Велики повратак на Западни Балкан

Veliki povratak na Zapadni Balkan

30 maja 2017

Piše: Nikola Vrzić

Iako nas je, u februaru 2015. godine, tadašnji američki državni sekretar Džon Keri poređao na liniju vatre u sukobu Vašingtona s Moskvom, aktuelni američki ambasador u Beogradu Kajl Skot se od svog dolaska u našu zemlju, godinu dana kasnije, svojski trudio da u svojim javnim nastupima ostavi utisak predstavnika benevolentne sile koja nam samo želi dobro iako sve vreme radi – naravno – isključivo na implementaciji sopstvenih interesa, a ti su interesi i danas isti kao što su bili i, na primer, 1999, kada su SAD nad našim glavama bile sve samo ne benevolentne.

SKOTOVA KRITIKA

Bombe su potom, kao sredstvo za ostvarivanje cilja, zamenjene lepim rečima, tako je ostalo, rekosmo, i pošto smo vraćeni na liniju vatre, ali to se promenilo prošle nedelje. Nisu se naši odnosi vratili na bombe, no lepe javne reči i brižljivo negovano insistiranje na onim elementima naših odnosa koji nas spajaju zamenjeni su otvorenom kritikom.

Ambasador Skot, kao što je poznato, prebacio nam je na tome što smo, „i pored proklamovane vojne neutralnosti“, „u smislu vojne tehnologije potpuno zavisni od Rusije“ – uz to, kada je o vojsci i Rusiji reč, i: „Za šta služe moderni migovi ako su vaši susedi u NATO?“ – prebacio nam je i na zavisnosti od Rusije i u sferi energetike pošto je „neophodno da svaka zemlja ima više izvora energije“ – kao da je to nešto što Ameriku treba da brine više nego Srbiju, ako uopšte treba nas brine – a naročito jetke i, očigledno, nediplomatske reči uputio je na račun jednog od dva najjača medijska oružja aktuelnog premijera i izabranog predsednika Srbije Aleksandra Vučića, na račun dnevnog lista „Informer“: „Ima informacija, takozvanih informacija na bazi izvora za koje ja nemam pojma šta su. ’Informer’ je najobičniji ološ, kako kaže vaš premijer što se tiče vesti. Ima slobode medija, ali mediji bi trebalo da budu bazirani na činjenicama. A u ’Informeru’ ja ne vidim činjenice, samo vidim laži. Hvala lepo.“

Naravno da je nedopustiv ovakav Skotov napad na „Informer“, kakav god „Informer“ bio. Naravno da je nedopustivo i ćutanje najvećeg dela ovdašnje novinarske čaršije na ovaj napad, a zamislite kako bi gromko svi oni skočili u odbranu medijskih sloboda i prava i sličnih fatamorgana da je ambasador Rusije Aleksandar Čepurin na skot(ov)ski način nasrnuo na, recimo, pada nam iz nekog razloga na pamet, „Blic“.

S tim što se – kada se pažljivije pročita Skotova izjava – vidi da nije reč samo o napadu na „Informer“ već i o usputnoj žaoci upućenoj na račun Vučića, koji je u rečenicu ubačen poprilično nasilno.

VAŠINGTONSKE PROCENE

Ali nije ni to najvažnije. Nego je najvažnije pitanje da li je ambasador Skot sve ovo rekao po sopstvenom nahođenju i/ili zato što mu se omaklo, ili pak zato što je dobio instrukciju da tako nešto kaže? I šta će to značiti za dalji razvoj događaja?

Tragajući za odgovorom na ova pitanja, okrećemo se ka Vašingtonu. Na dva referentna mesta na kojima se formuliše američka spoljna politika, ili se makar u njima o njoj glasno razmišlja, a to razmišljanje onda ima uticaja na formulisanje politike, prošle nedelje razgovaralo se o Srbiji i o Zapadnom Balkanu, dakle, neposredno pre nego što će ambasador Skot javno izgovoriti sve ono što do sada nije. U utorak se o nama razgovaralo u Atlantskom savetu u Vašingtonu, a u sredu u Kongresu, u Potkomitetu za Evropu, Evroaziju i narastajuće pretnje kongresnog Komiteta za spoljne poslove.

U Atlantskom savetu – a reč je, podsećanja radi, o tink-tenku koji okuplja nekoliko bivših državnih sekretara, direktora CIA, savetnika za nacionalnu bezbednost američkih predsednika, zapovednika NATO-a, uz nezaobilaznog Džordža Soroša kao jednog od finansijera… – održana je panel-diskusija o „balkanskim nevoljama, evropskom pogledu i razlozima za američko angažovanje“. Glavni zaključak diskusije i zajednički imenitelj u razmišljanjima svih prisutnih: nezainteresovanost Zapada za Zapadni Balkan neće izazvati samo „benignu stagnaciju“, već „opasno nazadovanje“ regiona, jasno, u odnosu na ostvarivanje evroatlantističkih interesa na našem prostoru. Da drugi – konkretno, i očekivano, Rusija, a pomalo i Turska – ne bi istisnuli Zapad i njegov uticaj, potrebno je pojačano angažovanje Zapada. I to što pre, dok je cena angažovanja koliko-toliko skromna, to jest pre nego što region dublje odluta u neželjenom pravcu pa da za njegov povratak na pravi put bude potrebno mnogo više angažovanja i resursa nego što je potrebno u ovom trenutku. Logika je besprekorna, tim pre ako se prisetimo da je Brajan Hojt Ji, pomoćnik zamenika američkog državnog sekretara, još pre dve godine (29. aprila 2015) na saslušanju pred Potkomitetom za Evropu Komiteta za spoljne poslove izneo podatak da su Sjedinjene Američke Države, samo u demokratizaciju Zapadnog Balkana, dakle, u njegovo uvlačenje u svoju zonu uticaja, proces za koji je demokratizacija samo lepše ime, uložile „više od sedam milijardi dolara“. A to je poprilična suma da bi se tek tako dozvolilo da propadne pod tuđi uticaj, geopolitičku dimenziju čitavog problema već da i ne spominjemo.

RUSKA PRETNJA

Spomenuti službenik Hojt Ji – koji je ove srede posetio Beograd – obratio se američkim kongresmenima i prošle srede na saslušanju „Balkan: pretnje miru i stabilnosti“, pošto je predsedavajući Dejna Rorbaher, kongresmen iz 48. distrikta iz Kalifornije, izrazio bojazan – koju, jamačno, dele i njegovi birači iz 48. distrikta, jer ih se to vrlo mnogo tiče – da balkanski „status kvo ne može da se nastavi unedogled i da je političko nazadovanje moguće“.

Na sličan će način, kao i Rorbaher, kao i Atlantski savet, i Hojt Ji: „Region se suočava sa ogromnim izazovima koji će, ako na njih ne obratimo pažnju, predstavljati pretnju interesima SAD u Evropi… Kao što je senator Mekejn (Džon, ptica zloslutnica iz Arizone, a Arizonjani su takođe strašno zainteresovani za Zapadni Balkan) nedavno napisao, ’ovaj region ignorišemo na sopstveni rizik’.“

Najvažniji faktor rizika, u formulaciji Hojta Jia: „Rusija sve više radi na potkopavanju progresa na Balkanu.“ Ali dodao je kao da sluša šta mu se kaže iz Atlantskog saveta a verovatno da zaista i sluša: „Uz naše aktivno angažovanje, mi možemo da održimo ovaj region na evroatlantskom putu i da se izborimo sa izazovima bez disproporcionalnog utroška resursa… Nedavna istorija više puta nam je pokazala da nema zamene za aktivno liderstvo SAD na Balkanu i snažno partnerstvo sa Evropskom unijom.“

Naročitu pažnju privlače dva aspekta ruskog uticaja na koje je ukazao Hojt Ji.

Prvi: „Ruska dominacija na tržištu prirodnog gasa na Balkanu ovaj region čini podložnim eksploataciji. Bez alternativnih izvora energije i diversifikovanije energetske strukture, Rusija će nastaviti da koristi ovo moćno oruđe.“

Drugi: „Mi koristimo naše programe vojne podrške kako bismo se suprotstavili malignom ruskom uticaju, utvrđujući ljudski kapital u vojskama regiona i predstavljajući opcije koje će državama omogućiti da se odmaknu od preterane zavisnosti od ruske vojne opreme… Kroz program Međunarodnog vojnog i edukativnog treninga (IMET) mi obučavamo sledeću generaciju vojnih lidera u regionu veštinama s kojima će postići uspeh, ali i očuvati demokratske ideale i izdržati spoljni pritisak koji bi mogao da se suprotstavi njihovom lancu komandovanja… Naši programi vojne saradnje pružaju vojskama regiona priliku da raskinu svoju zavisnost od Rusije i da koriste vojnu opremu iz Sjedinjenih Država, slabeći jednu od tradicionalnih poluga ruske moći.“

ZNAK ZA AKCIJU

A sada da se vratimo Skotu, i pitanju koje smo postavili. Da li mu se omaklo, ili mu je naloženo? Ukazasmo već na činjenicu da se Skotu nikad do sada ništa slično nije omaklo. Ukazasmo i da je američki ambasador u Beogradu svoju kritiku usmerio u dva pravca, u ista dva pravca koja je samo dan ranije spomenuo njegov neposredni šef u Stejt departmentu Brajan Hojt Ji, a to su energetika i vojska. Sve to jasno sugeriše da se Skotu ipak nije omaklo nego da je dobio uputstvo da kaže ono što je rekao. A njegova opaska o „Informeru“, imajući sav ovaj kontekst u vidu, prevashodno se treba čitati kao uvreda upućena Vučiću, a ne „Informeru“.

Vučićev, to jest odgovor Srbije? Prošle nedelje već smo skrenuli pažnju na značaj njegove poruke iz Pekinga, one poruke u kojoj je izričito rekao da nam nema gasa osim ruskog, što smo protumačili i kao konstatovanje očigledne činjenice, ali, što je važnije, i kao zauzimanje (geo)političkog stava. Reči Kajla Skota i Brajana Hojta Jia ovaj zaključak samo dodatno učvršćuju. A što se vojske tiče, pošto se ove srede sastao sa Hojtom Jiem, Vučić je bio nedvosmislen: naše je suvereno pravo da odlučimo od koga ćemo kupovati oružje, i Srbija o tome odlučuje sama, kao suverena i nezavisna država.

Nastup Brajana Hojta Jia u Beogradu pred javnošću, treba i to dodati, bio je naglašeno prijateljski i pozitivan, i kao takav poprilično različit od prošlonedeljnog nastupa ambasadora Kajla Skota i njegovog sopstvenog nastupa pred američkim kongresmenima. Kakve zaključke iz toga možemo da izvedemo? Pod jedan, u Vašingtonu su zauzeli stav: na Zapadni Balkan moraju da se vrate, to jest da na njemu pojačaju svoje angažovanje na sprovođenju svojih interesa. Na osnovu tog stava je i dat znak Kajlu Skotu da stupi u akciju. Zato je Hojt Ji sad i došao u Beograd, a tek što se vratio u Vašington iz Budve, iz Skoplja i iz Tirane. Njegov prijateljskiji nastup ne treba da zbunjuje; on samo znači da još nisu odlučili da na nas navale svom svojom silinom.

A sve to zajedno znači da imamo još malo vremena, ali da ono neumitno curi. Period iznenađujuće uspešnog balansiranja među silama suprotstavljenim u podgrejanom ratu bliži se svom kraju, i uskoro ćemo morati jasno da se opredelimo. Popuštanje pod američkim pritiskom neće značiti samo naš raskid s Rusijom već i definitivno odricanje od Kosova i Metohije, i od Republike Srpske, i od svakog drugog našeg legitimnog državnog i nacionalnog interesa. Alternativa ovoj kapitulaciji jeste borba, a za borbu nam je neophodno što određenije utvrđivanje jedinog savezništva na koje možemo da računamo. I to što pre, da posle ne bude prekasno. Nismo tražili ovakav razvoj događaja, ali sada nam zbog toga ne vredi kukati. Nego da saberemo i hrabrosti i mudrosti za borbu koja nam predstoji.

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *