„Вучић је све даље од Путина и Ципраса, а све ближе Вуку Драшковићу“

„Vučić je sve dalje od Putina i Ciprasa, a sve bliže Vuku Draškoviću“

2 avgusta 2015

4855263Piše: Slobodan Reljić

Jednom, ne tako davno, vladao vladar koji nije držao do svog prostog naroda, ali je znao da o njemu brinu velike SAD, strani investitori, hiperaktivna CIA. Vlast mu je zalila uši, ponizna svita sapela oprez, viski s američkim ambasadorom mu je bila slava, i on je išao sve dalje i dalje. Nije mu se stajalo. Kad je već „menjanje svesti“ naroda tako dobro išlo, kako bi i moglo da mu padne na um da u toj „bajci“ nešto nije u redu.

Kad je jedan mladi advokat 1952. tužio Fulgensija Batistu i tražio da ovaj bude osuđen na 100 godina zatvora zbog kršenja Ustava i ignorisanja narodne volje, ne zna se kome je bilo smešnije – da lʼ Batisti, da lʼ američkim prijateljima, da lʼ sudijama Batistinog suda. Ali nije bilo smešno narodu.

Narod je mračio pogled, a Batista leteo dalje. Na kraju više u njegovom umu nije bilo elemenata da uopšte razlikuje američki nacionalni interes od interesa svog naroda. I kad su onaj advokat, Fidel se zvao, njegov mlađi brat Raul, mladi doktor Če i društvo iz daleke provincije krenuli da izbace Batistu iz predsedničke palate, pobuna je rasla kao kvasac. Narod se rojio kao pčele, mrmljanje se pretvaralo u buku, buka u bes i – poklič.

Šta god da je naš premijer učio od Maksa Vebera, Angele Merkel, Tonija Blera, Majkla Kirbija, i kako god položio ispit u majskom roku u Vašingtonu kod Džona Bajdena – to neće ostaviti nikakav utisak na narod koji, to je valjda jasno i njegovim „apostolima na putu za EU i NATO“ taj put doživljava kao stazu ponižavanja i ucena.

Kao nekad Batista, naš premijer uredno ruši sve mostove između sebe i naroda. Obećava kule i gradove, a smešta nas u mišje rupe. Njegova petina – toliki deo naroda je njega podržao na izborima – a koji parlamentarna matematika pretvara u stopostotnu kontrolu nad zakonodavnim telom, postaje sve usamljenija, bezglasnija i sve više ćuti pred pravednim besom one četiri petine.

Šta da kažu? Da doveka nude „teške odluke“. Da su za sve krivi „žuti“. Da će – „sledeće godine biti bolje“. Pre tri godine je sve to rečeno, i od tad se stanje samo pogoršava.

I dobro zna šta govori naš premijer kad kaže da od njega u srpskom narodu veću podršku imaju i Vladimir Putin i Aleksis Cipras. Tačno! A zašto? Zato što ova dvojica lidera, za razliku od generala Batiste, ne menjaju svest svom narodu, nego uče iz njegovog hiljadugodišnjeg iskustva. Ne dobijaju moć od Brisela i Vašingtona, nego razumevaju očaj i slede narodni krik.

Onaj ko drži do volje demosa, oseća da nije sâm na opasnom putu.

A muke naroda danas, u ovom na isti način unesrećenom svetu, nepogrešivo liče jedna na drugu.

Kad naši penzioneri izađu na ulicu i kažu da ovako više ne može – penzije sve manje, a cene sve veće – onda oni ponavljaju grčku pobunu protiv mera štednji „crne trojke“ – MMF-a, Svetske i Evropske banke. Cipras je simbol te pobune. On nema gotovo rešenje, ali ima ljudski stav. Hrabar i čestit.

Kad Vladimir Putin odbija da mu NATO „prijateljski“ uređuje život, onda on ni ne krije da su Rusi svoju opasnost u budućnosti pročitali iz NATO-bombardovanja Srbije. Kako su oni na nama naučili tu lekciju, tako je naša kooperativna vlast odbacivala naš nauk. Jedno vreme se trabunjalo i da za ubistva naših ljudi nisu krive ubice, nego naša država koja je organizovala našu odbranu.

Nađe se „pametnih“ koji u parlamentu i kafani razvijaju tu mudru filozofiju samoponištenja. Ali, ne predaje se ni ono ljudsko! Pa jednog jutra „lica Živote Đurića, Zorana Radosavljevića i Milenka Pavlovića osvanu pred Užičanima. Grupa mladih umetnika iz grada na Đetinji oslikala je, na mestu pošte srušene u NATO agresiji, veličanstven mural posvećen pilotima stradalim u odbrani Srbije 1999. godine. Pored prikaza junaka, mural sadrži i natpis: „Srce heroja zauvek živi, ne mogu da ga ubiju – 1999.“

I, naravno da oni koji usred Užica, o „svom ruhu i svom kruhu“, naslikaju mural pilotima stradalim u odbrani Srbije svog premijera i njegovog ministra inostranih poslova ne doživljavaju kao saborce. Jer, ova dvojica su tih dana, kad se obeležavao taj NATO-pogrom nad njihovim narodom, potpisivali IPAP: sporazum kojim ono što su ovi hrabri piloti branili oni predaju – bezuslovno.

„Tako je Užice još jednom ispoljilo svoj slobodarski duh, zahvaljujući mladim, školovanim umetnicima okupljenim u grupi Bunt“, javile su novine. Nevelika vest i slika. Ali dovoljno da osvetli da samosvesni ljudi teško mogu da imaju nešto zajedničko sa banalnom medijskom kampanjom i otuđenim vladarima, kojima akademije povodom NATO bombardovanja služe da se nevešto kamuflira predaja nekog dela suvereniteta i pripremi kampanja za lokalne, pokrajinske a možda i opšte izbore.

U toj pameti „slobodarski duh“ je čista suvišnost koja ugrožava „odnose u regionu“. Ali grad, dok gleda mural, koji je, kako javlja reporter „Večernjih novosti“, „osvanuo pred Užičanima“, pamti da su „buntovnici“, takođe o „svom ruhu i svom kruhu“, slikali patrijarha Pavla i cara Lazara na prilazu gradskoj plaži.

Živimo u državi koja računa da se „prijateljima iz NATO i EU“ ne bi dopalo da se podsećaju na to vreme kad su oni ovde pravili „kolateralnu štetu“. To bi produžilo naše čekanje na prvo Poglavlje.

Kao što je naša vlast znala da srpski hrast star 600 godina ne vredi šleper asfalta, ili da bi spomenik Gavrilu Principu bio rupa „na putu za evroatlantske integracije“, ili da bi obeležavanje 200-te godišnjice rođenja Njegoša pokvarilo dobrosusedske odnose sa milovskom Crnom Gorom. Jer, oni nemaju vremena, čak ni kad čekaju voz koji neće doći.

I, eto, zato se „hrabrim pilotima, stradalim u odbrani Srbije, država nikada nije odužila na pravi način“. Ali, neko jeste.

Neko koga ne brinu dijagnoze ambasadora Kribija i ko zna da će „njihovo herojstvo ostati urezano u pamćenju naroda. To potvrđuju i emotivne reakcije Užičana, od ponosnog osmeha do suza, ispred veličanstvenog murala“.

Ako mislite da je tako samo u Užicu, onda mora da ste član srpskog parlamenta ili glavnih odbora vladajućih partija.

„Slobodarski duh“, pojam koji smo za ljubav onih koji su nas ubijali proterali iz srpskih škola, javnosti i vojske, nije iluzija. I važni liberalni mislilac Frederik fon Hajek će reći da su u ime Slobode i Pravde započeti najveći društveni prevrati u istoriji. To je moć.

Ako našem liderstvu Batista izgleda dalek, Vuka Draškovića mogu da svaki čas vide u „Teškoj reči“. Priča i priča i priča, skoro sve isto kao pre, samo što ta bujice više ne ostavlja utisak.

Ljudi na pijaci psuju i pričaju viceve o bedi vučje sudbine. Nekad najverniji sledbenici se stide da kažu da su ga slušali. Gospodarima više ne treba, jer ne proizvodi nikakav utisak na narod. Jedino može da bude zadovoljan što mu na auto ne bacaju pokvarena jaja i truo paradajz. A kad bi se neko toga setio, mnoge bi obradovao.

Kad se naš premijer u maju vrati iz Vašingtona, sa jasnim uputstvima Džoa Bajdena „šta da se radi“, gotovo izvesno, biće sve dalje od Ciprasa i Putina a sve bliže Vuku.

Sve je pitanje izbora.

(Ovaj tekst Slobodana Reljića objavljen je u Geopolitici br. 86, maj 2015., ali ga je dodatno relevantnim učinila namera premijera da za savetnika uzme Volframa Masa, bivšeg ambasadora Nemačke u Beogradu)

(Geopolitika, Fakti.org)

KOMENTARI



5 komentara

  1. milan says:

    Samo me zanima gde ce Vucic posle svega, na koju stranu sveta?

  2. Smrt političarima says:

    Narod da ima imalo samoopoštovanja odavno je trebao skinuti Vučića! Nema tu nikakvog naroda,samo uplakane pičkice šetaju nazovi državom i boje se sopstvene senke...kakav narod takav i usrani premijer!Jedno drugo zaslužuju!

  3. Za Srbiju says:

    Sve je bliži svilenom gajtanu.

  4. Miško says:

    Pa dobro gosn'reljiću, niste bili tako kreativni da opisujete zlo vreme DOS-a i vašeg Koštunice!? ovo nagađanje ostaje samo nagađanje, pa mi sada plaćamo cenu puista od2000 godine i DOS-a i predsednika i premijera Koštunice i Đinđića, nažalost. I da ne zaboravim glavni kreatori naše ekonomskle propasti su Dinkić, Labus,Đelići, Tadićevci....i sve se izgleda zaboravilo. A IZdajnik Vuk ostaje izdajnik ali svi nekako samo malčice pomenu njega????? Čudnni smo, brzo zabravljamo uzroke?

  5. Nebojsa says:

    Misko sasvim si u pravu! Tekst je bezvezan i nigde ne spominje DOSmanlijska vlast koja nas j ei dovela u ovakvo stanje. U ovom trenutku ne mozemo voditi nikakvu samostalnu politiku kad je vojska unistena, a o industriji da i ne pricamo. Pljackanje drzave j eizvedeno veoma perfidno i na ocigled svog naroda koji je bio nemocan da bilo sta ucini. Sva dobra i profitabilna preduzeca su presle u ruke stranaca, a otpusteni radnici su pali na teret drzave i celokupnog naroda. O zaduzivanu Srbije pod vlascu DOSmanlija necu ni da pisem, to svi znamo. Nije narod zaboravio! U ovom trenutku Vucic se nalazi u veoma teskom polozaju, zbog Dosmanlijskih podrepica koje su ostale u drzavnoj upravi i koji zdusno miniraju sve napore da se drzava sredi i uredi. Bilo kakve akcije se namerno otezu da bi se kod naroda stvorio negativno misljenje o samo jednom coveku, kao da jeon kriv za sve.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *