Вучићеве рукавице

Vučićeve rukavice

25 jula 2017

Piše: Nikola Vrzić

Priroda je srpsko-američkih odnosa, duboko ozračenih osiromašenim uranijumom i njihovom otmicom srca naše zemlje i svime ostalim što tek smeraju da nam urade, takva da je svaki susret naših i američkih zvaničnika uokviren snažnom strepnjom da će se srpski zvaničnici predati svojim američkim kolegama i njihovim interesima koji (gotovo da nikad) nisu podudarni s našim interesima. Interesantno, uzgred budi rečeno, ako se samo malo razmisli o tome: kada se Srbi susreću s Rusima i Kinezima, nadamo se nečemu dobrom i pomalo smo razočarani ako nije onoliko dobro koliko smo se nadali, a kada se susreću s Amerikancima, plašimo se da ne bude loše koliko bi moglo da bude i vrlo smo srećni ako se ne završi onoliko loše koliko je moglo.

Tako da, kako sada stvari stoje, možemo da budemo srećni ishodom sastanka koji je ovog ponedeljka u Vašingtonu imao predsednik Srbije Aleksandar Vučić sa potpredsednikom Sjedinjenih Američkih Država Majkom Pensom. Ne zato što smo nešto dobili nego zato što izgleda da ništa nismo izgubili. Premda ćemo – treba to odmah naglasiti – pravi ishod ovog sastanka moći da procenimo tek u mesecima koji su pred nama, pažljivom analizom poteza koje će u međuvremenu povlačiti Aleksandar Vučić i njegova vlada Ane Brnabić, i to pre svega u odnosu na naše odnose sa Rusijom. Ne samo zbog antiruske histerije koja vlada u Vašingtonu i njegovoj okolini, niti samo zbog naše nasušne potrebe da pred tom histerijom ne podlegnemo, već i zato što će postojanost naše vlasti o ovom pitanju pokazati koliko će, ili neće, ona biti postojana i u odbrani Kosova i Metohije, i Republike Srpske i svih drugih ključnih srpskih interesa koji nisu u saglasju s američkim planovima.

ENGELOV AMANDMAN

Vučićeva poseta Beloj kući u američkim medijima nije izazvala apsolutno nikakvu pažnju, što njegovoj sujeti možda ne godi, ali je za Srbiju dobro makar utoliko što se dobro sećamo kako smo prolazili dok smo bili u fokusu ovih medija, jer su potom došle i krstareće rakete.

S druge strane, međutim, jesmo privukli pažnju kongresmena Eliota Engela, najviše pozicioniranog kongresmena iz Demokratske partije u Komitetu za spoljne poslove Predstavničkog doma; reč je, inače, o vatrenom borcu protiv Bašara Asada i Rusije i Irana u Siriji, i vatrenom zagovorniku nezavisnosti Kosova koja mu je, kako sam navodi, po prioritetu odmah iza Sirije. Engel je, uoči Vučićevog dolaska u Vašington, Kongresu predložio amandman na američki vojni budžet za fiskalnu 2018. godinu kojim se od sekretara za odbranu traži izveštaj o vojnoj saradnji Srbije i Rusije. Obrazlažući ovaj amandman – koji je bez problema prihvaćen i unet u budžet pod tačkom 1239 – Engel je podsetio da je, od svih balkanskih zemalja, jedino Srbija nevoljna da se „stavi na put budućeg članstva u NATO-u“, ali nije to sve: „Iskreno, nije samo to što Srbija drži NATO na distanci. Dok ovo govorimo, ona nastavlja da se ponovo naoružava ruskim oružjem. Po sporazumu postignutom 21. decembra prošle godine, Rusija je pristala da Srbiji pokloni šest lovaca Mig-29, 30 tenkova T-72 i 30 oklopnih vozila BRDM-2. Umesto da primora Beograd da za ovu opremu plati više od 600 miliona dolara koliko ona košta na otvorenom tržištu, Kremlj ju je jednostavno dao Beogradu. A sada Srbija želi ruske protivvazdušne sisteme S-300. Kada bih bio u nekoj od zemalja u susedstvu Srbije, a većina njih su NATO članice, mislim da se ne bih osećao spokojno zbog ovog okretanja Beograda Moskvi. Štaviše, koliko prošlog meseca, Srbija se pridružila Rusiji i Belorusiji u onome što su te zemlje nazvale vežbama ’Slovensko bratstvo’, održanim veoma blizu NATO članice Poljske. Ovo je samo poslednja u seriji vojnih vežbi u kojima su srpske snage trenirale s ruskim trupama… Ako Srbija želi da postane deo Zapada, ovo nije način da dospe tamo. Iskreno, sve me više brinu izbori koje Beograd pravi o vojnim i bezbednosnim pitanjima.“

Ovako obrazloženi Engelov amandman, elem, postao je deo zakona koji od sekretara za odbranu traži da u roku od 90 dana kongresnim komitetima za odbranu i za spoljne poslove podnese izveštaj o ruskom oružju za Srbiju, o zajedničkim vojnim vežbama, sporazumima o vojnoj, bezbednosnoj i obaveštajnoj saradnji naše dve zemlje – sve ovo počev od 2012. godine, to jest od promene vlasti u Srbiji – te procenu uticaja te saradnje na SAD i NATO i, baš tim rečima, rizika koji ona predstavlja po susede Srbije.

Ova, srpska tačka američkog vojnog budžeta, treba i to primetiti, nalazi se u odeljku posvećenom „pitanjima u vezi sa Ruskom Federacijom“, i samo je Srbija na ovakav način tu istaknuta; sve ostale države koje se u tom odeljku spominju a da nisu Rusija – Ukrajina, Gruzija, Estonija, Letonija i Litvanija – pominju se u smislu američke pomoći koja im je namenjena protiv Rusije, a jedino je, kako rekosmo, Srbija stavljena pod sumnju zbog svoje vojne saradnje s Rusijom.

Da uprostimo: sve ovo znači da se Srbija sve više nalazi u fokusu one američke duboke države koja sad Donaldu Trampu radi o glavi, a nama o glavi radi već četvrt veka.

RAZGOVOR S PENSOM

S ovim je saznanjem predsednik Vučić i otputovao u Vašington, i tamo nije otputovao sa rukama podignutim previsoko uvis. Simbolički, nije bila nevažna njegova kritika pohvale hrvatske „Oluje“ američkog sekretara za odbranu Džejmsa Metisa. „Nećemo nikada pristati na to da su ubijanje i progon srpskih civila neko veličanstveno delo“, rekao je Vučić novinarima u Vašingtonu, i teško je prisetiti se neke prethodne, slične prilike u kojoj se zvanični Beograd, makar, usudio da naglas progunđa zbog nekog postupka zvaničnog Vašingtona. Ne menja ova Vučićeva izjava mnogo na suštini stvari, ali menja ponešto u odnosu na koji smo navikli da samo bude odnos gospodara i sluge; setimo se, uostalom, da su „Vikiliks“ i depeše američke diplomatije pokazali kako je Srbija, u vreme Borisa Tadića, bez pogovora pristajala na američke crvene linije kada su nam nelegalno otimali Kosovo i Metohiju jednostranim proglašenjem nezavisnosti naše južne pokrajine…

Malo je pažnje u ovdašnjim analizama posvećeno i tome što je – dok je s Majkom Pensom razgovarao „otvoreno, bez rukavica“, kako će ustvrditi po završetku sastanka – predsednik Srbije s potpredsednikom Sjedinjenih Američkih Država dogovorio „nastavak naše lične komunikacije“. Ovaj je detalj privukao pak pažnju Danijelu Serveru, ekspertu iz duboke američke države za naš slučaj, koji u tome vidi način da se uspostavi direktna veza između Bele kuće i Andrićevog venca. U aktuelnim je prilikama ova direktna veza potencijalno značajna utoliko što se njome – kako primećuje i Server – zaobilazi Stejt department, inače, i dalje krcat klintonističkim kadrovima kojima je mnogo bliža politika kakvu zastupa kongresmen Eliot Engel od one koju pokušava da sprovede Bela kuća; jedan od baš takvih je, uostalom, i zamenik pomoćnika američkog državnog sekretara Brajan Hojt Ji, u čijoj je nadležnosti i naša zemlja.

Ovaj dogovor o nastavku direktne, lične komunikacije predsednika Srbije i potpredsednika Amerike – bude li sproveden, naravno – lepo se naslanja na, inače veoma tačan, Vučićev komentar Trampove (i Pensove) prošlogodišnje izborne pobede: „Čestitao sam predsedniku Trampu i Pensu na pobedi i rekao da je Srbija jedina zemlja u regionu koja je to dočekala sa velikim oduševljenjem. To govori da Srbija nema antiamerički odnos, i da je želela da pokaže koliko želi otvorene odnose sa SAD.“

Nije ovo loš, zapravo je vrlo dobar, način da se pokuša s izgradnjom dobrog odnosa na ličnom nivou i uzajamnih simpatija. Ne može to, naravno, da promeni američku politiku na Balkanu, ali može da ublaži oštricu te politike kakva se uobličava onim amandmanom Eliota Engela. O značaju uspostavljanja dobrog ličnog odnosa državnika za šire državne odnose, u krajnjoj liniji, jasno svedoči već i besna reakcija američkih medija zbog toga što su Tramp i predsednik Rusije Vladimir Putin nedavno u Hamburgu razgovarali dva i po sata umesto samo pola sata, a potom i još više od sat na zajedničkoj večeri lidera G20, kako je otkriveno ovih dana iako su Tramp i Putin tamo razgovarali naočigled svih prisutnih. Ali i ne besne mediji i nevidljiva ruka koja ih uređuje zato što je taj sastanak bio tajan pa su ga sada otkrili i pobesneli, nego zato što svedoči da su dvojica predsednika zaista ostvarila toliko dobar lični kontakt da su sasvim izašli iz predviđenog protokola, a iz takvog kontakta moglo bi da proistekne i ono što ih najviše užasava, popravljanje umesto daljeg pogoršanja odnosa Amerike i Rusije.

RUSKA REČ

Ali okrenimo se onome što je na sastanku Vučića i Pensa rečeno o temi za koju mislimo da je najvažnija u ovom trenutku, o srpsko-ruskim odnosima i pogledu Bele kuće na njihovu budućnost.
Kako nismo bili poslovična muva na zidu, niti bilo kakva druga vrsta bubice u kancelariji u kojoj su razgovarali, možemo samo da se oslonimo na ono što su na ovu temu rekli i nisu rekli učesnici ovog sastanka.
Sudeći po rečima Aleksandra Vučića, tu nije došlo do naročitog približavanja stavova, to jest do predaje u vidu nagoveštaja da smo spremni da Rusima okrenemo leđa sankcijama. „Moj posao je da Srbija ne bude suprotstavljena Americi, ali da sačuva svoju samostalnost. Nisam o svemu govorio ono što bi voleli da čuju… Srbija ne može da odgovori svačijim zahtevima. Imamo nezavisnu politiku i ne možemo na sva pitanja da odgovorimo kako domaćin želi… Nećemo se po svemu usaglasiti, to nije realno i moguće, ali te razlike ne treba da naše odnose čine lošijim. Srbija mora da ima stabilnu poziciju i ne sme da bude ugrožena. Srbija čuva slobodu za njene građane i slobodu u donošenju odluka. Nismo ničiji ljubimci, svi nas poštuju.“
Pensovo pak saopštenje Rusiju i razgovore na tu temu uopšte i ne spominje. To može da se shvati na dva načina: da razgovora o Rusiji uopšte nije bilo – malo verovatno, ne samo zato što Vučić kaže da se o tome razgovaralo – ili da je o tom pitanju saglasje izostalo, a ni Pens na ovome nije naročito insistirao pa zato nije ni našao za shodno da to spomene u svom saopštenju. Kako god, za Srbiju je ovo dobra vest, razume se, u meri u kojoj je uopšte moguće doneti iz Amerike dobre vesti za Srbiju.

S-300 Lepota ovog nezgodnog vremena u kome živimo, međutim, sastoji se u tome što se ne pita više samo Vašington – ili on više nema presudnu reč – kako će izgledati budući odnosi Beograda i Moskve.
Ako je namera Vašingtona, makar onog njegovog dela oličenog u Kongresu i kongresmenu Eliotu Engelu, bila da spreči dalju bezbednosnu, a time i političku saradnju Beograda i Moskve, iz okoline Moskve stigao je odgovor da od toga nema ništa.

Rusija, otkrio je s aerodroma „Žukovski“ direktor ruske Federalne službe za vojnotehničku saradnju Dmitrij Šugajev, „razmatra moguće isporuke“ raketnog sistema S-300 Srbiji: „Srpski partneri trenutno izražavaju zainteresovanost za isporuku bataljona S-300. To je nešto o čemu razgovaramo.“

Podsećamo da je i kongresmen Eliot Engel nezadovoljno rekao da „Srbija želi ruske protivvazdušne sisteme S-300“.

Ovo je prvi značajan nivo ove informacije, koju dakle javno potvrđuju i ruski i američki izvori. Da, Srbija želi ruski S-300, i to uprkos Amerikancima koji nam to ne žele. A politički značaj ovakvog posla čak prevazilazi i njegov značaj za bezbednost našeg vazdušnog prostora koji je očigledan. Ovako nešto moralo bi da znači da Srbija zaista ne namerava da Rusiji okrene leđa.

Ali podjednako je značajan i drugi nivo izjave Dmitrija Šugajeva, to jest činjenica da je on izjavio ovo što je izjavio. I srpski i ruski nadležni organi, očigledno, znaju o čemu pregovaraju, a očigledno je da to znaju i Amerikanci. Pa ipak je Šugajev imao potrebu da o tim pregovorima i javno progovori. Kome se obratio? Ruskoj javnosti, srpskoj javnosti? Kako god da se okrene, za time nema potrebe. Šugajev se ovom izjavom u ime Rusije obratio Americi, da joj poruči da je Rusija i te kako zainteresovana za produbljivanje saradnje sa Srbijom, i da od nje neće odustati. Ona maketa S-300 koju je Dmitrij Rogozin onomad poklonio Aleksandru Vučiću, sećate se, sad počinje da poprima nešto ozbiljnije dimenzije…

NIŠKI CENTAR

Ali dalji razvoj srpsko-ruskih odnosa u senci Amerike, ako ne i same Bele kuće, zavisiće i od srpske spremnosti – hrabrosti – da tom razvoju još više doprinese.

Reč je, naravno, o Rusko-srpskom humanitarnom centru u Nišu i diplomatskom statusu tamošnjih ruskih humanitaraca. Jeste Niš sitnica u odnosu na S-300, ali je postao vrlo važan zalog za taj S-300, takoreći simbol daljeg razvoja odnosa Srbije i Rusije uprkos američkim pritiscima da tog razvoja ne bude.

A taj je pritisak uoči Vučićevog odlaska u Vašington, pored Engelovog amandmana, postao očigledan i zahvaljujući saopštenju američke ambasade u Beogradu u kome nam je naloženo da niškim Rusima ne dajemo diplomatski status. Predstavnici SAD koji su posetili niški centar, navedeno je u ovom saopštenju, „nisu videli ništa u aktivnostima koje su im prikazane što bi iskazalo potrebu za diplomatskim statusom. Konstantni zahtevi za nepovredivost osoblja i prostorija Centra samo izazivaju pitanja u vezi s dugoročnim namerama ove ustanove“.

I to nas zapravo vraća na jednu od naših početnih opservacija, da će se pravi efekti Vučićeve posete Pensu otkriti tek u mesecima koji su pred nama. Da li ćemo Rusima dati diplomatski status (na šta nas, uzgred budi rečeno, obavezuje i zakon usvojen u našoj skupštini), ili ćemo pognuti glavu pred ovim američkim zahtevom? Da li ćemo mudro pronaći način da zadovoljimo Ruse, a da istovremeno ne razljutimo Belu kuću ako već na američki Kongres ne možemo da računamo, na primer, tako što ćemo diplomatski status dati i niškom centru i pripadnicima Fronteksa iz Evropske unije? Da li ćemo, sve u svemu, umeti i moći da se izborimo za sopstvene interese bez obzira na američke? Odgovori na ova pitanja, počev baš od Niša pa zaključno sa S-300, pokazaće nam i da li je Srbija dostojna da bude išta više od puke američke kolonije, i po tome različita od svih ostalih državolikih tvorevina koje nas okružuju.

(Pečat)

KOMENTARI



2 komentara

  1. Prva linija says:

    bombardovanje srbije 1999 je katastrofalna greska nato-a, pogresna procena i totalno nepoznavanje karaktera i duha srpskog naroda izazvana je korumpiranim zapadnim procenama, placenim istrazivanjima i analizama domacih i zapadnih potkupljenih strucnjaka, svako ko je hteo sa malo truda moze da izvede zakljucak o nama, ono sto je drugima nezamislivo i nemoguce nama je realno i moguce, BOLJE RAT NEGO PAKT -- BOLJE GROB NEGO ROB ovo je genetski kod napisan 1941 ali njegovi koreni vuku duboko u proslost, narod spreman na ovakve zrtve ne mozete drzati u strahu, ubijati i ocekivati poslusnost, pre ili kasnije desice se prilika, sansa da uzvratimo a tad cemo biti nemilosrdni i prema sebi i prema drugima...

  2. Kosta says:

    Mozda je ovaj mladi covek dobar novinar,ali ne vredi kada mu je gazda pod uticajem sadasnje vlasti.Obmanjivati citaoce da je Boris Tadic bez pogovora pristajao na americke crvene linije,vise je nego nekorektno.Sta je uradio Boris Tadic?Da li je priznao sve atribute kosovske drzave kao sto je to uradila ova vlast?Pa nije.Ova vlast je sve zavrsila i samo joj ostaje jos da kaze :priznajemo drzavu Kosovo.Svi administrativno-tehnicki detalji su zavrseni.Ovo samo slepac ne moze da vidi,a ne mladi novinar.Ali o tome ni reci.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *