Време ради за нас

Vreme radi za nas

4 januara 2019

Piše: Miloš Ković

U 2018. godini, koju ostavljamo za sobom, potvrdile su se, kao tačne, vesti iz 2016. Tada je, pobedom pristalica Bregzita na britanskom referendumu i Donalda Trampa na američkim predsedničkim izborima, anglosaksonski svet ušao u doba previranja i kolebanja. Bregzit je bio najjači u nizu udaraca koji su do ivice propasti doveli i Evropsku uniju. Moć Zapada, dakle, nezadrživo opada.

SAD i EU, međutim, novom hladnoratovskom propagandom i gomilanjem trupa na granicama Rusije i Kine, vuku ceo svet u veliki vojni sukob. Za razliku od cara Trojana, koji se, pošto su svirale od zove razglasile da ima kozje uši, pomirio sa sudbinom, ove dve imperije na zalasku i dalje pokušavaju da odstrele sve neželjene svedoke.



Zemlje Zapada zaista su izgledale moćno, kada su, pre skoro 30 godina, trijumfovale u Hladnom ratu. Sigurne u sebe i svoje vrednosti, stajale su na ruševinama Berlinskog zida, pogleda uperenih ka Istoku, baš onako kao što je pre 200 godina Napoleonovo Carstvo kretalo u pohod na srednju i istočnu Evropu. Kao pre dva veka, današnja osvajanja pravdaju se ubedljivim, univerzalnim idejama, suštinski bliskim ljudskoj prirodi: slobodom, razumom i naukom, ljudskim pravima, individualizmom, ravnopravnošću i dostojanstvom, materijalnim blagostanjem.

Usrećiteljski pohodi Napoleona, u ime razuma i modernosti, završili su se, međutim, pobedom osećanja i tradicije i slomom njegovog Carstva. Pod pritiskom prosvetiteljske Francuske, probudili su se romantičarski nacionalizmi i obnovile religijske pripadnosti. Iznutra podriveno pobunom nacija, Napoleonovo carstvo krenulo je u svoj poslednji, pogubni pohod na Istok.

Ne smeši li se slična sudbina i današnjim osvajačima? EU, kojom vlada Nemačka, suočena sa sopstvenim problemima, odavno liči na truli, izbušeni brod. Francusko Carstvo iz 1812, u poređenju sa Nemačkim Carstvom iz 2018, izgleda kao najsolidnija supersila. Ratnički pohodi Zapada, od uništenja Jugoslavije do razaranja Sirije, učinili su da ideje sa kojima se 1989. krenulo na Istok sada zvuče lažno i potrošeno. Nacije koje žive unutar Carstva iznova su otkrile ono što su, u vreme hladnoratovskog sukoba između komunizma i liberalne demokratije, zaboravili. Liberalizam i demokratija nisu isto. Njihovi putevi danas su se razišli, baš kao u dobu između Francuske revolucije i „Proleća naroda“ 1848. godine.

Na delu je, dakle, sukob između neobuzdanog, elitističkog individualizma liberala i suverenih prava građana i nacija. Liberali imaju novac, medije i sredstva prinude. Oni ne poništavaju samo referendumsku volju Makedonaca. U SAD ruše demokratski izabranog predsednika, dok u Britaniji osporavaju rezultate referenduma o Bregzitu. Berni Sanders ne ponavlja slučajno da nikada u istoriji SAD nije bilo ovolike razlike između bogatih i siromašnih. Zapadni mediji samo su sredstva liberalnih elita i zato linčuju doslovno svakoga ko im se nađe na putu – predsednika SAD, predsednika Rusije, ili vođu najveće opozicione stranke u Velikoj Britaniji. Njihove televizije nas snabdevaju informacijama, a Holivud snovima. Ta otužna propaganda predstavlja sve što je preostalo od nekada tako velike privlačnosti i ubeđivačke moći Zapada.

Širom evropske imperije, na delu je pobuna naroda – Bregzit u Britaniji, pobeda populista u Mađarskoj i Italiji, žuti prsluci u Francuskoj, jačanje i levih i desnih populista u Francuskoj, Britaniji, Nemačkoj i ostalim zemljama. Za njih glasaju mladi ljudi, koji više nisu apolitični. Pojmovi „levice“ i „desnice“ su, uostalom, izgubili stara značenja. Socijaldemokrati komanduju osvajačkim NATO pohodima (Bler, Solana, Šreder), dok se desni populisti zalažu za „direktnu demokratiju“, ekologiju, prava i dostojanstvo malog čoveka (Konte, Salvini, Le Pen).

Da bi se sakrili stvarni problemi, u ime potrošenih liberalnih principa i zaglupljujuće „političke korektnosti“, pokreću se novi krstaški pohodi. Započeli su pohodom na Jugoslaviju, da bi se nastavili razaranjem Avganistana, Iraka, Libije, Sirije i, danas, Srbije. Glavni prelom i početak „ratova za vrednosti“, koji je otreznio Rusiju, ali i Kinu, odigrao se na Kosovu 1999. godine. Veliki pohod na Istok najavljen je antisrpskom propagandom, koja je, kako se danas vidi, bila samo priprema za današnju antirusku i sutrašnju antikinesku histeriju. Sve, na žalost, miriše na novi, veliki rat. Nama ostaje samo da se nadamo da će biti vođen konvencionalnim sredstvima.

Za Srbiju koja, sa Kosovom i Metohijom, samo brani svoje pravo na postojanje, u takvim uslovima biće dovoljno samo da sačeka razvoj događaja i da se priprema za sve što bi budućnost mogla da joj donese. Uprkos opadanju, moć Zapada ne sme se prebrzo i olako potcenjivati. Nema potrebe za ishitrenim koracima. Ne postoji, dakle, ni jedan razuman razlog zbog koga bi Srbija trebalo da trguje životima sopstvenih građana i da se „razgraničava“ sa sopstvenom teritorijom. Strahove i poraze iz devedesetih treba konačno ostaviti iza sebe. Ako budemo pametni, vreme će raditi za nas.

(Politika)

KOMENTARI



4 komentara

  1. Deda Micko says:

    Doktor i fakultetlija, a mlati opsta mesta.

    • NESO says:

      Ti si mnogo pametan.

      • Deda Micko says:

        Navedi jednu stvar koju je rekao a da to nismo znali i vec procitali hiljadu puta?

        • rajko says:

          Vala baš, deda Micko. Ković pokušava da se ukrca u voz društvenih promena u pokretu. Nije lako, ali on to radi bolje od mnogih drugih koje je vreme pregazilo. Samo neke stvari mu kvare uspeh. Iz toga što se publici obraća prežvakanim floskulama i opštim mestima vidi se da on zapravo nije iskren ili nije sasvim iskren, a pramičak trijumfalizma koji mu titra na licu govori da on misli da je uspeo da nas prevari. Ne znam, moguće je da ja grešim, ali meni se ovaj čovek uopšte ne dopada.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *