Uvođenjem sankcija Rusiji, EU je pucala sebi u nogu

Uvođenjem sankcija Rusiji, EU je pucala sebi u nogu

14 septembra 2014

prorokovic dusan 7234Piše: Dušan Proroković

Iz četvrtog pokušaja, članice EU su donele odluku o trećem paketu proširenih sankcija protiv Rusije. Očigledno, pritisci SAD, atlantističkog lobija i zainteresovanih finansijskih centara da se napravi što je moguće veća i ozbiljnija konfrontacija između Brisela i Moskve su ogromni. Takođe, primetni su i znaci otpora unutar EU, ali za sada su oni imali samo ograničen efekat (mere koje se preduzimaju protiv Rusije se delimično ublažavaju u odnosu na ono što SAD očekuju; novi paketi se sve teže izglasavaju zbog protivljenja pojedinih članica). Sada, posle najnovijih sankcija, EU očekuju dve posledice: kratkoročna i dugoročna. Ova, kratkoročna će uslediti i zbog profita evropskih kompanija koje su radile na zajedničkim projektima sa ruskim naftnim gigantima (treći paket sankcija je usmeren protiv ruske naftne industrije), ali i zbog najavljenih kontramera Rusije. Posle „ruskog udara“ na evropsku poljoprivredu, verovatno će biti uvedene restrikcije i u sektorima automobilske industrije, tekstilne industrije i avio-saobraćaja. Šteta će se, kao i posle prvih kontramera Rusije, meriti milijardama evra. S obzirom na rastuću ekonomsku krizu unutar EU, ovo nisu zanemarljiva sredstva.

Dugoročno, EU rizikuje da svojim merama utiče na povećanje cene sirove nafte, što bi nepovoljno uticalo na unupna ekonomska kretanja na Starom kontinentu. Evropa je zavisna od uvoza nafte i zemnog gasa, a utakmicu za bliskoistočnim i zapadnoafričkim rezervama uveliko gubi od SAD, Kine, Japana i Indije. Zaoštravanje odnosa sa Rusijom baš na „naftnom pitanju“ može biti kobno. Kada su utvrđivane nove sankcije, EU je verovatno na umu imala jedno-predstojeću „bitku za arktičku naftu“ (u literaturi na engleskom jeziku označena kao Polar Game). Zbog toga se i usvojenim paketom sankcija ograničava saradnja sa ruskim kompanijama baš u oblasti podvodnih istraživanja i eksploatacije sirove nafte bušenjem morskog dna. Arktička naftna zona je još uvek u dobroj meri neistražena, mada se barata sa podacima o mogućim rezervama od 90-110 milijardi barela (što je svetska potrošnja za tri godine), na koje pravo polažu Rusija (ima najveći priobalni pojas-procenjene rezerve u Barencovom moru, severni deo zapadnosibirskog nalazišta i rezerve u Timansko-pečorskom basenu), SAD (deo izvorišta na severu Aljaske), Kanada (severni deo Kvebeka, Nunavut, Severozapadne teritorije, Jukon i Njufaundlend), Norveška (Barencovo more) i Danska (zahvaljujući tome što je Grenland u njenom sastavu, ali je nekoliko otvorenih pitanja oko mogućnosti eksploatacije nafte u priobalnom pojasu Grenlanda). Novi paket sankcija može značajno usporiti realizaciju ambicioznog ruskog projekta u Rusiji. Međutim, ostaje pitanje: kakve će koristiti imati Evropa od toga? Od ovoga mogu imati koristi pre svega SAD, koje dobijaju na vremenu da ubrzaju svoja istraživanja na Arktiku i stave u funkciju naftna izvorišta pre nego što to učine Rusi (koji su do sada bili u prednosti), Kanada (98% kanadskog izvoza sirove nafte završava u SAD) i donekle Norveška (već je potpisala sporazum sa Rusijom o razgraničenju u Barencovom moru), koja nije članica EU.

Za EU, u praksi se može desiti nešto sasvim drugo. Zemlje EU kupuju na postsovjetskom prostoru gotovo polovinu uvozne sirove nafte. Prema podacima Međunarodne energetske agnecije najveći proizvođač u 2013. godini je bila Rusija sa 10,9 miliona barela dnevno (13,28% svetske proivodnje). Na drugom mestu se, posle niza decenija u kojima je bila najveći svetski proizvođač, našla Saudijska Arabija sa 9,9 miliona barela dnevno (12,65%). Zatim su sledili: SAD (8,453 mil.brl/dnevno, 9,97%), Iran (4,321 mil.brl/dnevno, 4,76%), Kina (4,073 mil.brl/dnevno, 4,56%), Irak (3,4 mil.brl/dnevno, 3,75%), UAE (3,087 mil.brl/dnevno, 3,32%), Venecuela (3,023 mil.brl/dnevno, 3,24%), Meksiko (2,934 mil.brl/dnevno, 3,16%), Kuvajt (2,682 mil.brl/dnevno, 2,96%), Brazil (2,633 mil.brl/dnevno, 2,85%), Nigerija (2,525 mil.brl/dnevno, 2,62%), Norveška (1,988 mil.brl/dnevno, 2,79%)… Potrošnja derivata u Evropi i eksploatacija nafte u Rusiji su međusobno povezane. Usled destabilizacije prilika na Bliskom istoku i u zapadnoj Africi (pre svega u Nigeriji), za očekivati je da dođe do poremećaja na tržištu nafte, pa se postavlja pitanje odakle će nafta stizati u Evropu, ako se zamrzavaju odnosi sa Rusijom? Jer, Rusija, opet, delimično može „izvaditi štetu“ izvozeći u Kinu i Indiju, na čijim tržištima bi kompenzovala nedostatke izazvane destabilizacijom u navedena dva „naftna regiona“. Za Evropu ne postoji „kompenzaciono izvorište“ koje se može koristiti u slučaju dalje problematizacije odnosa sa Rusijom. Dakle, mogu nam se ponoviti slike iz Prvog naftnog šoka. Danas se brzo zaboravlja, ali valja podsetiti da su tada, negde početkom 1974. holandski ministri na posao odlazili biciklom. Što je još gore, kada su se isporuke stabilizovale njena cena je bila četiri puta veća nego pre toga. Posle ovakvo iskustva, SAD su zabranile izvoz sirove nafte posebnim zakonom iz 1975. godine.

EU je novim paketom sankcija, govoreći jezikom srpskih narodnih poslovica-zaklala vola zbog kilo mesa. Zbog poteza koji je preduzet posledice mogu da budu katastrofalne. Izgleda su toga postali svesni i u samoj EU, ali tek posle donošenja odluke. Naime, komesar Evropske unije za trgovinu Karel de Guht je predložio da se u okviru formiranja transatlantske zone slobodne trgovine dogovori sa Vašingtonom poseban mehanizam kako bi SAD mogle da izvoze u Evropu sirovu naftu i prirodni gas! Inače, i sam transantlantski sporazum je sporan i sa stanovišta velikog broja evropskih proizvođača štetan. A i da je već usaglašen, ostaje otvoreno pitanje: zašto bi SAD pristajale na takav predlog? Umesto sirove nafte, SAD će predložiti EU da sklope dugoročni aranžman o izvozu naftnih derivata. Ukoliko se nastavi sa ovakvom politikom konfrontacije, Evropa će i to morati da prihvati. Jer, bolje je da ima skup bezin, nego da nema nikakav benzin. A šta će onda biti sa evropskim rafinerijama? Pa, rešenje je jednostavno: najpre će ih za sitne pare pokupovati američke korporacije, a zatim će u njima, kada dođe do stabilizacije prilika u kriznim žarištima, prerađivati bliskoistočnu i zapadnoafričku naftu i prodavati je Evropljanima po novim cenama koje će dogovoriti de Guht i njegovi naslednici. A kada završe ceo projekat, onda i celu Ukrajinu mogu prepustiti Rusiji.

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Klub Srbi dijaspore i otadzbine, Keln says:

    Tekst je odlican! pravo stanje stvari!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *