Uzalud se Zapad trudi, uspravljanje Rusije više niko ne može da zaustavi

Uzalud se Zapad trudi, uspravljanje Rusije više niko ne može da zaustavi

4 avgusta 2014

volgu_18Piše: Bogdan Đurović

Moskva je započela pripreme za nadolazeći hladni, a po svemu sudeći, i „vreli rat“ nametnut sa Zapada. Kako je još prošle nedelje predsednik Vladimir Putin označio, predstoji rešavanje četiri strateška zadatka radi očuvanja nacionalnog jedinstva i suvereniteta u uslovima radikalno pogoršane međunarodne situacije i pretnji zapadnih službi destabilizacijom ruskog društva i države. To su, da podsetimo, očuvanje međunacionalnog mira i jačanje građanskog društva, zaštita ustavnog poretka, stabilan i uravnotežen ekonomski i socijalni razvoj i jačanje odbrambene sposobnosti zemlje, uključujući Krim i Sevastopolj.

PRESECANjE VAŠINGTONSKE AGENTURE

Prioritetni i najhitniji zadaci su upravo prvi i drugi, odnosno presecanje, a zatim potpuno uništenje vašingtonske agenture koja radi na svrgavanju aktuelne ruske vlasti. Da se ovom poslu ozbiljno pristupilo, govori i to što je na zatvorsku kaznu osuđen i drugi najpoznatiji lider proameričkog revolucionarnog pokreta u Rusiji, Sergej Udaljcov.

Posle prošlogodišnje presude ključnom američkom agentu, „blogeru“ Alekseju Navaljnom (pet godina zatvora, kasnije preinačeno u uslovnu kaznu i kućni pritvor) zbog otuđivanja drvne građe državnog preduzeća „Kirovles“ u iznosu od skoro pola miliona dolara, smeštanje iza rešetaka njegovog partnera Udaljcova – svedoči o tome da je Kremlj odlučio da do kraja razbije sve unutrašnje podrivačke grupe. Ova mreža, instalirana još u poslednjim danima SSSR i vladavine Mihaila Gorbačova, brižljivo je negovana tokom 90-ih godina u vreme Borisa Jeljcina, pa je Putin zatekao veoma razuđenu strukturu u svim porama društva – od parlamenta i vlade, preko kulture i obrazovanja, pa do medija i velikog biznisa. Svi oni poručivali su mu: vladaj kao Jeljcin, slušaj komande iz Vašingtona, zaboravi na suverenitet. Tako je i bilo, bar u prvim godinama.

Svestan da je sistem koji ga okružuje duboko neprijateljski, Putin se u prva dva mandata fokusirao da iz njegovih kandži otrgne bar one delove gde će najpre pronaći podršku za sebe. To su bile ruske specijalne službe, kao i najveći deo armije, čije je nezadovoljstvo polukolonijalnim statusom Rusije i dovelo do promene na čelu države 2000. godine. Međutim, ubrzo se pokazalo da je stisak „zapadnih prijatelja“ bio toliko jak da je svaki pokušaj oslobađanja vodio direktno u revoluciju. Kako to izgleda, na svojoj koži je najbolje osetio ove zime svrgnuti ukrajinski predsednik Viktor Janukovič, a pre njega i mnogi drugi.

Zato je često izgledalo da je Putin sklon kompromisima, pogotovo na međunarodnoj areni, što se moglo primetiti u prvim godinama vladavine i po nekim njegovim čudnim i ne uvek popularnim potezima – od Kosova do Avganistana. Dopuštao je, takođe, da se krajnje negativni procesi razvijaju i u susednoj Ukrajini, vekovnoj ruskoj teritoriji, koja je od životnog značaja za bezbednost i opstanak same Rusije. Da bi ostvario dva prva i najvažnija zadatka resuverenizacije postjeljcinske Rusije – uspostavljanje ustavnog poretka u Čečeniji i kakve-takve kontrole nad oligarhijom – morao je da plati izuzetno visoku cenu Americi koja je tih godina nekažnjeno pokoravala deo po deo planete. Ova cena izražavala se kako u energentima i drugim sirovinama, tako i u poluvazalnom statusu kada je reč o podršci spoljnopolitičkim avanturama Vašingtona. Sve to bilo je deo paketa nasleđenog od Jeljcina, a Putin je mogao samo da krajnjim naporima i balansiranjem na tankoj žici vraća deo po deo izgubljenog i predatog suvereniteta.

OD „HLADNOG MIRA“ KA HLADNOM RATU

Važne poluge ostale su i dalje u rukama Zapada, čak i posle 2007, kada je Putin prvi put pokazao ozbiljne znake neposlušnosti, pre svega u svom Minhenskom govoru. Od tada, znatno su ojačali mehanizmi „obojene revolucije“ u Rusiji, prethodno uspešno testirani u Gruziji i Ukrajini. Međutim, sistem je u međuvremenu dovoljno oporavljen i Putin je stekao visoku popularnost, između ostalog i zato što je uspeo značajno da poboljša standard građana i višestruko ojača državni budžet. Zato su obe strane pristajale na svojevrsni status quo. Putin je tolerisao postojanje američke unutrašnje mreže koja ga je konstantno podrivala, ali Vašington nije prelazio određene granice, kada je reč o totalnom, nasilnom udaru na vlast. Vremenom, situacija se iskristalisala: udar na američke agente povukao bi za sobom aktivizaciju čitave podrivačke infrastrukture, ali i mehanizma zapadnih sankcija, zbog navodnog gušenja političkih sloboda. Ove dve sekire neprestano su visile nad Putinovim i Jeljcinovim vratom, duže od dve decenije. Ali, počev od druge polovine 2011. godine pa sve do danas, svedoci smo pokretanja oba ova procesa – što je označilo i prelazak od „hladnog mira“, ka hladnom ratu.

Osim što mu je doneo dodatne teškoće, sadašnji razvoj situacije dao je Putinu i odrešene ruke u vezi sa akcijama na međunarodnoj sceni, u borbi protiv unutrašnjih agenata i pokretanju do sada neiskorišćenih unutrašnjih razvojnih resursa. Sada Rusija može, ali i mora, mnogo više da se razmahne i da sve odlučnije preduzima poteze koji direktno udaraju na američke interese: počev od Irana i Sirije, pa preko Ukrajine, do Latinske Amerike i zemalja BRIKS. Takođe, od svog povratka u Kremlj 2012, Putin je sa velikom posvećenošću krenuo u potpuno unutrašnje čišćenje Rusije od zapadnog uticaja, što je i najvažniji, ali ujedno i najteži zadatak.

Sve do najnovijih događaja u Ukrajini, ruski lider i dalje se držao „džentlmenskog dogovora“ sa Amerikancima, znajući da će crvena linija biti pređena onog trenutka kada Vašington započne sa uvođenjem sankcija – što je oduvek bio samo prvi korak otvorene agresije koji na kraju dovodi do oružane intervencije i(li) revolucije. Sada su rukavice konačno skinute i Moskvi su ruke razvezane kada je reč o Ukrajini i američkoj agenturi u Rusiji i oni će prvi platiti ceh. Eventualno uvođenje totalnih ekonomskih sankcija Rusiji od strane SAD i EU označiće trenutak kada Moskva više neće biti vezana nijednom obavezom prema Zapadu. Treba naglasiti da Rusija za sebe traži samo ono što joj pripada: priznavanje statusa globalne sile i nemešanje u suverene poslove na svojoj teritoriji, kao i uvažavanje osnovnih ruskih interesa – bezbednosnih i ekonomskih – na samim granicama zemlje.

PROTEST, ALI U SKLADU SA ZAKONOM

Demonstracija krajnje odlučnosti jeste smeštanje iza rešetaka vodećih američkih ljudi, odnosno „disidenata“ i „političkih zatvorenika“, kako ih krste zapadni mediji. Suštinski, radi se o opskurnim ličnostima, kakvih je bilo nemalo u istoriji Rusije i koje su ovoj zemlji uvek donosile samo nasilje i teror, razaranje i glad. Jedan od njih je i već pomenuti koordinator „Levog fronta“ Sergej Udaljcov, proglašen krivim i osuđen na četiri i po godine zatvora i plaćanje 150.000 rubalja kazne, zbog organizacije masovnih nemira u centru Moskve, 6. maja 2012. godine, neposredno uoči predsedničke inauguracije Vladimira Putina. Navodno protestujući zbog „krađe izbora“, što je prilično neverovatna optužba za čoveka koga bezrezervno podržava gotovo četiri petine građana, Udaljcov i njegov kompanjon Leonid Razvozžajev (osuđen na istu kaznu) zapravo su želeli da bace mrlju – po mogućstvu što krvaviju – na novi Putinov mandat. U tome su ih sprečili pripadnici organa reda, ali su i sami platili visoku cenu − 73 povređena.

Naime, tog dana su vlasti, u skladu sa zakonom, odobrile održavanje protesta na Trgu Bolotnaja. Međutim, Udaljcov i njegove pristalice ostali su na trgu i posle okončanja mitinga, zalegavši na zemlju i uputivši poziv pristalicama za nesankcionisano masovno okupljanje i formiranje šatorskog naselja, odnosno za početak permanentnog protesta – sve do ispunjenja zahteva. A osnovni je, da podsetimo, bio poništavanje predsedničkih izbora na kojima je Putin glatko osvojio dve trećine glasova u prvom krugu. Očito, radilo se o davno smišljenoj provokaciji, početku nekakvog „moskovskog Majdana“ po scenariju koji je zimus viđen na ulicama Kijeva. Međutim, za razliku od neodlučnog Janukoviča, Putin svojim „majdanovcima“ nije dozvolio da na trgu provedu bukvalno ni sekund duže od vremena odobrenog za održavanje mitinga, a broj učesnika određen je maksimalnim brojem ljudi koji trg može bezbedno da primi.

Šatori, vatre, gume, baklje i Molotovljevi kokteli nisu naravno dolazili u obzir, a svi učesnici mitinga prolazili su kroz detektor metala. Za red i bezbednost skupa odgovarali su, krivično i materijalno, njegovi organizatori, na čelu sa Sergejom Udaljcovim. Dakle, može protest, ali striktno u skladu sa zakonom, gde su svi parametri definisani unapred i veoma precizno. To i jeste sasvim pošteno i demokratski – vlast ne samo što odobrava već i pomaže održavanje protestnog skupa, a druga strana obavezuje se na poštovanje zakona. Uz to, garantovano je slobodno izveštavanje sa skupa, emitovanje priloga i reportaža u vodećim državnim medijima.

POČETAK KRAJA ZAPADNE AGENTURE

Sve precizno, sve u skladu sa zakonom i demokratskom tradicijom. I isto tako, precizno i neizbežno sankcionisanje u slučaju kršenja demokratskih pravila i zakona. Zato uzalud Udaljcov sada protestuje i štrajkuje glađu zbog izrečene presude. Kako je objasnio sudija Aleksandar Zamašnjuk, „popravljanje Udaljcova i Razvozžajeva moguće je samo u uslovima izolacije od društva“, imajući u vidu da su za slična dela ranije više puta kažnjavani prekršajno, ali su uvek iznova ponavljali zločin. „Sud je došao do zaključka da su Udaljcov i Razvozžajev bili svesni društvene opasnosti svojih dela, da su radili sa predumišljajem i ciljem da destabilizuju situaciju“, rekao je sudija Zamašnjuk.

Presuda Udaljcovu može se tumačiti kao početak kraja zapadne agenture u Rusiji i kao Putinov završni potez u vraćanju punog suvereniteta – neophodan u pripremi za konačni obračun sa Vašingtonom. Ne treba zaboraviti da je Udaljcov samo personifikacija inostranog mešanja u unutrašnje stvari Rusije, doduše uhvaćen, što bi se reklo, na delu. U čuvenom dokumentarnom filmu „Anatomija protesta 2“, još 2012. prikazani su video-snimci gde Udaljcov prima naređenja i traži dolare od saradnika tadašnjeg gruzijskog predsednika Mihaila Sakašvilija. Tada je i započela energična borba protiv organizatora „narandžastih revolucija“. Po njima je najpre udario novi Zakon o masovnim okupljanjima, gde se propisuju mnogo stroža pravila za održavanje mitinga, ali i višestruko veće kazne za izgrednike. Na taj način, zaustavljena je tendencija rušilačkih demonstracija, započetih još u jesen 2011, na kojima su se čuli brojni pozivi da se krene u juriš na Kremlj. Sledeći korak bio je Zakon o inostranim agentima, kojim se stavlja pod rigoroznu poresku i finansijsku kontrolu čitav sektor nevladinih organizacija, jer je zapadnim novcem davao snažnu logističku podršku antivladinim protestima.

Kao odgovor na američki Zakon Magnitskog o zabrani ulaska i plenidbi imovine ruskih funkcionera, državna Duma usvojila je i Zakon Dime Jakovljeva, kojim se uvodi potpuna zabrana finansiranja iz inostranstva – za sve organizacije što na bilo koji način učestvuju u političkom procesu. Ako se, na primer, neka nevladina organizacija bavi monitoringom izbora, njoj je zabranjeno da prima bilo kakva sredstva (tehnička ili finansijska) iz inostranstva, iz privatnih ili budžetskih izvora. Istim zakonom uvedena je zabrana američkim državljanima, uključujući i Ruse sa dvojnim državljanstvom, da budu članovi ili rukovodioci domaćih organizacija koje utiču na politiku. Takođe, Amerikancima za koje nadležni organi procene da su učestvovali u narušavanju ljudskih prava i interesa Rusije, biće zaplenjena imovina i zabranjen ulazak na teritoriju RF.Ovaj spisak mera, uglavnom prepisan iz zapadnog zakonodavstva, dopunjen je sa još dva važna akta, čime je zadat udarac onima koji su podrivačku delatnost skrivali iza umetničkih, verskih i seksualnih sloboda. Prvi je Zakon o zabrani propagiranja homoseksualizma među maloletnicima, koji stopira širenje lezbijskih, gej, biseksualnih i transrodnih uticaja na decu, a drugi, o sprečavanju ugrožavanja prava vernika, udara na sve one grupe koje fizički ili medijski napadaju Crkvu, skrnave i uništavaju verske objekte. Kako je naglasio koautor zakona, Jaroslav Nilov, veštačko raspirivanje mržnje prema Ruskoj pravoslavnoj crkvi i religiji uopšte usmereno je na destabilizaciju Rusije i predstavlja instrument političke i geopolitičke borbe i sredstvo pritiska na državu.

DUG MREŽNI RAD

Prema zvaničnim podacima „Rosfinmonitoringa“, samo od novembra 2012. do aprila 2013, za 2.226 ruskih NVO iz inostranstva prebačeno je 30,8 milijardi rubalja, odnosno čitava milijarda dolara. Kako kaže jedan od vodećih ruskih novinara, Mihail Leontjev, samo SAD su za podršku ruskom „građanskom društvu“, odnosno mreži svojih organizacija i aktivista na terenu, od dolaska Putina na vlast zvanično utrošile oko 2,5 milijardi dolara, preko struktura povezanih sa Stejt departmentom. „SAD odavno na teritoriji Rusije organizuju seminare, pripremne kurseve za mlade lidere, socijalne radnike, novinare. To je dug mrežni rad. Postoje fondovi koji razvijaju internet, bave se obukom novinara po regionima, razvojem lokalne samouprave, vaspitavanjem mladih lidera, menadžera. To su nizovi seminara, pozivi na školovanje i vrbovanje, kao i brojne ekološke organizacije…“, pojašnjava Leontjev.

Svemu tome sada je došao kraj. Presečen je sinhronizovani rad horizontalne mreže stotina NVO – koje međusobno nisu povezane ili su veoma labavo povezane, ali, svako na svom zadatku, striktno sprovode kurs zadat iz istog centra – čime se prouzrokuje paralizovanje hijerarhijski ustrojene državne vertikale. Neprekidnom serijom manjih udara iz naizgled nepovezanih izvora u istu metu, kao što je predsednik, malo pomalo postiže se efekat ruiniranja njegovog ugleda, a zatim se prelazi u fazu otvorene satanizacije gde „meta“ biva optužena za sva zla ovog sveta – a naročito za bogaćenje, korupciju i kriminal. A kada padne „glava“, ceo sistem se onda lako urušava. Upravo to se zimus dogodilo u Ukrajini, kao i u čitavom nizu država ranije.

Tehnika primenjena u Rusiji najbolje se može sagledati i po samom odabiru dva ključna revolucionara. Navaljni se predstavlja kao nacionalista koji je popularnost stekao infantilnim ali zapaljivim pokličom „Dosta smo hranili Kavkaz!“ Upravo ove ideje jedne su od najopasnijih u Rusiji. Onoga trenutka kada Moskva prestane da održava socijalni mir u mahom muslimanskim, kavkaskim republikama, uslediće nagli porast terorizma i separatizma. Tako se raspiruju građanski sukobi i u velikim urbanim sredinama, gde i mala varnica može izazvati veliki požar među milionima hrišćana i muslimana koji zajedno žive. Na suprotnoj strani političkog spektra deluje Udaljcov, navodni komunista, koji oko sebe okuplja pre svega anarhistički orijentisanu omladinu i razočarane levičare koji i dalje maštaju o socijalističkim idejama i „diktaturi proletarijata“.

Tako spoj nacionalista i socijalista, ujedinjenih oko ideje rušenja Putina, podiže sa dna društveni talog kakav je u Ukrajini već isplivao na površinu. To i jeste krajnji cilj ruske revolucije koja se priprema u evroatlantskoj kuhinji, ali ona neće uspeti. Naprotiv, ruski otpor globalnoj okupaciji biće sve žešći, jer će sankcije Zapada imati sasvim suprotan efekat od planiranog – umesto da vezuju ruke Moskvi, oni će joj samo pomoći da raskine i poslednje okove preostale iz smutnih vremena perestrojke i demokratizatorstva. Slikovito rečeno, za 15 prethodnih godina sa Putinom na čelu, Rusija je uspela da se iz ležećeg položaja podigne na kolena. Sada je odlučila da ustane čvrsto na obe noge i otuda tako snažni i mučki udarci po njenoj glavi. Ali, uspravljanje Rusije više niko ne može da zaustavi.

(Pečat)

KOMENTARI



7 komentara

  1. ALAN FORD says:

    Zapad zaista truli i bazdi. Steta, jer su imali sansu da povedu svet ka boljoj i sigurnojoj buducnosti, ali zbog nakaradne filozofije liberalnog kapitalizma da je zarad para sve dozvoljeno, uhvatio je kurs koji vodi u propast. Sad su u corsokaku ali oni koji na tome profitiraju ne dozvoljavaju zaokret. I naravno to ce im se debelo olupati o glavu.

  2. s@ša says:

    Živio sam godinama u Rusiji i znam kakav je preporod Rusija doživjela zadnjih 15 godina,Putinu je pošlo za rukom da ponovo uzdigne Rusiju na nivo sile kakav ona i zaslužuje i da ponovo stvori osjećaj ponosa kod naroda što pripadaju jednoj velikoj naciji a koji je bio uništen za vrijeme vladavine nesposobnih Jeljcina i Gorbačova!Prije izvjesnog vremena sam pročitao podatak mada mislim da sam zaboravio tačne cifre ali mislim da je rečeno da ostatak svijeta bez Rusije i sirovina koje dolaze iz nje može da opstane 5-6 godina a Rusija bez ostatka svijeta 20 što dovoljno govori o koliko bogatoj i moćnoj državi se radi!

  3. nedorecen says:

    milina bozija

  4. Neko says:

    Uspavanog medveda mošeš da čačkaš dok se neprobudi, ali kada se to desi, više nemaš gde da pobegneš, medved će te rastrgnuti. To je Rusija...

  5. Mare says:

    Svaka cast. Odavno nisam procitao ovako dobar clanak koji je sto je najzanimljivije apsolutno tacan. Citav rad NVO i drugih rusilaca zemlje je opisan do tancina. Skidam kap za ovo i nadam se da ce nasi vlastodrsci na primeru Rusije nauciti bar jedan komadic obracuna sa stranom agenturom, a ne da koriste policiju iskljucivo protiv svog naroda koji samo zeli da radi.

  6. Ljermontov says:

    Meni se čini kao mladom čoveku da je za Srbiju najvažnije da mi mladi stvorimo jasne stavove o svom identitetu, svaki za sebe jasno i do kraja. Meni je kristalno i potpuno jasno da mi ništa zajedničko sa Zapadom nemamo, ni na ličnom ni na društvenom nivou. Moramo da se oslobodimo naivnosti, kompleksa i nedostatka kriterijuma. To će nam verovatno biti preduslov da bi mogli da se ostvarimo kao narod i sačuvamo sebe i svoj identitet i oslobodimo se puno toga što kod nas podriva zdrav život, lični i društveni. Jer ta zapadna licemerna i krvoločna zver samo što nas nije progutala...sad ćemo se polako probuditi.

  7. Jass says:

    Ne samo da je clanak izuzetan nego I komentari. Puno mi je srce a komentar Ljermontova me odusevljava. Zdravo misljenje mladog coveka.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *