Ванредни избори, и то што пре, последња су прилика за националну политику Србије

Vanredni izbori, i to što pre, poslednja su prilika za nacionalnu politiku Srbije

15 oktobra 2015

zeljko-cvijanovic 565Piše: Željko Cvijanović

Pojavljivanje pregovaračke platforme za otvaranje poglavlja 35 Srbiju uvodi u novi kritičan politički period. Nisam zato siguran da je to razlog za likovanje nas koji smo se protivili Briselskom sporazumu, pokazujući inteligenciju konstatacijom kako se odavno zna da je priznanje „Kosova“ uslov za EU. Naravno da se znalo, međutim, radi se o tome da je Srbija pred sobom, kao važno bezbednosno pitanje, imala zadatak da ta dva procesa što je moguće duže drži formalno odvojenim, ne pristajući na priznanje „Kosova“ i ne dovodeći sebe u rizike odustajanjem od EU.

Zato je ovde reč o situaciji koja u ponečem jeste stara, ali je u dva važna momenta nova. Prvo, Srbija je već treću godinu u tzv. briselskom pregovaračkom procesu sa Prištinom, koji su zapadne sile ocenile uspešnim. U tom procesu Srbija je pod pritiskom tih sila podnela teška odricanja i osvojila minimalne dobitke. Nacrt poglavlja 35, međutim, ne samo da je opasan korak dalje od briselskih sporazuma nego dezavuiše i poništava ceo pregovarački proces tako što su gotovo svi srpski pregovarački dobici u tom nacrtu obrisani. U pregovaračkoj praksi takav postupak se može samo imenovati prevarom, i to ne prevarom veštijeg, već bezočnom prevarom kakvu sebi dozvoljava nesrazmer u snazi pregovarača.

Drugi novi momenat jeste činjenica da je prvi put priznanje „Kosova“ postalo formalan uslov za otvaranje pregovaračkih poglavlja sa EU. Tako je cinično najveća nada srpskih integracija u EU – otvaranje poglavlja – postala tačka najvećeg srpskog odricanja – priznanja nezavisnosti „Kosova“.

Prve srpske reakcije na nacrt poglavlja 35 jesu pokušaj da se na Kosovu i Metohiji iscrtaju linije ispod kojih se neće ići. I to je dobro, ali nije dovoljno. Na ovom mestu važno je podsetiti na jednu drugu situaciju koja nije nova. Radi se o sudbinama svih srpskih vlada posle 2000. godine – koje su odreda činile ustupke zapadnim silama na KiM i sve pale pod pritiskom – Đinđić je čak i ubijen – pošto su pokušale da iscrtaju svoje kosovske crvene linije. Da li su neke od njih mogle da se suprotstave hrabrije ili veštije, ostaje za diskusiju, ali i u senci činjenice da Vučićeva vlada, uprkos brojnim ograničenjima, ima veće šanse da organizuje otpor od svih prethodnih.

Dva su razloga za to. Prvo, iako se ta činjenica ne sme precenjivati, promene na međunarodnoj sceni danas su za srpski otpor povoljnije nego pre. Drugo, Vučićeva neprikosnovena pozicija u zemlji daje mu više prilike za samostalnu politiku nego njegovim prethodnicima, i to je kapital koji se mora iskoristiti.

Zbog toga ne bi bilo dobro da Srbija raspisuje referendum, ni o EU ni o KiM, jer bi to samo zakovalo srpske pregovaračke pozicije, koje ionako nisu široke. Bez obzira na sve, Srbija bi morala da se uzdrži i od drastičnih poteza, bilo da je to izlazak iz briselskih pregovora, bilo da je to odustajanje od pregovora sa EU.

Umesto toga, Srbija bi svoje crvene linije najupečatljivije iscrtala izlaskom na parlamentarne izbore, i to što pre, već u decembru. Na njima bi Vučić mogao da potvrdi svoju vlast i iz njih izađe sa vladom u kojoj bi imao punu odgovornost, a to će reći i manji broj preuzetih obaveza prema zapadnim silama. Osim toga, Vučić je u dve prethodne vlade, posebno u prvoj, poverenje na Zapadu – koje mu je bilo neophodno da dođe do svoje današnje snage – često gradio na račun interesa građana. Zato je vreme da se ta snaga sretne sa svojom svrhom; vreme je za vladu u kojoj će, ojačan, taj dug da građanima vrati.

Osim izbora i rekonfiguracije vlasti, prilika Vučiću da ubedljivo iscrta svoje crvene linije biće naredna poseta Moskvi. Tamo će ga sačekati jedan novi Vladimir Putin, čovek koji ne samo da se u Siriji briljantno uključio u rešavanje najosetljivijih globalnih problema već i neko za čijim uticajem sve glasnije vape i evropski lideri. Dakle, ukoliko bi zapadnim ambasadorima u Beogradu, dok gledaju na televiziji Vučića i Putina, bar zbog jedne poruke donja vilica ostala u vazduhu, Vučićeve i kosovske i evropske poruke bile bi mnogo uverljivije. Rečju, vreme je za nacionalnu politiku Srbije.

(Večernje novosti)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. teletabis says:

    O čemu bre Ti to nama pričaš? Odavno sam batalio da posećujem "Novi standard", zapravo kad si počeo malo perfidnije da braniš Vučića, Tomu, Dačija i ostalu tkz. političku kalankuriju. Šta i ko je bre iznenađen? Pa zar pre par nedelja Đurić ne reče: pobeda sa 5:0. Pa šta sad? Poraz? Šizofrenija je bolest koju treba lečiti i ljudi sa takvom bolešću trebaju da su u specijalizovanim ustanovama da im lekari specijalisti pomognu. Pa deset godina "politička elita" Srbije je šizofrena i niko ni reč. Ako tome dodamo pokvarenost i laganje dobijamo kompletnu sliku stanja Srbije, ma kakve bre Srbije - Stradije. Zašto godinama niko nam ne pokazuje šta se potpisuje, šta se žrtvuje i koje garancije imaš da ti žrtva neće biti uzaludna? A vi novinari samo narod, ionako ošamućen, još udarate u glavu uvijajući laži u još par slojeva laži. Vanredni izbori? Čuj čemu to? Da opet iste budale i pokvarenjaci zasednu na vlast? Šta time dobija narod? Koje garancije narod ima kad izabere da će obećano da se ispuni? Čemer i jad uhvatio Srbiju, spasa nema!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *