao sam, ako to učinim u subotu, neću imati dovoljno vremena da pobegnem. Nedelja je bila bolja. Mali ide u crkvu, Maks spava, a ja imam slobodan dan, pa me niko neće odmah tražiti. Dvadeseti april, dan posle mog rođendana. Cele noći, u subotu na nedelju nisam mogao da zaspim. Ležim u krevetu i gledam na sat. Znojim se. Zvono na crkvi zvoni svakih petnaest minuta. Dva, tri, četiri, pet. Ustao sam, nisam više mogao da ležim. Pregledao sam sve stvari da nešto ne zaboravim. Opet se znojim. Živci mi rade. Siđem dolje, pokucam. Maks mi otvori: «… Dobro jutro generale, kako ste spavali?…» «… Dobro, dobro «… kaže on.

“ Puče glava kao lubenica „

Deset i dvadeset i pet. Sin mu Tonči Luburić doneo novine i ode u crkvu. Maks mi traži da mu skuvam kafu. Kafa gotova za tri minute. Prah koji sam dobio bio je loš. Rastopio se u kesici koju sam držao za pojasom. Morao sam prstom da ga mažem na šolju. Ruke sam prao pet puta. Uzmem čekić, koji sam doneo iz sobe, stavim ga za pojas i odnesem generalu kafu. Dvadeset i pet do jedanaest. Maks pije kafu. Ja držim čekić u pantalonama. Pije. Ništa. Popi sve i ništa. Odnesem šolju  u kuhinju. Izvadim čekić i stavim ga na sudoperu. Hteo sam da odem u sobu po štanglu. Jebem ti prašak! Štangla je najbolji lek, kao za Hrvoja Ursu u Frankfurtu. U deset do jedanaest Maks me zove: «… Ilija, meni je zlo! …»

Vidim pocrneo kao zemlja. Diže se i povraća. Povedem ga u kuhinju na česmu. On povraća u sudoperu, a ja mu rukom pljuskam vodu po licu. U tren uzmem čekić i lupim ga po čelu: «… Tup!…» Maks pade kao sveća. Mislio sam više se dići neće. Kad me on pogleda kao zver. Zamahnem opet čekićem, a on diže ruke da se zaštiti. Ja viknem: «… Majku ti jebem ustašku. Ovako si ti maljem ubijao decu u Jasenovcu! Vidiš što te čeka! Pogodi ga čekić kroz prste u čelo. Puče lubanja. Izvučem čekić iz glave i okrenem se. Odem do vrata da proverim da li sam ih dobro zaključao. Kad se vratim u kuhinju, Maks ustao i dahće kao životinja. Sto kila u njemu. Uzmem onu štanglu, pa ga raspalim po čelu. Puče glava kao lubenica. Krv se rasu po kuhinji. Maks tresnu dole kao da je pao sa sto metara visine. Puknem ga još jednom. On se umiri. Umotam ga u deku. Maks otežao, jedva ga dovučem pod otoman. Fino sam ga spakovao da ga brzo ne nađu. Da Španska policija pomisli da je otetet. Čekić i štanglu bacim u magacin. Presvučem se brzo, izađem na ulicu i uzmem taksi za Valensiju:  Koliko košta do grada  pitam «… Tristo pedeset peseta…» kaže taksista. «… Evo ti pet stotina, ja častim!…» U osam sati i pet minuta naveče sa železničke stanice poslao sam telegram « bratu » u Konjic: « M. nikad više! «

Od slave do nemilosti

Nakon povratka u tadašnju Jugoslaviju, udbaški egzekutor, postao je slavna zvezda, novine su pisale o njemu, a postojala je realna mogućnost da ga primi i odlikuje lično, Josip Broz Tito. Međutim, do toga nikada nije došlo, naime popularnost Ilije Stanića u partijskim krugovima bila je prevelika i ugrožavala je direktno one iznad njega u hijerarhiji, što je rezultiralo direktnim planom za likvidacijom ubice ustaškog generala, od strane vlastitih ljudi. Iako se ne može reći kako nije dobro finansijski situiran nakon ovoga, naime, kupljen mu je auto BMW, stan u Beogradu i stan u Sarajevu, plaćeno mu je školovanje i nađen mu je posao u Zavodu za zapošljavanje tadašnje Socijalističke Republike BiH, te je naravno i u gotovini nešto zaradio, ubistva su se uvek dobro plaćala.

Osamdesetih se Stanić povukao u miran život, ali raspadom Jugoslavije, Ilija Stanić postaje visokopozicionirani funkcioner HDZ-a Bosne i Hercegovine, sve dok ga u prvoj polovini devedesetih nije kao UDBINOG ubicu razotkrio kontroverzni, « Slobodni tjednik ».

KOMENTARI



13 komentara

  1. Otporaš says:

    Želio bih znati gdje se sada, danas nalazi Ilija Stanić? Ako znate, javite mi. Moj dobri prijatelj s kojim sam u svakodnevnoj vezi i Ilija Stanić su susjedi, kuća uz kuću, zajedno su odrasli, zajedno se igrali i blago čuvali i sve ostale seoske dogodovštine zajedno su radili. Hvala na odgovoru.

    • Željko says:

      @Otporaš U Sarajevu je, živi slobodan i lijep umirovljenički život!

  2. Vjekoslav Luburić says:

    Da ga čekićem dočekamo

  3. Robert Lucas says:

    Možeš mu samo ispušiti srpsko-katolički milosnik "Vjekoslave Luburiću"

  4. mister Tucoprc says:

    sad je verovatno zaposlen ko sveštenik u nekoj katoličkoj prćiji,pardon,crkvi i tamo obučava mlade semeništarce predškolske dobi sa leđne strane kako biti pravi Kromanjonac

  5. Otporaš says:

    ZANIMLJIVO PISMO GENERALA DRINJANINA. Donosim ovdje jedno pismo koje nema datuma kada je pisano. Našao sam ga u istoj omotnicu (kuverti, mo) u kojoj je bila OKRUŽNICA ZA ČASTNI SUD sa datumom 22 veljače 1956 godine. Poslije ovoga pisma ću iznijeti "KRATKI PREGLED DOGADJAJA U ARGENTINI" OD 2.XI.1955., kojeg je napisao Poglavnik dr. Ante Pavelić. Onima koje ove povijestne stvari budu zanimale će svakako događaju koji su se tada događale u Argentini moći pomoći doći do zaključka da se je ovo pismo pisano u ta vremena kada je već postojao razlaz između generala Drinjanina i Poglavnika. To će se uočiti pri dnu ovoga pisma, što je napisano i nadodano rukom. HRVATSKI NARODNI ODPOR URED GLAVNOG TAJNIKA. SVIM POVJERENICIMA. Stan, dne Dragi brate ! (Ante Kršenić, mo) Prilažemo OKRUŽNO PISMO, koje radielite svim hrvatskim skupinama bez obzira na političke i ine razlike, koje medju nama vladaju. Vjerujemo da će svi čestiti Hrvati dići svoj glas u korist progonjenog Državnog Poglavara, članova Hrvatske Vlade i naše braće u Argentini. Prema izvješćima prijatelja naši su politički protivnici svuda u svietu počeli sa agitacijom, ne bi li ove težke časove izkoristili za rušenje naših redova. Posebno se treba čuvati komunističkih agenata, kjoi će pokušati stvoriti duboki Jaz izmedju nas i našeg hrvatskog svećenstva, što se mora najenergičnije spriečiti. Mogu zgriešiti i svećenici, mogu biti i naši zadrti politički protivnici, ali mi smo sviestni stanja i znademo, da su to samo pojedinci, koji to rade na svoju rukui da iza njih ne stoje nikakove više crkvene vlasti. Mi, koji pretendiramo i opet biti stvaraoci države Hrvatske znademo, da je Crkva činbenik s kojim treba ozbiljno računati, kako danas, tako i u budućnosti. Naš je narod duboko religiozan i Crkva imade božansku misiju i svoja naravna prava u svim zemljama, gdje živu katolici. Ostanimo kao i do sada u zdravom ekvilibriju i u vjernosti Crkvi i duhovnim i moralnim načelima i ostanimo vjerni načem zakonitom Državnom Poglavaru u pitanjima oslobodjenja naše porobljene Domovine. Samo je komunistima u interesu produbiti jaz, nastao djelovanjem pojedinih svećenika i katoličkih intelektualaca, kao i dogadjajima u Argentini. Svaki prvai rodoljub i sviestan čovjek nastojati će svaku stvar postaviti na svoje mjesto i ne gubiti živce. Sačuvajte mir u vašim kolonijama, družtvima i skupinama. Bez obzira dali će Poglavnik časovito moći biti ili ne u vezi kao do sada s pojedincima i družtvima, ostanite čvrsti, jer znate što vam je činiti. Kad je progonjen mi smo Mu još vjerniji i više ga volimo, jer je progonjen za Hrvatsku. Sve će se urediti, laži će biti opovrgnute, i iztina će pobiediti. Javite nam se, pišite o posljedicama u vašim okolinama i prije poslije svega: čuvajte se neodgovornih elemenata, amozvanih političara i čekajte u miru izhod svega. Mi ćemo uviek i svakom dati potrebna obavještenja. ZA POGLAVNIKA I DOM - SPREMNI ! General Drinjanina v.r. Pukovnik Pušić v.r. Nadodano rukom pisano: Ps. Obitelj je spriečila da Poglavnik dodje ovamo. (U Madrid, mo) Tim sam ja bio onemogućen ušiniti ono, što su svi normalni ljudi očekivali. Sve sam imao spremljeno, ali zetovi i kčeri (Poglavnikove kčeri i zetovi, mo) te uža klika, neda. Bog neka čuva našeg Poglavnika. Skoro više. Pozdrav. Drinjanin. NOTA BENE: Kolko sam ja kroz moje duge godine emigracije moga saznati je slijedeće: Prvo (1) Tih godina poslije WW2, dakle 1945 pa dalje, na vlasti u Argetini je bio Juan Domingo PERON (1895-1974) sa svojom ženom Evom (1919-1952). Bio je "željezna" ruka i uveliko je pomogao Hrvatima koji su poslije Bleiburga masovno se doseljavali u Argentinu. I hrvatski Poglavar dr. Ante Pavelić je došao u Argentinu 1947 god. Bilo je tu mnogih istaknuti prvaka NDH, te prema svojoj hrvatskoj i nacionalnoj svijesti su prikupili i pokrenuli u Buebos Airesu hrvatsku izbjegličku Vladu. Drugo (2) predsjednik Argentine Peron je svojom industrijalizacijom i socijalnom reformom došao je u sukob sa crkvom, i tako, sve malo po malo, dolazilo je do nezadovoljstva naroda, što je uzrolovalo revoluciju i svrgniće predsjednika Perona. Treće (3) za to revolucionarno vrijeme bilo je (po)nekih Hrvata koji su bili za predsjednika Juana Perona, što su argentinski ljevečari sa jugoslavenskim poslanstvom i svim jugoslavenskim udbaškim aparatom iskoristilo do maximuma protiv Hrvatske Državne Izbjegličke Vlade, Poglavnika i Hrvata općenito. Četvrto (4) kada je nova revolucionarna Junta došla na vlast, bilo je i odveć mnogih doušnika koji su dojavljivali novim vlastima kako su se Ustaše isticale u borbi za Perona a protiv revolucionarne Junte. To je bilo dovoljno zeleno svijetlo za hapšenja svih istaknutih Hrvata. Peto (5) u tom metežu bilo je jako teško se snaći. Ako se sam prijaviš, postojala je velika bojaznost da se izruči jugoslavenskom poslanstvu u Buenos Airesu a potom jugoslavenskim parabrodom direktno za Jugoslaviju. Šesto (6) da se to ne bi dogodilo u tom metežu i nesnalaženju i našem hrvatskom Poglavaru dru. Anti Paveliću, njega se je držalo podalje od svih tih meteža, kako ga se bezpravno ne bi izručilo Titinoj Jugoslaviji. Sedmo (7) trebalo je malo vremena pričekati dok sve istine iziđu na svijetlo dana. Osmo (8) možda će se malo bolje razumijeti iz ovog i slijedećeg pisma. Otporaš. Prijavi post Vrh Profil Pošalji privatnu poruku Pošalji e-mail Citiraj (i odgovori) uzdanica Naslov: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala DrinjaninaPostPostano: pet lis 19, 2012 11:57 Offline Site Admin Avatar Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12 Postovi: 241 ZANIMLJIVO PISMO GENERALA DRINJANINA (drugi (2) dio Kako sam rekao da ću iznijeti pismo "KRATKI PREGLED DOGADJAJA U ARGENTINI", što sada činim. Ali moram dati neka obješnjenja. Ovo pismo je kopija pisam gdje je netko, neznam tko, izbrisao ime primatelja pisma a na mjesto stavio sedam točkica i uskličnik. Molim da se ovo uvaži, jer želim biti dosljedan originalima koje ovdje iznosim. Hvala! Otporaš. PRIEPIS dne 2.XI.1955. dragi moj.......! Hugo (neznam tko je, mo) mi je saobćio sadržaj pisma, što si mu ga upravio. Nisam bio dospio prije. pa to sada činim i najljepše i najsdračnije Ti se zahvaljujem na brizi i spremnosti priteći u pomoć, što me nije iznenadilo poznajući već od davnih dana Tvoje vrlo rodoljublje i spremnost na svaku žrtvu. Znam, da su kolale najfantastičnije viesti, pa Ti u prilogu šaljem jedan kratak prikaz dogadjaja, koga sam napisao za naše organizacije i iztaknute naše ljude, odakle ćeš dobiti sliku stvari. Osim toga ćemo skoro izdati jedno Okružno pismo u istoj stvari a pobliže ćeš moći upoznati obtužbe i iz "Hrvatske", (novina i glasilo HOP-a, mo) koja je izlazila kao i obično yek držim, da je dostava zakašnjivala, što nije ništa neobičnoga u vrieme revolucije, kada i pošta ima svoje smetnje.- U početku je stvar bila vrlo pogibljena obzirom na paklensku osnovu neprijatelja i neupućenost novih vladajućih, nu ubrzo su laži bile odkrivene i sva je sramota pala na obraz denuncijanata. Što više, našoj je stvari sve u svemu još napravljena i znatna reklama, koju sada želim izkoristiti na taj način, da sastavljam jednu knjigu o našem narodnom pitajnu i nadam se, da će obzirom na obće pobudjeni interes biti dosta čitana u zemljama španjolskog jezika. O reklami je dosta, da Ti rečem. da kada sad naš mali čovjek dodje na periferiji ovog ogromnog grada u kavanicu, u koju je i prije dolazio i gdje ga ljudi poznaju, i kada zatraži da plati što je konsumirao, konobar mu odgovara, da je već plaćeno, jer da su drugi gosti to platili. Kada naši, što su namješteni u ministarstvu javnih radova jutrom dodju na posao, domaći ih ljudi pozdravljaju sa: Ariba Croata! Jedan visoki novi državni funcioner, koji je sudjelovao u vodjenju istrage, izjavio je, da je čudo, odakle Hrvatima tolika energija u borbi za svoju slobodu.- Prijatelj Rude (Rude Erić iz Clevlanda, USA, mo) me je obaviestio, da je Drinjanin pisao, da će sada biti sve skoncentrirano u Španiji, našto sam mu odmah odgovorio, da to ne dolazi u obzir, nego da sve to ostaje kao i do sada i središte ovdje gdje organizacija nije ni u najtežem času ni za trun zapela a moće biti, da će sada mogućnosti rada biti još veće, nego prije. Molim Te, da mu ne moram ovaj čas pisati ponovno: i u času, kada sam zaokupljen svim mogućim poslovima, da mu izručiš moje najsrdačnije pozdrave i da mu pošalješ prilezeći prikaz za organizacije s molbom, da se sadržaj stavi do znanja svim organizacijama i našim istaknutim osobama.- Još jednom Ti srdačna hvala, javi mi se. Moja je adresa kao i do sada. Uz srdačni pozdrav, Za Dom Spremni! Ante, vlastoručno. Ovo je bilo na prvoj stranici. Sada počima druga stranica. KRATKI PRIKAZ DOGADJANJA U ARGENTINI Savezno sa nedavnim dogadjajima u Argentini, širili su se razne viesti o hrvatskom narodnom kolektivitetu, tu i u ostalom svietu. Iz stanovitog kruga, nažalost i na našu obću sramotu, Hrvata, pošelo se već prije sudbonosnih dogadjaja u Argentini, širiti lažne viesti o osobama, koje pripadaju hrvatskom oslobodilačkom pokretu, a kada je došlo do revolucije, ti su denuncijanti htijeli izrabiti konfuzno stanje, koje uviek i svugdje u revolucionarno vrieme vlada, te su paralelno sa komunističkim eksponentima jugoslavenstva poduzeli veliku akciju, kako bi izvrgli pogibelji živote hrvatskog državnog poglavara i drugih istaknutih osoba i boraca, te kako bi došlo i do njihova izručenja Titu.- U tu svrhu su povećali do vrhunca širenje laži pred argentinskom javnošću, a zatim podnieli i prijave izravno revolucionarnim oblastima (kao nedavno stanje u Libiji,gdje je revolucionarno vodstvo vršilo izravnu vlast i ubijali na licu mjesta bez suda i porote, mo), da je veliki dio, zapravo svi pripadnici organizacije "Hrvatski Domobran" na čelu sa dr. A. Pavelićem bio u plaćenoj službi prijašnjeg režima, te da su se s oružjem borili protiv revolucionaraca i protiv argentinske vojske. Putem letaka i putem novinstva su zajedno sa komunistima prikazivali hrvatskog državnog poglavara i hrvatske borce i državnike, da su za vrieme rata počinili najstrašnije zločine na vlastitom narodu u službi fašizma i nacizma, prikazujući ujedno , da N.D.H. nije bila nikakova država (ne treba se čuditi strancima što tako misle i što su povjerovali srpskim i jugoslavenskim lažima, kada i danas imamo Hrvata koji tako misle, poput Mesića, Josipovića i njihovih pajdaša, mo), nego neka Hitlerova podružnica, kao što to i inače neprijatelji hrvatskog naroda žele uvijek prikazati.- Uslijed toga je bila nastal velika pogibelj, da svi iztaknuti ljudi budu pozatvorani ili dapače u onim burnim vremenima, kada nitko ne može nositi odgovornost za ništa, pobijeni ili jednostavno kratkim putem izručeni jugokomunističkom poslanstvu, koji bi ih lako sa svojim parobrodom odpremilo tamo, gdje bi bili mućeni i vjesani. Medjutim, čim su se prilike malo sredile i oblasti počele uredovati, ustanovljeno je, DA SU OBTUŽBE BILE LAŽNE i sva je sramota pala na obraz bezsavjesnih i podlih denuncijanata, koji se nisu žacali ni podnositi tužbe i širenja viesti, da su ti hrvatski rodoljubi palili i pljačkali katoličke crkve a istidobno, da su podmetali bombe pod razna strana poslanstva, pa i pod zgradu jugoslavenskog poslanstva.- Svi su se obtuženi, čim su oblasti počele uredovati, stavili istima na raspolaganje spontano za provodjenje iztrage, a one su se poniele najljepše i posve objektivno iztražile i prosudile. Bila je sreća, što u prvom času obće sbrke nije od istaknutih prvaka dospio u čije nepoznate ruke, pa su tako isti mogli odmah poraditi na tome da se pred mjerodavnima stvar razjasni i prava istina ustanovi, u kom su se trudu istaknuli svi, a napose dr. Vjeko Vrančić, starješina Ing. Asančić, Velečasni Mate Luketić, Velečasni J.Zovko, Dr. Dumandžić i još mnogi drugi. Napose je Dr. Vrančić kroz sve vrieme, po danu i po noći bio u pokretu u na djelu.- Od velike je važnosti i koristi bilo, što su odmah sa svih strana počeli dolaziti brzojavi i pisma od naših ljudi i organizacija iz cijelog svieta, tako da su odmah novi vladajući ljudi, koji nisu stvari poznavali od prije, odmah mogi uvidjeti, da se radi ne o banditima, kakovim su obtužene i hrvatske borce htjeli podli neprijatelji prikazati, nego o jednom narodnom pokretu, koji se bori za slobodu svoga naroda a poštuje zemlje u kojima se u tudjini nalazi.- Sramotni denuncijanti su osobe, koje su već od dulje vremena kušale nabacivati se blatom na čisti obraz rodoljuba, a to su nažalost oni oko Uredništva lista " Glasa Sv. Antuna " medju kojima je i bogohulac Lendić i svojedobni partizanski komunistički kapetan Fra. Paško Andrić, bivši šef promidžbe u N.D.H. Ivo Bogdan sada prisni prijatelj i suradnik šefa propagande komunističkog Titovog poslanstva druškana Miloša Lunića, s kojim se Bogdan (Ivo, novinar za vrijeme NDH, mo) stvarno družio i suradjivao sve do revolucije.- Od posebne je velike važnosti bio jedan vrlo plemeniti gest jednog visokog hrvatskog crkvenog dostojanstvenika, koji je svojim preuzvišenim ugledom i svojom plemenitom rieči (ovdje ima jedna zvjezdica i olovkom napisano da se radi o Nadbiskupu Vrhbosanskom dru, Ivanu Šariću, umro u Madridu u srpnju 1960 god., mo) čast i poštenje obtuženih do najviše mjere zaštitio, a takodjer je bilo plemenito zalaganje (ovdje su bile dvije zvjezdice i olovkom napisano: i papin nuncije bez imena, mo) i jednog drugog visokog crkvenog dostojanstvenika, strane osobe. O čemu će u svoje vrieme hrvatska javnost biti točno obavieštena.- Tako su hrvatski rodoljubi unatoč najvećoj pogibelji bili poštedjeni od pripremane im propasti, a sramota je pala na sramotne tužitelje, koji su suradjivali na najsramotnijoj izdaji sa komunistima i najvećim neprijateljima hrvatskog naroda, a htjeli su se pokriti sa najvećim hrvatskim i katoličkim svetinjama, kao što je naša vjera i ime jednoga u hrvatskom narodu najštovanijega svetca,. (Nesumnjivo se radi ovdje o Svetom Anti, mo). Bilo bi dobro i poželjno da se netko javi tko je tada živio u to doba u Buenos Airesu pa da opiše za naše hrvatske nadolazeće naraštaje šta je uistinu bilo. Ja što znam i šta sam čuo da je to bila jedna velika spletka jugoslavenskog poslanstva da pred novom argentinskom revolucionarnom vladom optuži Poglavnika i zatim sve Hrvate da su bili za Perona.

    • Rodoljub Mitrovica says:

      Kakav si ti bolid, kromanjonce. Zali Boze cestite 'rvate sto su vam sunarodnici. Pa shvatas li ti da ste svi vi srpske krvi, korena, dnk?!? Ilija Stanic Hrvat? I svi vi odreda. Pradede su slave slavili.. A Latini su od vas napravili katolicke degenerike koji su satrli milione mojih sunarodnika!!! I vi bez grize savesti i dalje gurate pricu o lepoj vasoj genocidnoj drzavi.. Zalosno je to.. Tesko breme. Da bar malo imate svesti o tome koliko nevine nejaci i cestitih komsija ste u crno zavili, svi bi otisli u Jadran i podavili se. Slavite fasizam?!?! I te neljude!!! Kao, neki ste vernici. Hriscani?!? Strašno. Večna pamjat srpskim žrtvama hrvatskog terora. Amin

      • Velika Metla says:

        Rodoljub Mitrovica, oni, pokatoličeni, imaju sa hrišćanstvom veze koliko i Dalaj Lama sa Bitlsima. Oni si UBEDLJIVO NAJGORI OTPAD nažalost ljudskog roda. A "čestiti" rvati ne postoje, ma koliko se ti trudio da ih posmatraš kao čestite, jer su čestiti odavno napustili to zlo koje se zove "rvacka" svesni svojeg poDrijetla, i nikakvog kontakta nemaju sa tim zlom zvanim "rvacka".

  6. Pingback: Otporaš

  7. Pingback: JEDNO ZANIMLJIVO PISMO GENERALA DRINJANINA | Otporaš

  8. Pingback: Baba, koliko su Stanića ubile ustaše? | Milos.io

  9. Pingback: Baba, koliko je Stanića ubijeno u ratu? | Milos.io

  10. petrovgrad says:

    Briljantno izvedene akcije Službe državne bezbednosti. Tako se radi sa koljačima. Planski, sistematski, strpljivo i pravo čekićem u čelo.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *