Владислава Војновић: Нису грађани само у кругу „двојке“

Vladislava Vojnović: Nisu građani samo u krugu „dvojke“

25 aprila 2017

FILMSKA verzija nagrađivanog romana „Kozje uši“ Vladislave Vojnović, u režiji Marka Kostića doživeće beogradsku premijeru 25. aprila u Sava centru. Poznata spisateljica, pesnikinja i dramaturg potpisuje i scenario (u ime svoje kuće „Luks film“ jedan je i od producenata), a „Kozje uši“ su žanrovski snimljene kao svojevrsni „miks“ melodrame i crnohumorne angažovane priče. Film počinje dokumentarnim snimcimastudentskih demonstracija 1968, koje su „lajtmotiv“ romantičnog dela biografije glavne junakinje, bake Stojanke. Potreba da govori baš o šezdesetosmašima i njihovom životu u današnjem svetu, kako Vladislava ističe za „Novosti“, negde je sasvim razumljiva.

– Kad sračunate šta su sve preko glave preturili ljudi koji danas imaju sedamdesetak godina, onda ugledate 1948. i Rezoluciju IB, kad se Stojanka rodila, pa 1968. i demonstracije u kojima je logično da se našla kao dvadesetogodišnjakinja. Vidite i krizu i ratove devedesetih koji su joj pojeli zrelost, a oni nikako ne pasuju na onu šezdesetosmašku slobodoumnost. Pa se onda zapitate da li smo svi i lično i društveno izabrali nešto pogrešno u to srećno vreme, kad se moglo odabrati bolje, i šta je čemu uzrok, a šta čemu posledica. Da, Stojanka jeste neka vrsta metafore za našu zemlju, kao što je Skarlet O`Hara metafora za Ameriku svog vremena.

* Stojanka živi u selu u Banatu, nemoćna u svom siromaštvu, ali se žestoko bori protiv licemerja, pokornosti, neslobode. Zašto je važna ta teza da se u životu može biti pobednik i iz autsajderske pozicije?

– Zato što je istinita. Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka, što bi rek`o Njegoš. Srce čoveka natera da nauči razne stvari, da zna i da postane spretan i vešt, a veština umnogome može da zameni snagu i bogatstvo. Doduše, od veštine nastaje i reč veštica, pa pola sela u kojem Stojanka živi smatra da je ona veštica. A ti što tako misle, a kojih u svim vremenima ima više nego što je ikome korisno, i u fikciji i u stvarnom životu, mahom malo toga znaju, to su oni koje je moja baka Marija definisala sa: „Ne znadoše – svijet pojedoše!“

* Koliko smo zaboravili da za ličnu hrabrost i moralne vrednosti ne morate imati para?

– Jao, mnogo smo zaboravili! A opet, nemam obraza da ikome išta prizvocam, jer to izgleda kao da stajem na stranu svekolike vlasti i manipulativnog kapitalizma, da siromašni i potlačeni ostanu zauvek u toj poziciji. A opet, starim, i ne mogu da se ne prisetim da moji roditelji nisu imali automobil, ni telefon, zimi smo grejali jednu prostoriju, spavali smo u hladnim sobama i nosili zagrejani crep umotan u novine, pa u peškir da nam zagreje krevet. Putovala sam drugom klasom voza, kampovala, sva garderoba mogla je da nam stane u pola malog šifonjera… I nije nam padalo na pamet da mislimo da smo siromašni.

* U čemu je za vas lično ta „magija 68“, „Bitlsa“, vremena koje je i ovde imalo svoju elitu?

– U ljubavi i slobodi koje se obično isključuju, a samo u toj eri izgledalo je kao da mogu sasvim lepo zajedno. Možda je to bio privid, a možda su se moćni potrudili da vrate konzervativnost, jer se u njoj bolje distribuira moć, i bogati se lakše bogate još više.

* Da li ta naša građanska elita danas postoji u jednom širem formatu, osim kao „eksces“, kako nam se često čini?

– Nezgodna je reč „građansko“, svako može da je tumači kako hoće. Komunistima je građansko bilo reakcionarno i buržoasko. Danas liči da je dignutog nosa i rezervisano za krug „dvojke“. A meni je od oca ostalo osećanje da građansko znači pristojno. I u tom smislu, moja Stojanka koja živi u selu i radi razne poslove, građanskija je od svake gospođe kojoj Slovakinje spremaju kuću dok one na premijerama beogradskih pozorišta, ili uz sitne slavske kolače, jedva čekaju da osude sve što se od njih razlikuje po klasi, rasi, veri, naciji ili rodnoj i seksualnoj opredeljenosti.

* Zašto se upravo to fino građanstvo prvo povuklo pred najezdom javne prostote svake vrste, dozvoljavajući joj da se danas etablira kao potpuno prihvatljiv sistem?

– Problem sa finim građanstvom je što ono više ništa ne ume, i što je otuđeno od svega onoga od čega se pravi život sastoji. Kad čitate Nušića i Tokina, vi vidite da građani znaju šta je to kokošinjac, šta su ugalj i drva za ogrev, prekopavanje bašte, pretresanje krova, mešenje hleba, čišćenje snega. Danas, da nije skijanja na urbanizovanim planinama i letovanja tamo gde je udobnost pod konac, niko s prirodom više ne bi imao nikakav odnos osim alergijskog.

* Ko je baka Stojanka – srećemo li je možda svakog dana, ali ne primećujemo dovoljno da je to ona?

– Naravno, svi je srećemo svakodnevno – ona je deo svih nas, možemo da je vidimo i oko sebe, a i u ogledalu, bez obzira na godine. Ona je onaj deo koji u čoveku čini nasleđe, ali ne slepo, već sa zauzetim stavom prema prošlosti. Tu može biti topline, ali i gorčine, mudrosti i kajanja, može biti sete i ozlojeđenosti, može biti i želje za osvetom, ali uvek sa svešću koja ne dozvoljava da se strasno mrzi i da se podleže nekontrolisanim emocijama.

* U „Kozjim ušima“ apostrofirate i to da šezdesetosmaši nisu bili na „visini zadatka“ u političkim, socijalnim i kulturnim turbulencijama koje su se dogodile na ovom prostoru.

– Ima Stojanka u filmu repliku o tome, a u romanu ima dosta razmišljanja na tu temu. Kad su njeni drugari šezdesetosmaši došli na vlast izgledalo je za trenutak da će se razdaniti, a onda su, kaže Stojanka, i oni počeli da se tanje i razvlače kao ova stara pelena što je koristimo za prekrivanje mleka posle muže.

* Ima li neke sličnosti između studentskih demonstracija 1968. i ovih koje se upravo odvijaju na našim ulicama?

– Nažalost, a i srećom – da. Mada, povremeno me uhvati strah, jer smatram da na ovome svetu nema ničeg važnijeg od ljudskog života. Po cenu da zvučim defetistički, podsetiću na čuveni monolog Roda Stajgera iz filma „Duck, You Sucker!“ Serđa Leonea. Ima ga na „Jutjubu“, počinje sa „Revolucija?! Molim te nemoj ništa da mi pričaš o revoluciji…!!!“ Kad imate moje godine, znate da revolucije jedu svoju decu, baš kao što avangarda umire mlada. Pa, kako se onda ja borim protiv onoga što mi se ne sviđa u društvu? Suprotstavljam mu se svakog dana, ceo dan, celog svog života. Nije to ni malo, ni jeftino. Samo se ne umire od metka ili pendreka, nego od psihosomatskih bolesti, koje, ipak, ostavljaju ponešto prostora za sreću, čak i u najtotalitarnijim totalitarizmima.

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *