За Европу вија Злодух

Za Evropu vija Zloduh

12 jula 2016

bajicPiše: Radoš Bajić

U selu Zloduh podno Stare Planine u napuštenom zadružnom domu jedina je prodavnica u tom kraju. Na poroznim zidinama zgradurine na kojoj su izvaljeni prozori vise umrlice, poneki rukom ispisan oglas da neko prodaje prvi otkos trave ili jagnjad – i do pola iscepana afiša izvesne firme iz Pirota koja najavljuje da će i ove godine da otkupljuje borovnicu. Ispred prodavnice su drvene klupe i jedan izljušteni bicikl bez prednjeg točka naslonjen na skamenosanu gromadu šljake i putarske soli. Nekada je neko na tom biciklu došao dotle, skinuo prednji točak koji mu je jedini valjao – i otišao.

Ovih sparnih letnjih dana u seoskoj svaštari na čijim rafovima su, s jedne strane, šećer, kafa, ljute bombone, napolitanke, peraći sapuni, sardine, mesni narezak, najprostiji toalet papir i krpe za sudove, a na drugoj – ekseri letvari i mertečari, sargije, nekoliko pari gumenih opanaka, čunkovi za šporet, sveće, čorbaluci od jeftine falš keramike – najviše se prodaje pivo. Ne bira se mnogo koje, samo da je ’ladno.

Po povratku iz seče drva, žetve i kosidbe preplanuli i čvornovati seljaci svraćaju da utole žeđ i da prozbore koju o kišnoj i gradobitnoj godini koja će izgleda da bude naopaka, o nekom nesrećniku iz susednog sela koga je pre neko veče ubila struja kad je za vreme oluje – puko’ kabl visokog napona što vodi za Knjaževac i pao u njegovu avliju. Sanjiv, izašao je noću „poradi sebe i za malu stvar“ i preko mlaza – mučenika ubilo. I dok im pivske flaše hlade dlanove – džakaju oni i o svetskoj politici i Evropskoj uniji, o Putinu, o Nemcima i Hrvatima, ali i o Englezima u poslednje vreme.

„Ma oni se oduvek prave Englezi, na kraju drugog rata prodali nas Staljinu. Nas Srbe i braću Bugare gurnuli u kazamat komunizma. Naložili su nesrećnom kralju Petriću Drugom Karađorđeviću da se preko Radio Londona obrati svom narodu, oficirima i vojnicima u otadžbini koji su se borili kod đenerala Draže  – i kaže im, da treba da se priključe partizanima i Josipu Brozu. Kasnije znamo šta se desilo. Koja i kakva bratoubilačka klanica je bila.” Ovako priča Života, što ga zovu Živa, jer je živ kao živa vatra, vredan i marljiv. I u kući, i u polju, i u komunalnom u Svrljigu – gde duži cisternu za vodu.

– Je l’ vidoste šta uradiše opet na tom svom referendumu? Agitovali i plašili svoj narod sa nama divljačkim Srbima, kako ćemo eto „mi za neku godinu da uđemo u tu Evropu, pa pošto će tako da bude – njima tamo više nije mesto“. Evo, Bugari su ušli u Evropu – pa su i dalje gori od nas. Nama je i ovde dobro, nek oni ulaze i izlaze kako im se ćefne, samo neka nas ostave na miru – dodaje Pera Volan, dežmekasti penzioner koji je penziju zaradio vozeći rudare Bogovine na relaciji Zaječar – Borova glava.

– Ako se Englezi ne slože, mogu Nemci da pričaju šta hoće, mi ima da uđemo u tu Evropu na kukovo leto – dodaje brkajlija u izbledelo plavoj majci na tregere sa modrim nabreklim venama kao prenge na podlakticama. To je Žika Sidnej. Četrnaest godina je kopao po pustinji, tražio dijamante i nadničio u Australiji, a onda se naprasno vratio sa nekom parom u džepu, kupio pedeset ovaca i postao farmer na Staroj planini. „Australijski parlament u Kanberi i danas ne može da donese nijedan zakon – dok ga ne potpiše britanska kraljica. Može svako da misli šta hoće  – al’ Englezi i dan-danas vladaju svetom. I tek ćemo da vidimo kakva se ujdurma krije iza ovog razvoda sa Evropom“ – dodaje Žika i naručuje još jednu turu piva.

– A šta ćemo mi, grdni? Da im damo Kosovo pa da nas prime? Ma, šta ima da im damo, oni ga već uzeli sami, samo treba da klimnemo glavom. Sa jedne strane Kosovo, a sa druge Hrvati koji jedva čekaju da nas klepe. Ma, ni Putin nije baš oduševljen, nikad jedno jagnje nije dve majke sisalo – zabrundaše svi uglas.

I tako. Dok vedro nebo iznad Stare planine šparta geometrija mlaznih aviona u kojima kao sardine spakovan belosvetski narod sa svojim mukama, komforom, standardom, kvalitetom života, nadama i strepnjama, ambicijama i željama – putuje i grabi prema evropskim metropolama – u smiraju dana klupe ispred prodavnice u Zloduhu su sve punije, a gajbe s pivom sve praznije. Bistri se politika, trasira put za Evropu i debatuje se za sve pare. I pije, kao kad se sipa niz oluk.

– Tako ti je to sa nama seljacima. Prvi u mobilizaciji, a poslednji u časti i u masti. Evropa može da ide gde joj je volja, a mi moramo da ostanemo ovde. Odavde nemamo kud – dobaci neko. Života zvani Živa, kao da predsedava, ponovo uze reč. Da nema nas seljaka ne bi bilo ni jele ni bora, ni smrče ni omorike. Ni suncokreta, ni klasa pšenice. Srbija ne bi bila bašta u kojoj uspeva sve, i paprika i paradajz, i luk i krompir, i kupus i mirođija. Ne bi bila voćnjak u kojem rađa i višnja i trešnja, i šljiva i kruška, i grozd i jabuka… Bila bi pustahija u vrzinama i korovu.

Al’ džaba ti. Nas ionako niko ništa neće da pita.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *