Vonj poraza

Vonj poraza

19 novembra 2014

Denis_RomacPiše: Denis Romac

Iako najviši vladini dužnosnici, pa i sam premijer Zoran Milanović, sve češće spominju još jedan mandat koji im treba kako bi proveli promjene u zemlji, mnogi detalji upućuju na zaključak kako se aktualna vlast u zadnje vrijeme ponaša kao da je svjesna da joj se približava kraj, a ne novi početak.

Neki razlozi za takav pesimističan zaključak objektivne su naravi. Moć premijera Milanovića i njegove vlade naočigled kopni. Hrvatska je u svojevrsnoj blokadi. Vlada je suočena sa situacijom u kojoj više ne može, čak i kad bi to htjela, provesti bilo kakve ozbiljnije promjene. Naravno, vrijeme za ozbiljne reforme u ovom mandatu uglavnom je prošlo. No i posljednje preostale velike poteze koje spektakularno najavljuje, poput monetizacije autocesta – iako je paradoks da je vlada primorana na taj korak upravo zato što dosad nije poduzela ništa ozbiljnije da uravnoteži odnos između javnih prihoda i rashoda – vlada najvjerojatnije neće uspjeti provesti zbog referendumske blokade.

Nakon što su razne interesne društvene skupine shvatile potencijal referendumske inicijative, kojom je u našem neuređenom i nedorečenom referendumskom sustavu moguće srušiti gotovo svaku odluku parlamentarne većine, teško je očekivati da se tim ubojitim političkim oružjem ne koriste, na što vlasti jedino preostaje nemoćno slijegati ramenima, što sve češće i čini.

Tu je i »vanjski« faktor. Koliko god potrajalo sadašnji mir na financijskim tržištima, taj mir samo je prividan i samo je pitanje vremena kad će se Hrvatska suočiti s nepodnošljivo visokom cijenom svog zaduživanja. A s obzirom na to da je Hrvatska u proceduri prekomjernog deficita, vladajući će uskoro biti suočeni sa zadanom agendom, koja, naravno, neće biti napisana u Banskim dvorima, nego u Europskoj komisiji, što dodatno slabi moć ove vlade i njezinog premijera, koji su uvijek dosad u javnosti željeli ostaviti dojam sumnjičavosti i naglašenog ponosa, pa čak i prkosa, prema svemu što dolazi iz Bruxellesa.

Osim toga, vlast je već dulje vrijeme suočena i s prilično iracionalnim prosvjedom branitelja, koji se u svakom trenutku može oteti kontroli i koji, dakako, stvara psihozu izvanrednog stanja i otežava normalno funkcioniranje vlasti. Kao što je svojedobno svibanj, zbog obljetnice tragičnih događaja na kraju Drugog svjetskog rata, bio mjesec koji je u Hrvatskoj bio rezerviran za rasprave o ustašama, partizanima, Titu i Paveliću, studeni, zbog obljetnice Vukovara, posvećen je raspravama o zadnjem ratu. Ali ne na afirmativan ili produktivan način: ovo je vrijeme kada mnogi manipulanti, kao toliko puta dosad, ponovno žele ušićariti na raspirivanju mržnje i međunacionalne nesnošljivosti, otvarajući malignu raspravu o Jugoslavenima, neprijateljima, crvenima, Srbima…

Sve su to, dakle, objektivni problemi s kojima se danomice suočava ova vlast. No na drugoj su strani problemi posve druge naravi, koji ukazuju na to da ova vlast ubrzano gubi kontakt sa stvarnošću, da postaje autistična i iracionalna, što su sve znakovi da se ovoj vladi približava kraj. Jer kako drukčije objasniti ove nevjerojatne ispade Milanovićevih ministara prema novinarima, koji na ovim prostorima nisu viđeni još od druge polovice devedesetih godina, potkraj Tuđmanove vladavine, kada je pokojni vlastodržac novinare također smatrao neprijateljima i urotnicima, koje je onda dao pratiti i prisluškivati? Ne znamo, naravno, jesu li optužbe na račun Milanovićeve vlasti o novim zloupotrebama policije i represivnog aparata u političke svrhe točne ili nisu – iako ne vidimo ni posebnu volju da se tako ozbiljne optužbe ispitaju – no kada bi u tome bilo istine i to bi bilo obilježje ponašanja političara kojemu su dani odbrojani.

Iako je to karakteriziralo ovu vlast od početka, stupanj samoizolacije u kojem uživaju Milanović i njegovi ministri poprima alarmantne razmjere. Ne samo zbog nevjerojatnih izjava premijera da ne čita novine, niti zbog ministara koji ratuju s novinarima, dakle s javnošću, nego ponajprije zbog činjenice da vlada uopće više ne želi komunicirati sa svojim građanima, a pogotovo sa stručnjacima, kritičarima, opozicijom ili Bruxellesom. Jer kada Bruxelles objavi neugodne zaključke o stanju naše ekonomije i financija, naš premijer, i to tek nakon tri ili četiri dana, otpovrne kako ga ne zanima što misli Europska komisija. Premijer i njegovi najvažniji ministri ne žele čuti ni što o njegovoj gospodarskoj politici misle ekonomisti, jer u protivnom ne bi – po ne znam koji put – bojkotirali skup ekonomista u Opatiji. Vladajući i ne trepnuvši donesu odluku koja će presuditi stambenim štedionicama, a da prije toga s njima uopće nisu željeli razgovarati. Ili uzmimo slučaj monetizacije autocesta, čija važnost daleko nadmašuje mandat ove vlade, a o kojoj vladajući uopće ne žele čuti mišljenje stručnjaka. Jer vlada, dakako, sve znaju najbolje.

Vladajući uopće više ne pokušavaju prikriti vlastitu nervozu, kao da već osjećaju vonj poraza. Iako tu i tamo spominju još jedan mandat, čini se kao da ne znaju ni kako bi i ovaj koji imaju priveli kraju.

(Novi list – Rijeka)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *