Вулканска ерупција из утробе слике

Vulkanska erupcija iz utrobe slike

17 aprila 2017

KAO kritičar izbegavao sam poznanstva sa umetnicima pošto to ograničava iznošenje ličnog kritičnog stava. Monografsko istraživanje umetnika i njegovog dela usko je povezano sa analitičkim promatranjem opusa i pronicanjem u ličnost umetnika. Ne mislim da je, kako tvrde pojedinci, “umetnik sam po sebi umetničko delo”. Umetnost je, za razliku od prirode, sve ono što je čovek stvorio iznad zahteva trenutka i golog života, a u okviru toga je i segment koji pripada likovnoj umetnosti sa njenim zakonitostima.

Ovim jezgrovito i precizno definisanim stavovima o relacijama kritičara, umetnika i umetnosti uopšte, Vasilije B. Sujić (1941-2016), započeo je obimnu monografiju posvećenu crnogorskom slikaru Rajku Todoroviću Todoru, minule nedelje objavljenu i na engleskom jeziku. Britkim perom Sujić je upravo u “Večernjim novostima” gotovo četiri decenije ispisivao hroniku jugoslovenske i srpske likovne scene. I prvi susret sa Todorovićem (slikar ga je pozvao telefonom i pitao da li je raspoložen da o njemu napravi monografiju), u Podgorici, na izložbi njegovih crteža u Centru savremene umetnosti, ušao je u taj Sujićev letopis: kritika sa naslovom “Iskrenost intimnog”, objavljena je u našem listu aprila 2008. godine, a reprintovana je i u ovoj monografiji.

Životno i umetničko sazrevanje Todorovića, koji se do sada predstavio na 30 samostalnih i 200 grupnih postavki u Crnoj Gori, Srbiji i inostranstvu (Pariz, Beč, Štutgart, Toronto, Rim, Bari, Vašington, Njujork…), u knjizi se sagledava od rodnog Nikšića, preko Beograda, do povratka u Podgoricu. Posebna pažnja posvećena je njegovim beogradskim danima školovanja (studirao FPU, a diplomirao i postdiplomske studije završio na FLU) i stupanja u likovni život, kao člana grupe “Generacija 9”.

U luksuznom monografskom izdanju (“Cehna”, Nikšić), na više od 250 stranica, sa reprodukcijama 171 rada, Sujić naglašava da se bavio prirodom slikarstva Rajka Todorovića Todora, što ga je navelo da kao osnovne izvore njegovog dela odbaci prirodu slikarstva Lubarde i Milunovića, Dada Đurića i Voje Stanića. Napominje i slikarevo svedočenje da mu je bliži Greko nego Lubarda, kao i da ovaj umetnik Goju smatra najvećim ekspresionistom. Prema rečima autora monografije, Todorović “misli u slikama”, tačnije “prati predstavu slike koja se tokom priče odvija u njemu gde se zadržava kako bi nekom prilikom izbila kao vulkan”.

– Njegov crtež je “dželat” koji nemilosrdno odbacuje suvišne podatke pročišćavajući likovne predstave – piše Sujić, dodajući da su u mladosti na ovog stvaraoca veliki uticaj imali stari, crno-beli filmovi, posebno nemačkog ekspresionizma, ali i Ejzenštajnova “Krstarica Potemkin” i Grifitovo “Rađanje jedne nacije”.

 

U monografiji su temeljno i analitički predstavljeni i svi Todorovićevi periodi i ciklusi (“Relacije”, “Prizori”, “Strvine”, “Zvijeri”, “Vučji Do”, “Krnovo”, “Tera terabilita”, “Mediteran”, “Sole mio”, “Melanholija”, “Pogled”, “Adam i Eva”…), obuhvaćen čitav umetnički opus, koji se, zapisuje Sujić, kretao “od tmine do svetlosti”. Bavio se Sujić i motivom pejzaža i lica na Todorovićevim slikama, ali i njegovom “slikom u slici”, a posebno simboličkim sistemom, ikonografijom kojom se umetnik služi, njegovim zastavama i krstovima.

– Todorović slike organizuje u cikluse – piše Sujić. – To je Čas anatomije. Izvlači utrobu slike, prostire je i akcentira. Obeležava punktne tačke vitalnih organa ciklusa i slika, ukazujući na ono što treba veštim zahvatima odstraniti, da se otklone rak-rane u tkivu likovnog sloja, pazeći da se ne stvori ambis u delu.

Poredi Sujić ovog umetnika sa nekom vrstom likovnog hirurga ili anatoma, ali koji svoj posao ne radi pipavo, već razmahano:

– Ako nema đavola u Bogu, sva je prilika da tako smatra Todorović, tada je Bog nezainteresovan. Đavo budi energiju, a Bog je samo brusi. To dvojstvo nalazimo u likovnim razmišljanjima Rajka Todorovića. Zato njegova slika progovara tako da je svako čuje – zaključuje se u monografiji koju je potpisao Vasilije B. Sujić.

MAGIJA KAFANE

PRI prvom susretu sa Todorovićem, uz upoznavanje sa njegovim umetničkim i intelektualnim afinitetima, Sujić otkriva da umetnik voli i kafanski život, skopčan sa dugim, neoficijelnim razgovorima:

– Nigde se umetnik, ne mislim samo na likovnog, nije tako lepo otvarao, ali i uzdizao i padao, kao u kafani – beleži Sujić. – Današnje vreme je sve to promenilo. Nove generacije ne osećaju magiju kafane, s ustajalim vazduhom punim dima kroz koji misli i ideje brzo lete… Nema više te atmosfere natopljene isparenjima, nabrekle osećanjima punim stvaralačke inspiracije. Nema ih više, mada te kafane kao objekti na kojima je prestajala trema i počinjala iskrenost i danas postoje.

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *