VIŠEVEKOVNA NESLOGA SRBA I MUSLIMANA: Jedan isti narod različitih vera

VIŠEVEKOVNA NESLOGA SRBA I MUSLIMANA: Jedan isti narod različitih vera

24 juna 2014

Salih-Selimovic-500x332Muslimani nikada nisu postali Turci jer su sačuvali svoj maternji jezik, staru tradiciju i uvek su znali svoje poreklo – kaže naš sagovornik, pojašnjavajući uzroke istorijskog razdora Srba muslimanske veroispovesti i Srba pravoslavaca.

Istoričar i profesor Salih Selimović vrstan je poznavalac tema vezanih za srpsko-muslimanske odnose i probleme koji su se „provlačili“ kroz našu, ne mnogo srećnu, balkansku prošlost.

Autor je vrednih knjiga, na desetine studija, naučnih radova o poreklu i istoriji Srba muslimanske veroispovesti.

Objašnjavajući pitanje porekla današnjih muslimana u Srbiji, BiH, Crnoj Gori, Makedoniji, KiM, pitanje njihovih korena, ukazujući takođe i na suštinu i prirodu viševekovne nesloge Srba i muslimana, jednog istog naroda različitih vera, na početku razgovora, on kaže:

„Današnji muslimani, koji su sa prostora bivše SFRJ, u većini slovenskog su porekla. To je u nauci nesporno, mada ima i onih koji bi ‚hteli‘, reč je o bosanskom i delu raških muslimana, da su bogumilskog porekla.

Ne znaju ili neće da znaju da su bogumili samo jedna hrišćanska jeres, može se slobodno reći u pravoslavlju, a nikako neki poseban bogumilski narod.

Ako je veliki deo bosanskih bogumila došao iz Raške, pa oni su mogli da budu samo Srbi.

Bogumilstvom želi da se dokaže neka stara posebnost, ‚individualitet‘ iz kojeg se vremenom navodno konstituisala bošnjačka nacija.

Pokušava da se dokaže da postoji neki istorijski ‚kontinuitet‘.

Ako su srpska plemena bila dominantna u Raškoj, Zeti, Bosni, Travuniji, Zahumlju, Neretvi, Usori, Soli i stvorila srpske srednjovekovne države, što je u istorijskoj nauci nesporno, pa kojeg bi to onda mogli biti porekla domaći muslimani po dolasku Turaka Osmanlija, od kojih će primati islam? “

Turci Osmanlije su od 1389. postepeno osvajali Rašku zemlju!

Definitivno su konsolidovali svoju vlast u Raškoj zemlji 1455. godine.

Čestim administrativno-teritorijalnim promenama ovaj prostor je uključivan u više sandžaka: Bosanski, Skadarski, Hercegovački, Pećki, Prizrenski.

Krajem 18. veka osnovan je Novopazarski sandžak čije je sedište bilo najduže u Sjenici. Ukinut je 1817. i ponovo osnovan Vilajetskim zakonom 1865. u fazi opštih reformi u Osmanskom carstvu.

Ovaj sandžak je izdvojen iz Bosanskog vilajeta ili pašaluka 1877, i pripojen novoosnovanom Kosovskom vilajetu sa sedištem u Skoplju u čijem će sastavu ostati do oslobođenja 1912. Taj Novopazarski sandžak formiran 1865. obuhvatao je kaze: Sjenica, Novi Pazar, Mitrovica, Pljevlja, Bijelo Polje sa Bihorom, Prijepolje, Berane, Trgovište (Rožaje), Kolašin, Nova Varoš i Gusinje.

Gusinjska kaza je odmah posle dve godine bila izdvojena iz Novopazarskog sandžaka i pripojena Prizrenskom sandžaku. U tom obimu Novopazarski sandžak je postojao 15 godina i nije predstavljao nikakv corpus separatum.

Već 1880. je osnovan Pljevaljski sandžak koji je obuhvatao kaze Pljevlja, Prijepolje i mudirluk Priboj. Početkom 20. veka iz Novopazarskog sandžaka izdojene su kaze Novi Pazar i Mitrovica i pripojene Prištinskom sandžaku, a kaze Berane i Rožaje Pećkom sandžaku.

Iako se grad po kojem se ovaj sandžak nazivao nije više nalazio u njemu, i dalje je upotrebljavano isto ime. Od ostatka Novopazarskog sandžaka formiran je i zvanično Sjenički sandžak 1902. sa kazama: Sjenica, Bijelo Polje, Nova Varoš i Vraneš (Donji Kolašin).

U diplomatskom rečniku i političkim manipulacijama Austro-Ugarske i Turske dugo se središnji prostor Stare Raške ili Raška oblast nazivao Novopazarski sandžak, iako njega odavno više nije bilo.

Austrougarski civilni komesar u Pljevljima Teodor Ipen svoju knjigu „Novi Pazar i Kosovo“, koja je objavljena u Beču 1892. u zagradi naslova imenuje kao „Stara Raška“.

U jednom austrougarskom vojnoobaveštajnom elaboratu o Kosovskom vilajetu koji je objavljen u Beču 1899. kaže se: „da je zemljouzina između Srbije i Crne Gore poznata kao Raška“.

Kasnije je ostao u upotrebi samo „Sandžak“, iako su i u Turskoj ukinuti sandžaci 1921. godine.

(Pečat)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Rudy Franklin says:

    Ni Hrvati ni Nuslimani a ni Srbi nisu krivi za međusobnu mržnju!!! PA KO JE ONDA KRIV? Po mome, ne ljutite se na mene, Katolički, Muslimanski i Pravoslavni ”prosvetitelji”, prohlepni za vlašću i bogatstvom, snose najveću ”zaslugu”...

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *