VEČITO BREME: Zašto sam Srbin?

VEČITO BREME: Zašto sam Srbin?

1 марта 2014

350px-NSrbs3Piše: Dragan Kolarević

Ovaj tekst je nastao u vreme kada su ”žuti kartel” i ”ološ elita” bili u zenitu.

”U ime svih nas iz pedeset i neke za zakletvu Titu…”. Ja sam jedan od onih iz ”pedeset i neke”. Kao i ostali, ja sam bio pokusni kunić titoizma. Ti eksperimenti, koji su počeli u Jajcu, traju i danas. Mi ćemo završiti u k… Prvo smo bili balavci, koji moraju da ćute i trpe, jer ima ko umesto njih da misli i odlučuje, a dans smo matorci koji smetaju mladim generacijama da iskažu nadarenost.

To što nikad nismo odlučivali o sebe, već je uvek neko odlučivao ”u ime svih nas”, nije nam izgovor, mi smo najgore generacije u istoriji sprskog naroda, mi smo uništili sve što su naši preci stvorili u XIX i prvim decenijama XX veka, sve smo ”besplatno” prodali, zadužili naše potomke koji će biti finansijski robovi. Naša deca bi trebalo da nas bace na đubrište istorije.

Poražen, kao bezlični pojedinac iz pedeset i neke, kao bivši Jugosloven, kao Srbin, imao sam nameru da pobegnem od sebe… naravno – bezuspešno. Ali, čovek mora da pokuša. Hteo sam da promenim nacionalnost, da postanem Maja, da uzmem novo ime: Amaritu, novo prezime: Amaru. Dakle, da se potpuno promenim, da potpuno raskinem sa srpstvom. Amaritu Amaru!

Ono što Srbi trpe u drugoj polovini XX i prvim decenijama XXI stoleća, ispod je svakog dostojanstva, morala, časti… Verovao sam, naivno, da mogu da promenim sebe, da promenim svest, da počnem neki novi život, van ove realnosti…Amaritu Amaru.

Međutim, dogodilo mi se nešto, u relativno kratkom vremenu, zbog čega sam promeno odluku, zbog čega ću se možda kajati. To sam opisao 18. I 2011, uoči Bogojavljenja.

Pre mesec dana sam (decembar 2010) u pekari ,,Trpković’’ na Dušanovcu, u Beogradu, poručio dve kifle sa semenkama od bundeve. Trebalo je da platim šezdeset dinara. Dao sam prodavačici novčanicu od pedeset i tražio sam po novčaniku još deset dinara… Pronašao sam i pružio desetodinarku, a prodavačica je meni vraćala pedeseticu.

– Gospodine, dali ste mi sto dinara, zalepile su se dve pedesetice! – rekla mi je mlada prodavačica koja očigledno nije želela da uzme ono što joj ne pripada.

Pedeset dinara nije nekakav novac, nije dovoljan čak ni za dve kifle u toj pekari, ali on znači mnogo više od bilo koje vrednosti u ovom slučaju.

Godinu dana ranije, dogodilo mi se nešt slično. Čeko sam autobus na liniji 31 u pravcu Konjarnika na beogradskoj Slaviji. Pored stanice (u Bus plusu umesto ”stanica” kažu ”stajalište”), na improvizovanim tezgama, prodavane su knjige koje mene, uglavnom, ne interesuju. Ali u tom mnoštvu ”literature” privukao me je jedan naslov: ,,Hiramov ključ’’.

U raznim knjigama sam čitao o Hiramu Abifu, ali sam o njemu jako malo znao pa sam pomislio da će mi ova knjiga pružiti više znanja. Platio sam knjigu, vratio se na stanično mesto, nastavio da čekam autobus kao što to svakodnevno činim na tom mestu radnim danima i razmišljao o Hiramu, to jest, prisećao sam se svega što sam do tada saznao o njemu. Ali tad se dogodilo ono što se pamti.

– Gospodine, dali ste mi sto dinara više – govorio mi je glas iza leđa.

Okrenu sam se i ugledao dugokosog mladića od koga sam kupio knjigu. I ja sam bio tako dugokos i bradat pre tridesetak godina. Priznajem taj njegov gest me je zaprepastio. U današnjoj Srbiji u kojoj se lopovluk i pljačka nameću kao politički i moralni ideal, jedno mlado stvorenje, odraslo u toj banditskoj propagandi, vraća mi višak koji je mogao da stavi u svoj džep, a ja to ne bih ni primetio! Hteo sam da mu poklonim tih sto dinara, ali u njegovom licu sam video da je njemu veliko zadovoljstvo što može da mi vrati te sitne pare. Ako bih mu poklonio novac, uvredio bih ga.

Da li je moguće da u današnjoj Srbiji postoje pošteni ljudi? Da li mi je vratio ,,višak’’ zbog knjige koju sam kupio? Uzeo sam novac, zahvalio se najljubaznije što sam mogao i nastavio da čekam gradski prevoz.

Desetak dana kasnije, u kafiću ,,Cafe & factory’’, na uglu Katanićeve i ulice Svetog Save, preko puta hrama Svetog Save, kupio sam pet pakovanja omiljene kafe. Bio sam u strašnoj žurbi, trebalo je da putujem popodne, a kafu da ponesem na poklon, nestrpljivo sam platio račun, izjurio iz kafića… Na polovini pešačkog prelaza zaustavio me je glas:

– Gospodine, vaš novac, dali ste više dvesta dinara! – trčao je za mnom konobar u beloj bluzi i mahao novačnicom.

Još jedan pošten čovek u Srbiji – pa to je mnogo! Mogao je da stavi dvesta dinara u džep i ja, opet, ne bih primetio. I ovaj čovek ne želi da uzme tuđe.

Nije prošlo ni nedelju dana, morao sam, iznenada, da platim visok račun. Već sam bio u minusu, toga dana sam se izuzetno istrošio, dva puta sam koristio platnu karticu. Za dvadeset četiri časa kartica se može tri puta upotrebiti, ukupna suma ne može da pređe dvadeset hiljada dinara. Bilo je veče, pao je mrak, u minusu sam, a moram da idem u još veći minus. Istina još uvek sam u dozvoljenom minusu, međutim, i ”dozvoljeni” ja moram da vratim. Besan na sebe zato što mi ceo život prolazi u bedi, u nemaštini koja je više nepodnošljiva, otišao sam do automata.

Ubacio sam karticu, na tastaturi otkucao deset hiljada dinara. Automat mi je izbacio karticu, ali novac ne. Pomislio sam da sam danas već potrošio previše, da je suma prevelika i da je rešenje u tome da je prepolovim. Postojala je mogućnost da sam nešto pogrešio prilikom unošenja podataka u automat. S obzirom na moje psihičko stanje to je bila realna mogućnost. Pokušao sam da se primirim i ne napravim grešku. Ukucao sam podatke, ali sada samo pet hiljada, sačekao, automat mi je ponovo izbacio karticu, ali nije izbacivao novac. Pomislio sam da sam opet pogrešio, ili je kartica blokirana. Ako bih ponovo pokušao, pritom napravio grešku, automat mi je ne bi vratio posle trećeg neuspešnog pokušaja. Krv mi je jurnula u lice, besno sam uzeo karticu i krenuo kući. Međutim začuh glas koji se oglasio iz mraka:

– Gospodine, a vaše pare, zaboravili ste da uzmete vaš novac!

Vratio sam se, i zaista, automat, koji je očigledno vrlo spor, a naročito kada moji nervi trepere visokom frekvencijom, izbacio je traženu sumu. Pošteni čovek iz mraka nije želeo da uzme tuđe pare. Oteto – prokleto. Na tuđoj nesreći ne gradi se svoja sreća.

Pošteni ljudi su svuda oko nas samo mi ne želimo, ili nismo sposobni, da ih prepoznamo. Nevidljiva ruka dobra je svuda oko nas. Ta nevidljiva ruka čuva i nas i Srbiju i srpstvo. Možda oni i nisu Srbi, ali su građani Srbije. Ja i ne znam kakva im je verska ili nacionalna pripadnost. Oni su moj politički i moralni ideal. Ruka dobra i nepotkupljivi moral. To je ta … Srbija. ”Zemaljsko je za malena cartstvo, a nebesko uvek i doveka”. Zbog tih ljudi sam Srbin.

(Vidovdan.org)

KOMENTARI



2 коментара

  1. Dusan Stefanovic says:

    Sjajan tekst. Sustina je u vasoj recenici: "Na tuđoj nesreći ne gradi se svoja sreća." Decenijama su ljudi pravili "srecu" na necijoj nesreci. Zato smo tu gde i jesmo. Ipak, i ja volim "nevidljivu ruku" u Srbiji i zemaljsko carstvo koje nas sve ceka.

  2. vemi says:

    I ja sam iz pedeset i neke i razumem Vas tekst jako dobro. Zlo Vlada Srbijom jako dugo, ali od dobrih i postenih ljudi ne mogu se nikada stvoriti zli ljudi. Ima ih svuda, samo sto od svojih briga i nedaca nismo uvek u stanju da to primetimo. A, mora se priznati i to da dobri i posteni nemaju skoro nikakve sanse da budu primeceni u zemlji koja nagradjuje i hvali samo one koji to nisu.....I to vec skoro dve decenije........

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u