Vatra i varnice u Srbiji

Vatra i varnice u Srbiji

16 februara 2014

Aktuelno-mirjana-bobic-mojsilovic-gost-voditeljPiše: Mirjana Bobić – Mojsilović

Vatra predizborne kampanje je zapaljena, a ko će na njoj goreti ostaje da se vidi. Tek, varnice su počele. Premijer Dačić je u svojoj oštroj izjavi o braći Grim i bajkama koje se serviraju uz pomoć navodnih istraživanja javnog mnjenja i budućeg rasporeda snaga na domaćoj političkoj sceni, osim što je najavio da se neće predati i da se sa njim i SPS mora računati, rekao i jednu veliku istinu: upitao je navodnu opoziciju zašto se neko ne usudi da kritikuje Aleksandra Vučića, i kako to da su se svi sa nepodnošljivom lakoćom bacili na kritikovanje njega (Dačića). S obzirom na to da jedan deo biračkog tela i dalje veruje u onaj davni SPS slogan „Svi smo mi pomalo socijalisti“ premijerovo obećanje da će im svima pokazati, deluje kao prilično uverljivo.

U Dačićevoj izjavi ima mnogo istine. Aleksandar Vučić se ne dovodi u pitanje, a očigledno je i kako se većina stranaka iz takozvane opozicije u poslednje vreme utrkuje da sa Vučićem napravi što bolje odnose, čime se od srpske političke scene pravi neka vrsta novog Socijalističkog saveza. Politička borba tako se, na očigled celokupne javnosti, sada nedvosmisleno i bez kompleksa ispostavlja kao isključiva borba za poslaničke mandate. Sudbina zemlje, čini se, nikoga se ne tiče, a takozvana proevropska opozicija mogla bi kolektivno da se učlani u SNS, pa da srpska bajka bude kompletna. To, međutim, nije problem Aleksandra Vučića, to je problem takozvane demokratske opozicije.

Ako su prethodni izbori bar imali privid da se u međustranačkim borbama radi i o nekakvim ideološkim razlikama, ovi izbori, kao možda nijedni pre, pokazuju prirodu malih prljavih ratova među dojučerašnjim saveznicima i perjanicama tekozvanog demokratskog bloka. Javna scena preplavljena je blatnjavim flekama kojima jedni druge zasipaju nekadašnji tribuni demokratskih promena, pošto je očigledno da je ponestalo tema kojima mogu da se bave. Svi obožavaju Evropu, i šta dalje? Kosovo se ne pominje. Ništa više se ne pominje. Ima li iko i jednu drugu ideju osim one da se dokopa funkcije? Dok jedni o drugima govore da su lopovi, da su sarađivali sa kriminalcima, da su glupi i da su štetočine, prosečan glasač se hvata za glavu. Aleksandar Vučić za to vreme ima moćnu retoriku. Ne obećava med i mleko, i obećava hapšenja. Svako ko je bio na naslovnoj strani onog tabloida u proteklih godinu dana, može da bude na tapetu. Svi to znaju. Evropa nema alternativu, slogan je koji ovih dana pokriva baš sve.

Nije zato čudno što su se sa stoke, kojom su bili opčinjeni u prošloj kampanji, lideri demokratske opozicije ovoga puta (u pauzama između uzajamnog vređanja) okrenuli radnicima u fabrikama, crvenim paprikama i vinovoj lozi. Jedan je otkrio moć ajvara, drugi se setio radničke klase, treći je pomazio čokot vinove loze. Šifra „Praziluk“: pošto o nečemu mora da se govori, hajde da govorimo o povrću i mladom grašku. Hajde da govorimo o bilo čemu, o radnicima koji treba da rade, o travi koja treba da raste, o lepom vremenu i investitorima, hajde da govorimo o bilo čemu samo ne o onome o čemu nije zgodno da se govori, o izjavama Jelka Kacina, o Kosovu, uslovima EU, o tragediji naše bolesne dece o kojoj brinu obični ljudi na društvenim mrežama, o bedi, i beznađu. Da govorimo do 16. marta, a posle ćemo lako.

U subotu je bio Dan državnosti Srbije. Sretenje. Dan je bio veoma sunčan. Mečka Božana se uplašila vlastite senke. Neka nikoga ne zavara ova iznenadna lakoća na javnoj sceni. Zima će trajati još.

(Novosti)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *