Veži konja gde ti gazda kaže

Veži konja gde ti gazda kaže

31 avgusta 2014

marinko-m-vucinicPiše: Marinko M. Vučinić

Ministar spoljnih poslova i prvi potpredsednik Vlade Srbije Ivica Dačić krenuo je spisateljskim stopama njegovog koalicionog partnera premijera Aleksandra Vučića koji se već uveliko oprobao u pisanju svojih mesijanskih  programskih deklaracija i oblikovanja političkih vizija.O tome svedoči i pozivanje na parafrazu  rečenice Svetislava Basare da hladni rat nikada nije ni prestajao. Oni očigledno(ili pisci njihovih sočinjenija) dele iste literarne i publicističke afinitete ali i sklonost ka prihvatanju neke vrste političkog fatalizma i spremnosti da se prihvati svaki zahtev koji dolazi iz okrilja i interesa Evropske  Unije i SAD. I sve se to pokriva neophodnošću da se bude realan u vođenju srpske spoljne politike i konačno  Srbija prestane da bude  remetilački faktor jer je u  u svojoj istoriji uvek srljala  u sukob sa jačima od sebe ne vodeći računa o stvarnim posledicama vođenja takve politike. Ovo je još jedan od političkih mitova koji se  naročito u vreme vladavine ove nove koalicije neprestano forsira i medijski forsira.

Konstatujući da Srbija ne želi da učestvuje u novom hladnom ratu Ivica Dačić  varira u svom autorskom tekstu objavljenom  u Nedeljniku (9 avgust 2014 godine)  koji verovatno treba da bude platforma za političko  oblikovanje  naše spoljne politike već uveliko istrošenu metaforu o  večitosti pravila da su interesi velikih zemalja jedina važeća konstanta u vođenju političkih poslova koja mora biti bezrezervno poštovana i uvažavana.On ovaj stav potkrepljuje mišljenjem da „svako ko se bavi bar malo geopolitikom i odnosima u svetu vrlo dobro zna da nikakvog –mira- između velikih sila jednostavno ne može da bude. Previše je ti unteresa, previše novca, nafte , gasa, oružja…da bi  velike sile jedna drugu posmatrale na bilo koji način osim kao večito suprotstabvvljene protivnike“.Otkrivajući nam ovaj toliko poznati aksiom koji važi u odnosima velikih sila za koje ne mogu da važe ista pravila kao za ostale obične smrtnike naš ministar spoljnih poslova smatra da smo ovu lekciju najzada naučili i to na teži način plačajući tešku i bolnu cenu, zato je nephodno da sada izvršimo kopernikanski preokret u shvatanju naše  uloge u međunarodnim odnosima  i da pokažemo što veću fleksibilnost i kooperativnost.Nešto slično kao  neophodnost promene našeg anti-modernog mentaliteta što neprestano forsira premijer Srbije  i što sve više postaje za njega alfa i omega u sprovođenju njegove vizije reformisanja i  što brže modernizacije Srbije i njeno konačno  buđenje iz učmalosti i  inercije.Zato nam ministar spoljnih poslova u ovom  tekstu preporučuje neku vrstu političke hibernacije i  tihovanja u kome nema mesta za bilo  kakav pokušaj proaktivnog odnosa u odbrani naših nacionalnih i državnih intersea i vrednosti , jer naša vlada se svečano obavezala(pre svega nemačkoj kancelarki Angeli Merkel) da više neče narušavati političku ravnotežu na Balkanu i da smo konačno shvatili gde nam je mesto u tom i takvom svetu i da nećemo dolaziti u poziciju da nama sude  jer njima sigurno neće bez obzira koliko oni kršili sve demokratske principe, uzuse međunarodnog prava i sprovodili nemilosrdeno politiku duplih standarda.Ovakva vrsta podaništva i slugeranjstva koju je u svom „autorskom „ tekstu izneo ministar spoljnih poslova Ivica Dačić je zaista poražavajući  i ponižavajući za srpski narod i njegovu slobodarsku tradiciju i pri tome on otvoreno priznaje da je Srbija nespremna da odlučnije brani svoje interese a time je i otvoreno ugrozio ukupni sistem naše bezbednosti i spoljno političku poziciju.On nagovešatava mogućnost naše  preventivne kapitulacieu a da to još uvek nije na dnevnom redu zahteva i uslova  koji se pred nas neprekidno postavlaju. Ovakav pristup vođenju spoljne politike može se najplastičnije opisati navođenjem naših  poznatih  narodnih umotvorina-veži konja gde ti gazda kaže ili pokornu glavu sablja ne seće. Zar je moguće da Ivica Dačić nije svestan dalekosežnih posledica koje može imati njegov stav da smo navikli da budemo u svakom ratu i da smo za svaki rat definitivno mi krivi, na čijoj god strani se borili i kako god da smo na njegovom kraju prošli.Ni ovakav politički nihilizam nije dovoljan za Ivicu Dačića već se on pridružuje revizionističkim koncepcijama o krivici Srbije za Prvi svetski rat jer po njemu“Srbija neće biti novi Gavrilo Princip nekog novog svetskog poretka“. Čak smo se usudili da i u Prvom svetskom ratu kao i toliko puta posle da delimo pravdu po svetu, da svetimo male i ugnjetene, da se suprotstavimo nepravdi… i na kraju te borbe izgubili čak trećinu populacije.Zato nam  sada preporučuje Ivica Dačić da  treba da se pritajimo i promenimo svoje shvatanje na koji način treba da branimo svoje nacionalne i državne interese i da krenemo u pomenu svog mentaliteta i buntovničkog pristupa istoriji i da prestanemo da verujemo  da pravne norme moraju da važe za sve ljude i narode podjednakom i univerzalnom snagom . Ako prihvatimo ovakvo viđenje istorije i  međunarodnih odnosa koje nam propagira Ivica Dačić i njegov preobraćeni koalicioni partner dolazimo u situaciju  da grubo negiramo suštinsko određenje ne samo srpske istorije i tradicije već i naše poimanje politike i društvenih odnosa svedemo na prihvatanje najprizemnijih poriva u kojima nema mesta za odbranu nacionalnog dostojanstva i državnih interesa.Kako se uopššte stvarala istorija ako nije počivala upravo na herojskim pregnućima  i malih naroda koji nisu prihvatali da budu moneta za potusurivanje i koji su bili spremni da brane svoja elementarna ljudska i nacionalna prava.Međutim, Ivica Dačić velikodušno nam nuidi politiku mira i prevazilaženje netrpeljivosti na Balkanu navodeći kao primer iskustvo dijaloga na Kosovu(koga nije ni bilo u pravom smislu te reći jer smo  suštinske ustupke pravili samo mi, ali ne i albanska  strana)  koji je za njega sada doneo postbriselsku toleranciju i mogućnost suživota koji postoji samo  u friziranim izveštajima za potrebe međunarodnih posrednika i savetnika.Njega mnogo ne dodiruju gotovo svakodnevne vesti o nasilju i pritiscima kojima su izloženi Srbi na   Kosovu i Metohiji bez obzira što su oni voljom ove vlade primorani da učestvuju u sprovođenju briselskog sporazuma(čija pravna priroda gotovo nikome nije  poznata i jasna )  koji nije rešio nijedno otvoreno kosovsko pitanje, osim što je novoj koaliciji omogućio da bude  snažno podržana  od strane funkcionera  Evropske Unije i SAD jer su pokazali da su naučili dobro lekciju o prirodi realizma u vođenju politike. Pri tome niko još ne može da pruži ozbiljan  odgovor na pitanje, kada će biti formirana zajednica srpskih opština koja  treba da obezbedi opstanak Srba na Kosovu koji se i  uz podršku srpske vlade sve dublje i više integrišu u institucije tzv. nezavisnog Kosova.

Ivica Dačić je u ovom patetičnom domaćem zadatku nije propustio da još jednom iskaže  privrženost teritorijalnom integritetu Ukrajine(uključujući i Krim) jer oko toga nema spora kao što po njemu nema spora  ni oko našeg evropskog puta bez obzira što nam neprestano stižu sve teži, ponižavajući  i beskrupulouzniji zahtevi i uslovi.Do koje mere smo mi poniženi kao država moglo se videti u načinu kao je premijeru A. Vučiću predato upozorenje EU oko  našeg odnosa prema izvozu robe u Rusiju kojoj su uvedene sankcije . Tako se nije postupalo ni sa najzabečenijim i najsiromašnijim kolonijama i umesto da se ovakav zahtev odbije pree svega zato što je došlo do drastičnog kršenjea elementarnih principa ophođenja u međunarodnim odnosima naš premijer je brže bolje smislio solomonsko rešenje pristajući da ga tretiraju kao najnižeg kolonijalnog činovnika. Ivica Dačić ne piše o tome da je upravo  stvav Rusije prema Kosovu i nekoliko  evropskih zemalja koje ne priznaju njegovu tzv. nezavisnost glavno uporište u odbrani našeg teritorijalnog integriteta o kome on ne progovara ni jednu reč u svom pseudo programskom tekstu.Naš teritorijalni integritet je odavno pogažen i okrnjen i mi očigledno ne treba ovu očiglednu činjenicu ne treba ni da spominjemo jer mi moramo da konačno znamo gde nam je mesto i kakva nam je uloga dodeljene- da budemo zadovoljni što nam neće i dalje uspostavlajti nove uslove na evropskom putu, prihvatimo promenu mentaliteta i konačno priznamo da smo glavni remetilački faktor na Balkanu  kao i krivicu za razbijanje Jugoslavije, neprestano se suočavammo sa prošlošću i ne spominjemo naše žrtve jer to je nedopustiva relativizacija naše haški  dokazane   krivice, prestanemo da sebe  samoviktimizujemo i  skrušeno se pomirimo sa velikodušno dodeljenom sudbinom evropskog parije jer po našem ministru spoljnih poslova bolji položaj nismo ni zaslužili.On trijumfalistički opisuje ovakvu našu poziciju ne videći u svom tekstu svu ispraznost, ogoljeno politikanstvo i samonametnuto podaništvo.“Uostalom zar nije upravo Srbija, kojoj su uz primenu sile oteli deo teritorije pokazala da je rešenje čak i tako teških i složenih situacija u kojima je teško napraviti razliku između međunarodnog prava i pravde najbolji način sesti i razgovarati“.  Ovo je retko viđen primer političkog mazohizma  koji ne donosi nikave razulatate  već samo dalje produbljuje osećaj nemoći  da se može menjati položaj i sudbina srpskog naroda na Kosovu i Metohiji.Ali ako prava pa i međunarodno ne mogu da obezbede  i osiguraju pravdu ono je samo izraz gole sile i nikakav dijalog ne može da ima smisla ako se prihvati ovakvo shvatanje međunarodnih odnosa u kojima se prihvata da za velike  sile  pravo i pravda ne važe, u šta se možemo uveriti svakodnevno na primeru Ukrajine i Bliskog Istoka.“Drugi veliki i moćni  mogu da sankcionišu nas i mi se trudimo  da ne dođemo u situaciju u kojoj to ne možemo da izbegnemo“ i ovakvu politiku u kojoj se insistira na dijalogu i mirnom rešavanju konflikta zastupaće Srbija kao predsedavajući OEBS-a kaže Ivica Dačić potvrđujući svoje opredeljenje da Srbija mora da što pre  priguši svoje zahteve i interese i obuzdava neprestano  svoj aktivniji odnos  u rešavanju  položaja srpskog naroda kome sleduje  ciljana promena ne samo mentaliteta već i ukupnog pristupa njegovoj istoriji i tradiciji ali i  aktivnoj odbrani  državnih i nacionalnih interesa. Kada se sagledaju suštinski akcenti sadržani u ovom tekstu neminovno se postavlja pitanje, šta čini suštinu istorije, da li iz njenog letopisa treba izbrisati i poništiti mogućnost ali i nužnost odbrane nacinalnog i ličnog dostojanstva, istorijskih primera žrtvovanja i herojskih pregnuća i prikloniti se shvatanju da treba prihvatiti podaništvo i politički nihilizam a sve pod okriljem  nužnosti dominacije realističkog pristupa u politici u kome se priznaje i važi samo pravo sile a ne sila prava i pravde, dok je malim narodima ostavljeno da se uzaludno pozivaju na pravdoljubivost,  dosledno poštovanje  demokratskih standarda i  podržavanje  utopije da je moguće biti ne samo  nemoćni objekat  ostvarivanja interesa i zahteva velikih sila za koje ne važe  principi međunarodne pravde i prava. Još je znameniti i u svojim političkim dometima nedostižni ministar  spoljnih poslova Milovan Milovanović govorio da je vitalni interes male Srbije da veže svoj  čamac za veliki  brod. To je ideal koji u našem istrijskom i političkom iskustvu nije nikada dostignut zato nam ovaj politikantski tekst   Ivice Dačića ne donosi ništa novo.Ali u toku ove godine obeležavamo( bez ozbiljnog učešća srpske  države) stotu godišnjicu Prvog svetskog rata, svesni sve tragičnosti sudbine srpskog naroda  i velikih žrtava koje je tada podneo, kada je  mala i balkanskim ratovima iscrpljena  Srbija odbila Austrougarski ultimatum bez obzira što je srpska vlada   pokazala za sve iznenađujući stepen kooperativnosti i realnosti ali to nije bilo dovoljno da bi se izbegao dugo  planirani  rat za uništenjke Srbije. Živimo u vremenu velikih istorijskih iskušenja kada naši političari moraju ponovo da nauče da se nacionalno dostojanstvo i ostvarivanje  nacionalnih  i državnih interesa ne mogu braniti  stvaranjem i koriščenjem podaničkog  pristupa u vođenju spoljne politike.

(Napredni klub)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *