Vreme je za ruske uslove Americi

Vreme je za ruske uslove Americi

11 фебруара 2013

Vladimir_Putin_with_Sergey_Lavrov-2AMERIKANCI žele da  „vrate odnose sa Rusijom u normalni tok“. Ovo je potpredsednik SAD Džo Bajden saopštio Sergeju Lavrovu.

„SAD su postale toliko zavisne od onoga što se dešava u svetu da šačica fanatika u planinama Avganistana predstavlja realnu pretnju njihovoj nacionalnoj bezbednosti“.

Bajden je još istakao da SAD  „nikada neće priznati nezavisnost Abhazije i Južne Osetije“ i da se  „neće složiti da određene zemlje dobiju posebnu sferu uticaja“ (očigledno da SAD nisu zemlja koja teži jačanju  „posebnih sfera uticaja“ – prim. B. J.). On je nabrojao i druge protivrečnosti između RF i SAD: povodom Sirije, protivraketne odbrane, širenja NATO, demokratiji i ljudskih prava.

Napomenimo: upravo Bajden je bio autor termina  „resetovanje“ koji je, prema priznanju savetnika Dž. Buša mlađeg, B. Skoukforta, bio samo  „korisna smicalica SAD“.

Dakle, SAD žele da vrate odnose u  „normalni tok“. Ne pitajući ko je taj ko je izbacio odnose iz normalnog toka, možemo konstatovati da se sama Rusija adekvatno ponašala prema pretnjama i izazovima koji su dolazili iz SAD, a sada ta ista Amerika predlaže da se mirimo.

Setimo se da je žestoka reakcija Irana na američke pretnje i pokušaje pritiska dovela do kontraefekta: Amerika je prestala da preti, a rat koji je bio gotovo neizbežan – nije ni počeo.

Zašto je to tako? Zato što broj  „vrućih tačaka“, koje su napravile SAD, danas dostiže kritičan nivo. SAD su u samo dve poslednje decenije, a na tom putu ih niko nije mogao zaustaviti, stalno širile zonu svog uticaja. Broj problema, pretnji i izazova SAD – rasli su proporcionalno broju teritorija i zona koje su pokušale da kontrolišu i na koje su želele da utiču.

Tako su na kraju SAD postale  „unekoliko zavisne od onoga što se dešava u svetu, pa je i šaka fanatika u avganistanskim planinama postala relana pretnja nacionalnoj bezbednosti“: a krvavi pokolj na Balkanu podriva njihov autoritet kao svetskog garanta stabilnosti i dovodi u sumnju održivost Pax Americana – sa svim posledicama koje po SAD iz toga proističu.

Pokušaji Amerikanaca da reše sve veći broj kriza – Somalija, Kosovo, palestinsko – izraelski konflikt, Avganistan, Irak, Darfur, nuklearni program Irana, Severna Koreja, Pakistan i Indija – istrošili su njihovu moć. Nije bilo napretka ni u jenom od ovih problema – to je ishod petnaestogodišnjeg nesmetanog američkog vladanja svetom.

Danas dolazi vreme kad će broj sukoba i vrućih tačaka u svetu Amerika morati da bez odlaganja smanjuje – do nivoa svojih mogućnosti. A smanjiti se mogu samo pregovorima budući da odlazak – označava priznanje da je propala  „civilizacijska“ misija SAD.

Na taj način, danas počinje, kako smatra Mihail Leontjev, epoha  „zamrznutih konflikta“. U vezi sa tim potpuno je jasna retorika Džozefa Bajdenova koji – konstatujući da je neophodno poboljšati odnose – ipak ističe da o celom nizu ključnih pitanja nikakve izmene nisu predviđene. To jest: predlaže nam da ne rešavamo konflikt, već da ga zamrznemo, ali da, kako se na tom susretu govorilo, nastavimo  „praktičnu saradnju u oblastima koje ne izazivaju protivrečnosti“.

Još jedan je razlog onoga što se dešava ima globalni karakter.

Očigledno je da su u svetu uvek bile dve zemlje koje su želele da utiču na čitav svet: SAD i Rusija. Nesporna je i činjenica da je R. Regan pobedio na predsedničkim izborima 1981. godine umnogome zahvaljujući sistemu odnosa koji je vladao između SSSR i SAD. A da je Rusija onakva kakav je SSSR bio krajem sedamdesetih – danas predsednik SAD ne bi bio uglađeni diplomant škole prava sa Harvarda, već veteran Vjetnamskog rata i stari vojnik Mekejn.

Rusija je 1990. prihvatila kozirjevski kurs izdaje svega i svačega i na taj način došla do ruba političkog i teritorijalnog kraha. Setimo se samo Bžežinskog koji je 1997. godine u svojoj knjizi  „Velika šahovska tabla“ jasno rekao da je Amerika jedini mogući garant bezbednosti u svetu, a da svi razgovori o partnerstvu sa Rusijom nisu ništa do štetna iluzija.

Današnja obnova  „nacionalnog ponosa velikorusa“ umnogome je vezana za prethodno iskustvo u odbrani svojih interesa. Zato današnje zaoštravanje u spoljnoj politici Rusije u najrazličitijim oblastima, počev od zakona i završavajući sa čvrstim stavom povodom Sirije i Osetije, za SAD je bremenito ozbiljnim deformacijama  „unutrašnjih organa“ države, a ne samo sa gubitkom nekih elemenata spoljašnjeg uticaja. Oni to dobro razumeju.

Ukoliko SAD danas stvarno žele da reše probleme i vrate odnose u  „normalni tok“ – ne smeju da zamrzavaju probleme, već da se slože sa njihovim rešavanjem. Amerikanci moraju prestati da koriste Rusiju kao pomoćnicu ili kao instrument za rešavanje svojih zadataka.

Moraju da se slože sa činjenicom da Rusija mnoge svetske probleme bolje od njih razume.

Treba i da prestanu sa pokušajima da veoma raznovrstan i šaren svet uguraju u ubogu Prokrustovu postelju  „sveopštih demokratskih principa i ljudskih prava“ i da na svaki preporod reaguju u stilu Hegela koji je – kad su mu govorili da nauka protivreči njegovim filozofskim postavkama – odgovarao:  „Tim gore po nauku“.

Ukoliko Amerikanci smatraju da im je bolje da se sa nama više ne svađaju, to znači da je za Rusiju nastupilo vreme da predloži svoje uslove.

(Boris Jakemenko, istoričar – Fakti.org)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u