Vuk je tad bio mali da bi znao šta se dešavalo

Vuk je tad bio mali da bi znao šta se dešavalo

23 jula 2013

Nenad KecmanovićPiše: Nenad Kecmanović

„Kao dečak od devet godina, bio sam svedok zastrašivanja i maltretiranja vlastite porodice, kojoj je, kao i mnogim komšijama i prijateljima „pogrešne“ etničke pripadnosti, jasno stavljeno do znanja da su, unatoč deklarativnim zalaganjima za multietničnost, u novom sistemu nepoželjni ili, u najboljem slučaju, građani drugog reda… I to je jedna od mnogih tabu tema o kojoj će se u Sarajevu svakako morati ozbiljnije raspravljati kada za to sazru politički uslovi, jer to svakako još uvek nisu… Nepobitno je da i Sarajevo krije mnoge mračne tajne.“

Ovim rečima je Vuk Bačanović, zamenik glodura sarajevskog nedeljnika „Dani“, stidljivo potvrdio navode iz mog intervjua u sarajevskom „Oslobođenju“ od 13. jula ove godine „da su Srbi u ratnom Sarajevu isterivani sa posla i iz stanova, pljačkani i zatvarani, prebijani i ubijani“. Kažem „stidljivo“ jer u nastavku svog komentara na moj intervju „hvata ravnotežu“ tako što me optužuje zbog poštovanja koje sam izrazio prema predratnim uglednim sarajevskim srpskim intelektualcima, poput Ekmečića, Leovca i drugih. „Oni su“, kako veli on, „nesumnjivo saučestvovali u sprovođenju masovnih ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti…“

Milorada Ekmečića je, međutim, već početkom rata, prilikom upada Zelenih beretki u njegov stan na Breki, Ćelo tako teško ozledio da je hitno prevezen na operaciju u Beograd, gde je nakon oporavka nastavio da živi i radi kao profesor. Slavko Leovac je nedugo kasnije krenuo istim putem nakon što je tri dana, zajedno sa suprugom, držan u privatnom zatvoru u podrumu hotela „Zagreb“. Tada je Vuk bio mali, pa nije znao da se nasilje nad Srbima u Sarajevu događalo i izvan kruga njegove uže porodice. To i do danas za njega predstavlja „mračnu tajnu koju krije Sarajevo“, jer „još nisu sazreli politički uslovi da se o tome ozbiljno progovori“. Ali, zato se Vuk, pošto je u međuvremenu stasao u novinara i urednika „Dana“, sada prisetio – dok je on kao dete u sarajevskom stanu drhtao zbog upada „ćela“, profesori Ekmečić i Leovac su u beogradskom izbeglištvu „nesumnjivo saučestvovali u sprovođenju masovnih zločina“.

Za takve klevete, za koje bi se u svakoj pravnoj državi i autor teksta i odgovorni urednik našli na sudu, a novina bankrotirala zbog visoke odšete, i Vuk i njegova v.d. šefica Dženana očito misle da nema šta da se čeka, jer su „politički uslovi“ da se Srbi ne samo maltretiraju, nego i kleveću u Sarajevu „sazreli“ još početkom devedesetih. Možda ove antisrpske izmišljotine treba Vuku ipak oprostiti, kao cenu koju je morao da plati da bi javno progovorio o svojim antimuslimanskim traumama iz detinjstva i o političkoj nezrelosti muslimanskog Sarajeva da se suoči sa svojim „mračnim tajnama“. Šta ćemo, međutim, sa neprijatnim događajima koji nisu ni prošlost, ni tajna…

„Zašto Babići zauvek odlaze iz rodnog Sarajeva“, glasi naslov reportaže dopisnika beogradske „Politike“ sa lica mesta (16. juli ove godine). Gordan Babić, koji sa suprugom i troje dece živi u sarajevskom naselju Grbavica, odlučio je da napusti rodni grad. U njega se bio vratio 2003, posle desetogodišnjeg izbeglištva, a sada odlazi definitivno. Čašu je prelilo reagovanje sredine na njegov protest na lokalnom radiju protiv antisrpske indoktrinacije osnovaca. „Ne mogu više da podnesem svakodnevno maltretiranje, zastrašivanje, privođenje u policiju. Ako imate išta srpsko, u Sarajevu ste i 17 godina poslije rata, automatski građanin drugog, trećeg reda, ili ste neka peta kolona. Zauvek odlazimo, jer sam zabrinut za bezbednost moje tri kćerke. Nemamo poverenje u vlast i policiju u federalnom Sarajevu. Naše iskustvo potvrđuje da za Srbe nema mesta u Sarajevu i da u gradu ne vlada multietničnost, već mržnja prema drugom i drugačijem“, objasnio je Babić svoju odluku.

Babić očigledno nije umeo da, kao Bačanović, uz malo kritike muslimansko-bošnjačkog šovinizma doda malo više srpskog autošovinizma. Zato je Gordan morao da napusti Sarajevo, dok je Vuk postao prvo pero vodećeg sarajevskog političkog magazina. A onda meni prigovara što konstatujem „da u Banjaluci danas živi manje Bošnjaka i Hrvata, zato što i u Sarajevu i Mostaru gotovo i nema Srba“, jer tako, navodno, pristajem „uz jedan monstruozan koncept.“ Da li je možda trebalo da kažem da u srednjovekovnoj Bosni nije uopšte bilo muslimana, da su Srbi između dva svetska rata bili većina u BiH i da bi monstruozne posledice turske okupacije, austrougarske aneksije i endehazijskog genocida trebalo konačno otkloniti, odnosno vratiti prethodno stanje? Ili da, kako to vole u Sarajevu, kažem da je monstruozno što se Bošnjaci i Hrvati ne vraćaju u Banjaluku, ali da prećutim da Srbi još uvek odlaze iz Sarajeva?

Vuk je, iako tada još mali, dobro shvatio da je njegova porodica tokom rata bila „zastrašivana i maltretirana baš kao srpska, unatoč deklarativnom zalaganju SDA vlasti za multietničnost“. A sada se, kao već odrastao, naivno pita: „Zašto jednoetničke stranke ne mogu da grade multietničke države?“ Evo, da mu pomognem, ako mu zaista treba: zato što se ipak nije našla kritična masa toliko blesavih ni Srba ni Hrvata da poveruju da se SDA, SDP, SBiH i slični iskreno zalažu za multietničku državu, tim pre što ni Alija, Haris, Zlatko i drugi, u svojoj praktičnoj politici nisu ni krili da hoće BiH kao isključivo svoju nacionalnu državu. I da mu dodam: ima tu među preostalim Srbima i sredovečnih vukova kojima je sve to jasno, ali su se još kao vučići među „sarajevskom rajom“ izveštili da se prave nevešti – iz egzistencijalne nužde, lokalpatriotizma, konformizma, apstraktnog idealizma, oportunizma ili koristoljublja. Mogu da to shvatim kao jedini izlaz ili individualni izbor, ali treba da imaju na umu da komšije to dobro prepoznaju i da im iza leđa šapuću: „Ma svi su oni isti… Nije im nikad verovati…“

(Pressrs.ba – Banja Luka)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *