Влада Србије се непрекидно туче са странцима

Vlada Srbije se neprekidno tuče sa strancima

24 januara 2015

zeljko-cvijanovic 565Piše: Željko Cvijanović

1.

Ove ćemo nedelje, pretpostavljam, biti solidarni sa dve nove karijatide srpske demokratije. Jedna je Ivan Ivanović, rodonačelnik humorističkog žanra u kome su duh i inteligencija u odnosu psa i mačke – gde je jedno kod svoje kuće, drugog nema. Druga je Saša Janković, ombudsman ovdašnji, koji je branio sva ustavna prava ovog sveta – i žandarma koji su pretukli Vučićevog brata, i švercera u javnom prevozu, i homoseksualaca – jedino nikad nije branio ustavno pravo Srbije na Kosovu, kad joj je ono Briselskim sporazumom grubo ukinuto, kao i pravo Srba sa Kosova (građana Srbije) da ih se ne sme nekažnjeno ubijati.

Možda će neko i poverovati kako je izostanak Ivanovićeve emisije – kažu zbog vređanja Tomislava Nikolića – još jedna potvrda cenzure u srpskim medijima. Istina, skloniji sam mišljenju da je potvrda cenzure bilo Ivanovićevo prisustvo.

Pokušaću da objasnim. Da bi humor čiji je cilj sistematska debilizacija nacije stvarno mogao da funkcioniše kao takav, prethodno je neophodno sa televizija očistiti sav humor koji počiva na harmoniji duha i inteligencije. I zaista – rečeno učinjeno – Ivanović je od raspoloživog najduhovitiji, doduše u mrtvoj trci sa Kesićem i Kursadžijama, zajedno sa njihovim Pink-derivatima. Konkurencije nema, stvar počiva na čvrstoj podeli posla: prvi je naciljan da gradi kulturni obrazac urbanih i priurbanih debila, drugi trendi-debila a treći ruralnih debila.

Hrabri ombudsman – na švedskom, odakle ova reč potiče, tip „koji ima sluha za narod“ – morao bi, po prirodi posla, da bude najzaposleniji čovek u Srbiji jer narod nam je u stanju opako teškom. Uprkos tome, ombudsman je – u zemlji gde se svakog dana neko baci s prozora, izgubivši bitku od onih „koji nemaju sluha za narod“ – pod maskom borbe za ljudska prava ušao u rat protiv vojnih obaveštajaca. Zbog svog sluha za narod? Hm, hajde da vidimo.

2.

Kad su 2012. naprednjaci došli na vlast i pokušali da dovedu na čelo dve vojne obaveštajne službe svoje ljude, naišli su na tvrdo. Amerikanci nisu dali službe, kao što, doduše, nisu dali mnogo toga počev od specijalnog tužioca, tužioca za ratne zločine, direktora policije… Ne znam kako mu je to pošlo za rukom, ali promene u vojnim službama uspeo je da završi Nebojša Rodić, dok je bio na mestu ministra odbrane. Time je na sebe navukao bes Amera, koji ga je, koliko znam, kasnije koštao mesta ambasadora u Vašingtonu, pa je završio u dubokoj azerbejdžanskoj pozadini.

Vojne službe sa novim vođstvom očigledno su imale Vučićevo poverenje budući da ih je angažovao za sopstvenu bezbednost. Služeći se sukobom žandarmerije i vojne službe na dan gej-parade, kad je najdeblji kraj izvukao Andrej Vučić, prethodni vlasnici vojnih obaveštajaca danas pokušavaju da te službe diskredituju, i u tome im u ime ljudskih prava pomaže ko? Čovek-Sa-Sluhom-Za-Narod-Janković. Ne bih se upuštao u detalje slučaja, detaljno opisanog u dnevnim novinama. Možda su stvarno vojni obaveštajci i mlađi Vučić krivi, a niški žandarmi koji su ih pretukli nevini. Možda je i Janković u pravu, ne ulazim čak ni u to. Ovde me, međutim, zanima druga činjenica: u ratu za vojne obaveštajne službe na američkoj strani igra srpski ombudsman. Možda je to slučajnost, koliko god retka, u kojoj su se podudarili američki i srpski javni interes. Možda, samo kako to da naš ombudsman nikad nije pokrenuo pitanje ustavnosti Briselskog sporazuma, ili, na primer, pitanje da li zapadne službe neovlašćeno prisluškuju građane na teritoriji Srbije, ili, na kraju, bilo šta što bi moglo da se kosi sa interesom naših zapadnih prijatelja? Kako to da je postao čovek „koji ima sluha za jačeg“. Eto, nije bilo prilike.

Nije jer ga ne bi dugo gledali na tom mestu. Ombudsman uživa veliku pažnju i podršku svih prozapadnih petokolonaških medija i, kao takav, naravno, preživljava, bez obzira na to što su se promenila čak četiri saziva parlamenta, koji mu daje mandat. (Uostalom, funkcioneri u Srbiji koji se menjaju onako kako se menja vlast jasno su odgovorni vlasti, bez obzira kome je odgovorna ona; funkcioneri koji pretiču – od pomenutih tužilaštava, preko nezavisnih tela, do direktorata policije i RTS – rade na mestima na koja su stranci već stavili šapu, i prepoznaćete ih po tome što vlast napadaju samo na onim temama na kojima je ona sukobljena sa strancima.) To je valjda jasno.

3.

Vlast se dakle tuče sa strancima za vojne službe, i to je, recimo, dobro. Tuče se i za medije. Da se razumemo, ni za službe ni za medije nije se sa strancima tukla nijedna vlast posle Đinđićeve, a i ona više zbog toga što je Beba Popović u bahatom neznanju nagazio na Montgomerijevu minu postavljenu u B92. Sve ostale – i Koštničina i Tadićeva – računale su na podršku medija kad su radile u skladu sa strancima i na napade kad bi im se protivili. Koštuničinu vladu mediji su doslovno i srušili – setite se Kosova za patike – kada se zaglavila sa strancima oko Kosova.

4.

Priča o cenzuri, na koju se primaju i mnogi suverenisti, deo je tog rata. Odlazak Olje Bećković, za kojom je suzu pustio veći deo pete kolone i gluplji deo prve četiri – takođe. Kao, uostalom, i diskreditacija Informera sa lažnim slikama Kolinde Grabar Kitarović, u kojoj su mnogi videli profesionalni i moralni slom jednog tabloida. Gotovo niko, međutim, nije video školsku obaveštajno-medijsku operaciju u kojoj je likvidiran jedini provladin proruski medij, na ogromno zadovoljstvo i glasno slavlje njegovih prozapadnih konkurenata, u kojima se, recimo, iz dana u dan najbestidnijim spinovima i lažima diskredituje predsednik Srbije uz jednako bestidno ćutanje novinarske zajednice.

5.

Stvar je dakle jasna već na prvi pogled: vlada se tuče sa strancima za uticaj u obaveštajnim službama i medijima. Ima li u tome išta prostije i logičnije nego da pristojan čovek svom snagom stane u odbranu svoje vlade? Nažalost, tek tu počinje zaplet.

Možda grešim jer nemam uvid u rad vojnih službi, tek nigde nisam video njihovu ulogu u odbrani i afirmaciji onog najboljeg što vojska u ovom društvu i javnoj svesti jeste. Možda zaista grešim, možda se vojne službe satiru u odbrani vojske, a ne u čuvanju vlasti, ali kako u to da poverujem ako vlast, koja je odgovorna i za te službe i za tu vojsku, odbija da vojsku naoruža, i to u trenutku kad se svako selo na planeti koje ima železničku stanicu, poštu, bogomolju i kiosk naoružava u opštem osećanju ugroženosti i nadolazećih čupavih vremena.

6.

Neću više o vojsci, ali, kad je reč o medijima, tu sam na svom terenu. Bilo bi veoma lepo i časno podržati vladu koja se sa strancima tuče za uticaj nad medijima, kada bismo u medijima koje u tom ratu kontroliše vlada videli bar zrno zastupanja javnog interesa, umesto interesa koji se tiče isključivo odbrane vlasti. Rečju, lako mi je da razumem kad u medijima prozapadne pete kolone pročitam da Srbija treba da proda Telekom zato što je njena politička klasa korumpirana a poslovna klasa nesposobna da bi mogle da odgovorno vode takav sistem, zbog čega ga, je li, treba dati strancima. Nemam problem ni s tim kad ideolozi pete kolone govore o tome kako srpsku ekonomiju ne mogu da podignu Srbi, već samo stranci, kao da su nekad negde neku ekonomiju podigli. Naravno, razumem, s tim što imam samo jednostavno pitanje: jesu li iz Srbije od 2000. godine ti stranci koji nas podižu morali da izvuku baš svaku od 51 milijare evra, koliko su izvukli, zar nisu mogli nešto i da ostave, koliko za rasad.

Moj problem, međutim, nastaje kad vlada i njoj lojalni mediji veruju da je uštede u srpskom budžetu trebalo ostvariti pre smanjivanjem plata profesorima i lekarima nego smanjivanjem i ukidanjem subvencija stranim kompanijama. Kad brane to što su skinuli penzije, a nisu pre toga zagrabili ukidajući brojne besposličarske vladine agencije, semeništa u kojima se podiže podmladak odrođene prozapadne elite. Kad kukaju zajedno na silno bezakonje i haos u zemlji, zaboravljajući da su tu lavinu sami pokrenuli potpisujući i podržavajući rušenje ustava na Kosovu.

I tu je predsoblje smrtnog greha ove vlade. Ono nije u tome što je propustila svoje šanse, koje nisu bile male, već u tome što ruši šanse za sutrašnje mirno podizanje Srbije. Ako prodaju Telekom, hoćemo li moći sutra da ga kao pristojni ljudi u miru Božjem vratimo da radi za interes ove zemlje? Ako prodaju Elektroprivredu, koju, vidim, onaj Obradović, koji je pokušao da otera Kineze iz Kostolca, već pakuje po instrukcijama MMF (zbog čega Vučić i ne može da ga smeni), hoćemo li moći da obnavljamo Srbiju kad sva srpska struja bude u stranim rukama? Hoćemo li moći da mirno povratimo srpsku obradivu zemlju kad ona definitivno više ne bude naša?

Neće biti lako. Onaj ko čini da nam to ne bude lako ili čak da nam bude nemoguće, ni po jada što nam ne čini dobro danas, taj nam čini neoprostiv zločin u budućnosti, kad dođe trenutak da se podižemo i obnavljamo. I zato znamo da onaj ko danas pušta suzu za Ivanom Ivanovićem i Sašom Jankovićem samo hoće da on proda sve to što hoće da proda vlada. Problem je, međutim, i to veliki, što onaj koji je u tom sukobu pustio suzu za vladom, nije je pustio i za Srbijom.

7.

Vlada se tuče sa strancima, i to je dobro, ali se ne tuče za polzu svojih poniženih građana, i to je gore od lošeg. Kako se to može završiti? Tako što će vlada konačno preći na stranu sopstvenog naroda, pa kom opanci kom obojci? Tako što će se izmiriti sa strancima i udariti da dokrajči narod? Ili tako što će – tipujem na ovo rešenje – onom svetu koji gradi nadu na tome što se vlada tuče sa strancima i oseća bol što se ne tuče za njegov račun, bol u jednom času nadvladati nadu? Biće to bol koji pomračuje um, toliki da mu se od tog bola svaka budala može učiniti na belom konju.

(Standard.rs)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *