Vojvoda i general

Vojvoda i general

14 новембра 2014

Aleksandar-ApostolovskiPiše: Aleksandar Apostolovski

Smrt u Hagu ima čudnu naviku. Po pravilu, pronalazi skrivene puteve ulaska samo u ćelije sa srpskim osuđenicima.

Vojislav Šešelj je, svom srećom, izbegao takvu sudbinu, vrativši se posle 12 godina kući bez presude, iako je njegovo suđenje bilo bez ikakvog pravnog rezone i logike, a lečenje praćeno mnogim kontroverzama.

I odnos zatvorske uprave prema Voji bio je nečovečan, jer su dozvolili da rak metastazira. Tek tada je, pod pritiskom javnosti, vojvoda konačno pušten.

Hoće li general Vladimir Lazarević doživeti istu sudbinu? Teško je oboleo i njegovi advokati s pravom smatraju da je došlo vreme da nekadašnji komandant Prištinskog korpusa i Treće armije bude pušten na slobodu.

Ali, haški časovnik nešto drugačije otkucava vreme od sata Lazarevićevih advokata koji traže da general napusti tamnicu do kraja godine. U tribunalu ne dozvoljavaju da se to dogodi do sredine septembra sledeće godine.

Čak i kada Šešeljevi politički protivnici cinično kažu kako je deo haške pravde i to da se ideolog srpskog nacionalizma vraća u Srbiju kao najveća politička strana investicija ove godine, te bi mogao biti uključen i u bruto domaći proizvod, Voja je opet sa svojom porodicom, sa svojim četnicima i ostalim pristalicama.

Ali, general Lazarević nije poslednja velika politička zvezda teške kategorije iz srpske političke praistorije, poput Voje, čije je puštanje bila svetska vest.

Iako se za generala Lazarevića tvrdilo da je bio ključni mozak vojnih operacija na Kosovu, tihi general je svu vojničku slavu prepuštao Nebojši Pavkoviću. Lazarević se, takođe, klonio svake vrste politike. Kako od slobizma, tako i od dosizma.

Kada je trebalo da bude patriota, ratovao je protiv NATO-a. Kada je Srbija bila uslovljena isporukom haških optuženika, kako bi se, barem na milimetar, približila EU, Lazarević je ponovo bio na prvoj liniji – na beogradskom aerodromu.

Bez pompe, trubača, šampita i suza, mirno je prihvatio novi zadatak, nazvan dobrovoljna predaja! To je bio Koštuničin model da se, umesto stavljanja vreća na glavu optuženicima, oni sami, uz drugačiji vid državne asistencije, čekiraju za Hag.

Takav haški državni intervencionizam podrazumevao je finansijsko zbrinjavanje njihovih porodica.

Čak i kada je osuđen, malo ko je verovao u istinsku generalovu krivicu, osim, možda, nekoliko nevladinih aktivistkinja. I, sada malo ko, osim njegove porodice, brine kada će Lazarević doći kući.

Ako se vrati, malo ko će ga dočekati kao heroja. To je usud ljudi poput generala. Nije unapređen u vojvodu!

(Politika)

KOMENTARI



Један коментар

  1. Gornji_Kraj says:

    Toliko je mracno da se nemoze komentarisati.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u