Вук Драшковић се окреће како ветар дува

Vuk Drašković se okreće kako vetar duva

27 marta 2015

pol-draskovic-vuk 6467675 Piše: Jelisije Simić

U politici, kao i u književnosti, Vuk Drašković se okretao, i okreće, kako vetrovi duvaju. Naravno, reč je o onim vetrovima koji su povoljni za Sloveniju i Hrvatsku. U poslednje vreme za šiptarske separatiste i teroriste na Kosmetu.

Osamdesetih godina na lažnu opozicionu scenu, kao lažni opozicionar, kao srpski šovinista, stupa Vuk Drašković, uprorno pokušavajući da se predstavi kao književnik, a svoje šovinističke, politikantske nebuloze, javnosti nametne kao nacionalno-istorijske romane. Tadašnji sprski politčari, i javnost, pisanija polupismenog Draškovića odbacili su s punim pravom, jer cilj knjižnih nebuloza nije bio otkrivanje genocida koji su hrvatski nacisti u Drugom svetskom ratu učinili nad Srbima, već širenje mržnje prema Hrvatima i Muslimanima.

Kome je odgovaralo širenje takve mržnje?

Srbima svakako ne!

Da li je taj šovinizam odgovarao krugovima iz Slovenije i Hrvatske koji su decenijama  pripremali razbijanje Jugoslavije, a da za to budu Srbi krivci? Svakako da im je Draškovićev šovinizam odgovarao, jer je on po principu da batina ima dva kraja, izazivao šovinističku mržnju Hrvata i Muslimana prema Srbima?

Kako je Drašković mogao da širi šovinizam kada ga nije podržavala tadašnja srpska zvanična politika i tadašnja srpska javnost, naročito intelektualna? Tu veštinu je Vuk Drašković možda savladao kao dugogodišnji šef kabineta hrvatskog uticajnog političara Mike Špiljka. Ili slovenačkog političara Mirana Potrča čiji je potrčko Vuk Drašković još duže bio, takođe kao šef kabineta predsednika sindikata Jugoslavije. Da li su Vuka Draškovića, Srbina iz Hercegovine, hrvatski i slovenački učitelji glume naučili kako da na najbolji način nanosi štetu Srbima i srpskoj državi? Da li su ga oni podsticali u širenju ’’srpskog šovinizma’’ i štitili od pravednih sankcija koje su normalne za sve pravne države? On je davao idealan povod da napadaju Srbiju i srpski narod da ne mogu da se odreknu prošlosti, da Srbi žele osvetu za zločine koji su nad njima učinjeni u Drugom svetskom ratu, a koje su sakrili komunistički funkcioneri predvođeni Titom, Krdeljom, Bakarićem, Đilasom…

Vuk Drašković je svojim knjigama, pa čak i tadašnjim fizičkim izgledom, pripremio slovenačku i hrvatsku propagandu koja je usledila 1990. godine. Hodao je, Drašković, po Beogradu i Jugoslaviji, osamdesetih godina dvadesetog veka, dugokos i bradat, prljav i masan, u kožnoj jakni, kožnim čizmama do kolena, kao vašljivi gibaničar iz Bulajićevih partizanskih filmiva. Takvog Vuka Draškovića, Srbi nisu hteli, naročito Srbi iz Srbije, ali su ga hteli, čuvali i podsticali na šovinističke budalaštine, slovenači i hrvatski krugovi koji su spremali ocepljenje i rasturanje jugoslavije u krvi, za šta će biti Srbi jedini krivci! Drašković je ulogu partizanskog četnika savršeno odigrao, skrnaveći časno četničko ime koje su komite krajem XIX i početkom XX veka stekli pripremajući oslobođenje srpskih krajeva koji su bili pod turskom okupacijom.

Tada, osamdesetih godina 20. veka Srbima, Srbiji i Jugoslaviji nikakav nacionalizam, a naročito šovinizam, nije odgovarao. Jugoslavija je bankrotirala, Brozovo ludačko zaduživanje u inostranstvu dovelo je zemlju, koja je decenijama bila između istoka i zapada, u težak položaj dužničkog ropstva sa minimalnim izgledima da se ponovo stekne sloboda. Trebalo je hitno i mudro reformisati zemlju, pronaći efikasan ekonomski sistem i uvesti demokratsko društveno uređenje koje će građanima biti stimulans za težak, strpljiv i plodotvoran rad koji će zemlju odvesti na put evropskih i evroatlantskih integracija. Preduslov za to je bila promena ekonomskog i političkog sistema koji je nasleđen od Broza? Za te promene bila je potrebna saglasnost šest republika i dve pokrajine. Svaka je imala pravo veta. Moćne birokratije u republikama i pokrajinama nisu želele takve promene, jer su one ugrožavale njihove pljačkaške privilegije. Neophodne promene su podrazumevale odricanje od materijalnih bogatstava koje su sticali bez rada, kao društveni paraziti. Danas, najmoćniji tajkuni potiču iz tih slojeva. Oni su se za vreme rata u bivšoj Jugoslaviji neverovatno obogatili – bilo kao ratni huškači, bilo kao mirotvorci, to jest, antiratni huškači. Narod i intelektualna javnost u Srbiji bila je za ekonomske i demokratske promene, a ne za priče o četnicima, ustašama, partizanima… Te demokratske promene i prelazak na tržišnu ekonomiju, nisu odgovarale čuvarima Titove Jugoslavije koja je rasturena ustavom iz 1974. i bankrotirala odmah posle diktatorove smrti. Tu istinu oni su krili i tada i sada.

Vuk Drašković je imao zadatak da ličnim primerom pokaže kako Jugoslavija nije propala zbog političkog i ekonomskog kraha, već zbog srpskog nacionalizma.

Vuk Drašković kao reprezentativan primerak Bulajićevog partizanskog četnika nije išao samo po Jugoslaviji da širi srpski šovinizam, to jest slovenačku i hrvatsku propagandu, išao je i po Americi da bi srpskoj emigraciji i američkoj javnosti Srbe predstavio kao šoviniste, pijandure, narkomane, ludake, koljače… zajedno sa svojim kumom. Već tada su, uz obilatu pomoć Vuka Draškovića, Slovenci i Hrvati dobili medijski rat.

Mada polupismen i novinarska karikatura, Vuk Drašković je postao novinar, tad u svetskim razmerama moćnog, Tanjuga koji se obilato finasirao iz saveznog budžeta. Postao je dopisnik iz Afrike bez ikakvog novinarskog i dopisničkog iskustva. Ima onih koji kažu da je to postao zato što je bio saradnik Udbe. Bez saglasnosti Steve Krajačića i braće Mišković, Ivana i Milana, niko se nije mogao zaposliti u Tanjugu, čak ni kao kafe-kuvarica.

Vuk Drašković je sve do 1990. godine bio zagovornik rata i ’’srpske osvete’’ za genocid u drugom svetskom ratu. On je u javnim istupima govorio da je granice buduće Srbije odredio Ante Pavelić: tamo gde su srpske jame, u koje je bacan pobijeni srpski narod u NDH za vreme Drugog svetskog rata, tamo su i srpske zemlje, tamo su srpske granice. Drugim rečima Vuk je promovisao liniju Virovitica, Karlovac, Ogulin, Karlobag. Ali kada je došlo do rata, on je naprasno postao mirotvorac, žena u crnom.

Vuk Drašković je muslimanima pretio da će im odseći ruke ako u njima budu držali turski, to jest, muslimanski barjak. Primitivizmom, šovinizmom, epskim blebetanjem toliko je razjario muslimane u Novom Pazaru koji bi ga, na mitingu SPO u tom gradu, rastrgli da ga milicija, za dlaku nije izbavila.
On je kao i svaka kukavica, sklon pretnjama, a kada zagusti, beži i cvili. Na istu miliciju, koja mu je u Novom Pazaru sačuvala glavu, nepunu godinu kasnije, naredio je juriš 9. marta 1991. godine. Zbog toga je bio uhapšen, pa je poput ženetine u pritvoru napisao pokajničko pismo, obećao da se nikada više neće baviti politikom – pismo vredno svakog prezira i gađenja. Ali to pismo je zaboravio čim je posle dva dana bio pušten na slobodu.

O dosluhu Vuka Draškovića sa antispskim snagama u Hrvatskoj i Sloveniji koje su pripremale građanski rat u SFRJ upravo je dokaz 9. mart 1991. Velike demonstracije protiv vlasti, izabrane samo tri meseca ranije na višestranačkim izborima, Vuk Drašković je izveo u dosluhu sa službama koje su izvele 27. mart 1941. i delom vojnog vrha JNA naklonjenom Slovencima, Hrvatima i takozvanom Savezu Komunista pokretu za Jugoslaviju.

Skriveni cilj devetomartovskih demonstracija bilo je pokretanje građanskog rata u Srbiji. Drškovića su podržavali slavni komandanti koji su, dok su deca ginila u njihovim rasturenim formacijama, sebi dodeljivali luksuzne stanove u cvećarama.

Ali rat nije izbio u Srbiji već u Sloveniji. Željan rata i krvi, razočaran sramnim porazom moćne JNA u kratkom i besmislenom sukobu u Sloveniji, Drašković je kao veliki komndant protestvao što nije upotrebljeno više borbenih sredstava protiv Slovenaca. Vuk tada nije protestvovao protiv onih koji su jugosloveske mladiće bez municije, bez taktike i cilja, gurnuli pred Slovence da bi bili sramno poraženi i potpuno poniženi, već zato što Slovenija u ’’velikom ratu’’ protiv JNA odlazi iz Draškovićeve Jugoslavije.

Kada je krenu rat u Hrvatskoj, rani huškač iz osmamdestih godina dvadesetog veka, Vuk Drašković, postaje, odjednom, mirotvorac, zaljubljen u Franju Tuđmana, Stipu Mesića, Miru Barišića i ostale… Od Vuka Draškovića se odrekla čak i njegova paravojna tvorevina, prva takve vrste na srpskoj strani. Vuk je nju formirao sa namerom da je u Srbiji upotrebljava protiv političkih protivnika, ali ga oni nisu slušali već su otišli na nepostojeći front da brane srpski narod.

Dok je Alija Izetbegović obavljao poslednje pripreme za rat protiv Srba, Vuk Drašković ga je proglasio za mirotvorca, a Srbe za krvožedne četnike koji žele rat po svaku cenu. Uključio se u propagandni rat na Alijinoj strani. U javnosti Bosne i Hercegovine, Drašković je stvaro predstavu da su Srbi ono što je on do nedavno bio – šovinistički bezumnici. U tome su mu obilato pomagali komitetski zabavljači: Aleksandar Tiajnić, Mirjana Bobić Mojsilovič i Dragan Babić Babura, čuveni ljubavnik vremešne Liv Ulman, pa vremešne Jelisavete Karađorđević, voditelji emisije na Sarajevskoj televiziji (3+3) koja je Srbe, uz pomoć generala Stevana Mirkovića (njegova žena Slovenka bila je član rukovodstva SPO), promovisala, kao šoviniste, četnike, krvoloke koji vrebaju priliku da se osvete za genocid u Drugom svetskom ratu, a muslimane i hrvate kao nevinu jagnjad… Oni su raspirivali međuetničku mržnju. Hravtima i Muslimanima u BiH su sugerisali da su Srbi homogenizovani kao šovinisti i koljači. Muslimani i Hrvati se, takođe, morju homogenizovati na isti način ili će biti poklani. Stitći će ih osveta za Drugi svetski rat i pokolj nad Srbima. Zašto se prećutkuje ova perfidna propagndana ratna uvertiva pomenute četvorke?

Vuk Drašković sebe predstavlja kao žrtvu Slobodana Miloševića. Vuk se za vreme vladavine Slobodana Miloševića nevervatno obogatio. Lično se obogatio i omogućio neverovatno bogatsvo svojoj i rodnini svoje saputnice. Skorojevići iz Bijelog polja su vlasnici glavne beogradske ulice, Knez-Mihajlove. Nekom rat nekom brat. Oni su antiratni profiteri.

Kada i gde se obogatio rođeni brat Vuka Draškovića koji je kupio moćne proizvođače hrane poput Takova, Mitrosa… Te poljoprivredne gigante, koji su hranili stotine hiljada duša, ljudi su decenijama stvarali odvajajući od svojih i usta svoje dece? Da li su te pare Draškovići stekli na rodnom hercegovačkom kamenju ili su to zaradili pošteno radeći za skromne plate u mrsko im Titovo vreme.

Kada se obogatiste? Kako se obogatiste za 10 godina Milošveićeve vlasti? Otkrijte nam tajnu da se i mi, srbijanska fukara, bar malo ovajdimo i ne umiremo od gladi.

Vuk sebe uporno predstavlja kao žrtvu i najvećeg opozicionara Miloševićevog režima. On namerno prećutkuje da je na valsti od 1992. godine. Građani pamte haos, javašluk, korupciju, kriminal u opštinama u kojima su njegovi ljudi došli na vlast. Čast čestitim članovima i glasačima SPO. Draškovićeva ekipa i rodbina su neprikosnoveni gospodari bili od 1992. godine u 5 centralnih beogradskih opština, a na nivou grada 1997 – 2000. Poharani su stambeni fond, poslovni prostor, cvetala je divlja gradnja, nicali su kiosci kao pečurke posle kiše… Sve se to debelo naplaćivalo i slivalo u džepove bez dna. Što su njihovi preci i zemljaci, kao Titovi partizani, oduzeli od lokalnog stanovništva, oni su pivatizovali, prisvojili, oteli.

Vuk je 1998, za korektno ponašanje kao vlastodržac u Beogradu, trebalo da dobije dobar deo vlasti u republici, ali pošto su njegovi i ženini apetiti bili nezajažljivi njihovo mesto u vladi su zauzeli radikali. Tada su SRS i SPO bili većina u skupštini.

Kao dobrog i pouzdanog partnera Milošević ga je postavio za potpredsednika savezne vlade, pred bombardovanje 1999.

Ni traga od šovinizma i četništva iz osamdesetih godina. Za propast srpskog naroda i Srbije Drašković i njegova rodina su bogato nagrađeni.

Na izborima dve hiljadite godine Vuk je katastrofalno poražen. Partija mu cenzus nije prešla. Narod ih prozreo i prezreo.

Ali tri godine kasnije Vuk se vraća na političku scenu. I to u diplomatiju.  Sada mu je pala kašika u med pa rodbinu, i antisrpsku bratiju, postavlja na diplomatska mesta, putuje po svetu i kleveće Srbiju i srpski narod. To nije radio ni Goran Svilanović. Svilanović radi tajno i retko javno radi za nezavisno Kosovo. Njemu je otac čuveni komunistički funkcioner iz vremena najvećih progona Srba sa Kosmeta.

Ali zašto to Vuk radi svakodnevno? Zbog političkog ludila?

Vuk će kao diplomata, kao ministar inostranih poslova, uništiti Srbiju i trijumfalno završiti političku karijeru koju je započeo u kabitnetima Špiljka i Potrča kao potrčko.

Kao dobar i perspektivan komunista Vuk se proslavio feljtonom u Zagrebačkom tjedniku Oko kada je veličao Tita, a Dražu Mihalovića kudio kao izdajnika.

Ali nije Vuk jedini slovenački i hrvatski kadar koji hara Srbijom. Probudili su se mnogi njihovi spavači, uspavani još iz Titovog doba, i sada, u raznim vladinim agencijama, u bescenje rasporodaju srpsku privredu i narodna bogatstva Slovencima i Hrvatima.

Treba li još dokaza da je Vuk Drašković vetrokaz koji se okreće onako kako duvaju vetrovi iz Slovenije i Hrvatske?

Možda će se jednom i on, poput Stipe Mesića, pojaviti za govornicom hrvatskog sabora i reći čuvenu rečenicu:
– Ja sam svoj zadatak obavio, Srbija više ne postoji! Ja sam se vratio kući!

Tada će Vuk postati grof Drašković!

Takvu ličnost teško bi mogao da opiše i čuveni doktor Veselin-Vesko Savić.

Menjajte ga smesta, ako mislite da sačuvamo bar Beogradski pašaluk. Grof Drašković nema milosti.

(Tekst je napisan u vreme dok je V.D. bio ministar inostranih poslova SCG)

(Vidovdan.org)

KOMENTARI



8 komentara

  1. Markoni says:

    I jos uvek postoje bilmezi koji ga velicaju i slave!

  2. mile says:

    ubiti pseto..

  3. xy says:

    Ovo djubre ne mou na oci da vidim, kao i onu njegovu zubatu nakazu, sklonite ga da nas vise ne plasi.

  4. LADY GAGA / pod Javorom ovce pasu,čini mi se......ma ne čini mi se,jesu moje........ says:

    Predlažem da Vuka silujemo na redaljku, pneumatskom bušilicom. A onda da ga zapišamo.

  5. Vlaja says:

    Veceg govneta od V. D. Srbija niti je videla niti ce videti.... koliko je on srpskog vremena procerdao I srpskih patriota prevario... niko mu nije ravan.

  6. pravdaa says:

    Vuk je po onoj narodnoj drži đjukelu da te ujede.

  7. Šumadinac says:

    Da,ljubio je muslimansku zastavu pa mu pokojni adv.Velja Cvetić poručuje da će mu odseći ruku.Inače elja je prvoborac postao kao tinejdžer koga su 1941.godine zarobili četnici Draže Mihailovića kod Gornjeg Milanovca pa predalio Nemcima a ovi ga internorali u Norvešku.Podatak lično od Cvbetića i još jednog logoraša pok.Velje Simića.Uz iskaz Velje Simića da je V.Cvetić zadavio rukama zloglasnog komabdata logora Keniga po zadatku partije.Ovo toliko ko se borio za slobodu.

  8. tt says:

    Umesto sve ove analize treba reći da je Vuk ovo sve radio kao visokopozicioniran komunistički agent i rezident sovjetske obaveštajne službe. Sve ovo( nacionalista, šovinista, radi za Hrvate, Slovence...) pisati za jednog profesionalnog obaveštajca je potpomaganje njegove delatnosti i podsticanje daljeg padanja u jaz obmane.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *