Видовдан и клетва

Vidovdan i kletva

9 jula 2018

Piše: Čedomir Antić

Srpska pravoslavna crkva je ponovo poručila jasno i glasno. Patrijarh, mitropolit Amfilohije i episkop Atanasije povodom Vidovdana rekli su, obraćajući se vernicima, da u suštini nema rešenja za status Kosova i Metohije osim afirmacije suvereniteta srpske države nad celokupnom njenom teritorijom. Mitropolit je bio izričit: makar i podržano od strane naroda na referendumu, čak i ako bi u srpskoj državi ostali Gazimestan, Pećka patrijaršija, Dečani i Gračanica, svako rešenje koje podrazumeva podelu, takođe je izdaja dostojna svake osude. Svako rešenje, posebno kompromisno, zasnovano na pregovorima, budi tako staru podelu – ili ste uz Svetog cara Lazara ili uz osmanskog sultana Murata.

Crkva ponovo ukazuje i iznova nešto obećava nevernim i izdajničkim vlastima. Samo, činjenica je, nažalost, da vršioce iste te svetovne vlasti ne sme ni da spomene po imenu, prezimenu i funkciji. Pre malo više od pet godina slušao sam kako na slabo posećenim demonstracijama protiv Briselskog sporazuma, kojim je Severno Kosovo predato albanskoj paradržavi, na beogradskom Trgu Republike vladike SPC poju zaupokojnu liturgiju vladi Srbije. Možda je bila reč o simbolici, moguće je da nisu mislili na vladu već na njenu politiku, međutim takav gest ne bi bio ni primećen da se Vučićeva vlast posle nije ostrvila na našu crkvu. Uskoro je otvorena afera vladike Vasilija i SPC se sasvim antikosovski i nevidovdanski povukla. Patrijarh je dao pomirljive izjave, vladika Amfilohije je ugostio tadašnjeg premijera Dačića, koji mu se tom prilikom – prigodno za medije, podsmešljivo i kako to samo Miloševićev kadar ume – priličo banalno obratio. Slično je bilo i nedavno kada je vladika Amfilohije potpisao Apel za odbranu Kosova i Metohije, a generalni sekretar predsedništva Republike Srbije ga optužio za vračanje (verovatno i veštičarenje). Zašto bi bilo ko imao razloga da veruje da će ovog puta biti drugačije? Domete smo videli. Naša crkva je drevna i ugledna narodna ustanova. Moderno srpstvo je nazamislivo bez pravoslavlja. Ipak, treba biti slep pa ne videti sve slabosti i to teško breme nasleđa iz 20. veka. Inače ne obraćam mnogo pažnje na komentare čitalaca na sajtovima medija. Ipak, ponekad ih čitam u nadi da će me nasmejati. Jedan čitalac privukao mi je pažnju stavom koji ne moramo deliti sa njim. „Lepo ste to rekli.“ napisao je ispod vesti o vidovdanskoj propovedi, „Još samo da se preselite u Pećku patrijaršiju i parkirate tamo svoje džipove.“ Koliko god bila vulgarna, ma koliko se ne odnosila na veliki broj naših episkopa, ova ocena danas je mišljenje mnogih u Srbiji i srpskim zemljama.

O Vidovdanu, kako je i red, poslanik Slaviša Ristić nekadašnji funkcioner DSS-a, pisao je u ime organizacije koju predvodi i vaskolikog srpstva Kosova i Metohije, a kome li drugom do ruskom caru. Mnogi Srbi iz Metohije su se krajem 19. veka neko vreme izjašnjavali kao Rusi, pa je to valjda i deo kontinuiteta. Ristić je u opširnom pismu obavestio predsednika Putina o lošem stanju na Kosovu i Metohiji i o tome kako je Srbija pod raznim pritiscima. Pozvao ga je da i dalje podržava Srbe sa Kosova i posebno da nikako ne priznaje nezavisnost albanske države. Tvrdio je da su vlasti u Beogradu podmićene, da će priznati nezavisnost Kosova. Ukoliko Ruska Federacija ostane uz Srbiju, tvrdi Ristić, jednog dana, makar iz mnogo godina i vekova, neke nove generacije će biti u prilici i mogućnosti da oslobode Kosovo i Metohiju i vrate ih pod puni suverenitet Srbije. Pismo svakako ima unutrašnji značaj. Decenijama su Srbi sa Kosova pisali Beogradu, sada mogu da pišu Moskvi. Očekivati od Putina – pripadnika oligarhije koja je preko noći raspustila Sovjetski Savez i koja više brine o Čečeniji ili Krimu nego o trideset miliona Rusa koji u većini bivših sovjetskih republika žive bez bilo kakvih nacionalnih, prosvetnih i kulturnih, a da ne govorimo o kolektivnim političkim pravima – da će voditi politiku prema zagraničnom Srpstvu protivno politici Beograda, govori ili o velikom nepoznavanju ruske politike ili i suštinskom pragmatizmu. Ristić je, međutim, na jednom mestu izneo i stav prema kome je Vučić obećao SAD i EU popuštanje u vezi sa statusom Kosova i Metohije. Prema njegovom mišljenju Zoran Đinđić bio je i ubijen kada nije ispunio slična obećanja. Sladunjavu tezu o tome da je čak i Đinđić ustvari bio patriota, smesta su odbacili i prenebegli medijski eksadroni Vučićevog režima. Tvrdili su da je Ristić vođi pretio smrću. Silina ovog opšteg napada je tolika da je do danas postalo teško naći celokupan tekst Ristićevog pisma na internetu.

Gde dolazimo na ovaj način? Zar rodoljubima iz crkve i DSS nije sumnjivo što svaka vlast na kraju izgubi ponešto u vezi sa Kosovom i suštinski voljno ili pod pritiskom popusti? Možda sa ciljevima naše politike nešto nije u redu? Sredstva su može biti nedogovarajuća? Za to vreme šef srpske diplomatije Dačić slavi četvrto „odpriznavanje“ kosovske nezavisnosti. Ipak, njegov cilj nije da većina onih koji su priznali odustanu od podrške nezavisnosti. Naprotiv, on tvrdi da je važno da manje od 100 država priznaje Ksoovo kako bi se posle dogovorili oko kompromisnog rešenja – podele i priznanja. Više ništa se ne krije, samo dela vlasti, koja su po pravilu nepromišljena i nedemokratska, nemaju istinsku i održivu alternativu.

(Napredni klub)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *