Neka „drugosrbijanci“ za svoju krsnu slavu uzmu „svetog Đilasa“ a mi,ostatak ubijenih Srba, imamoSvetog Savu i Lazara

Neka „drugosrbijanci“ za svoju krsnu slavu uzmu „svetog Đilasa“ a mi,ostatak ubijenih Srba, imamoSvetog Savu i Lazara

11 septembra 2013

VladimirDimitrijevicPiše: Vladimir Dimitrijević

Za krsnu slavu Đilasa mogu da uzmu Drugosrbijanci i svi koji služe Imperiji, maskirajući se demokratijom,a mi, ubogi ostatak pobijenih Srba „reakcionara“ ostaćemo pri Svetom Savi i knezu Lazaru

Kanonizacija conditio sine qua non?

Zašto da raspravljamo oko sitnica, tipa rehabilitacije Milovana Đilasa i davanja njegovog imena nekoj beogradskoj ulici? Vreme je da ga, onako pesnički, proglasimo za sveca. Tek tako, kanonizovan, on će zauzeti dostojno mesto u panteonu srpskog naroda. Zaslužio je,zar ne?

Evo malog priloga njegovoj revolucionarnoj hagiografiji. Podaci su preuzeti uglavnom iz knjige Koste Nikolića „Srbija u Titovoj Jugosloviji ( 1941 – 1980 )“, Zavod za udžbenike, Beograd, 2011, kao i iz autobiografskih zapisa Dejana Medakovića „Dani, sećanja“, objavljivanih, u osam tomova, od 2004. do 2008.

Đilas u ratu za Sovjetski Savez

Kao predratni komunistički zanesenjak, Đilas je 1941. godine apsolutno verovao u genijalnog druga Staljina i Sovjetski Savez. Ironično je pitao:“Može li neki nemački avion da zaluta iznad teritorije Sovjetskog Saveza i da napravi štetu?“ Tito i njegovi saradnici, među kojima je drug Đido imao vidnu ulogu, sve do 1943. borili su se „klasno“, braneći SSSR kao „prvu zemlju proletera“. Na Staljinov rođendan,21.decembra 1941, Broz je osnovao Prvu proletersku brigadu kao sredstvo klasne borbe,“oružanu silu Partije“, tvrdeći, u pismu crnogorskim komunistima, da nas „očekuju nove teške borbe sa domaćom reakcijom, a naročito sa velikosrpskim hegemonistima“.

Borac protiv velikosrpske opasnosti

Sa „velikosrpskom opasnošću“ u Crnoj Gori trebalo je da se obračuna Đilas. Kada je doneta Rezolucija Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru,u njoj se nalazio i tajni zaključak po kome treba „fizički uništavati špijune“ ( sve koji ne idu za komunistima ),pri čemu „ovaj dodatak rezolucije ne smije pasti neprijatelju u ruke“. Đilas je „razrađivao“ rezoluciju, tvrdeći da su „mase danas bliže komunistima nego ikada ranije“ i da se moraju sprečiti „sitnoburžoaski nacionalisti,bivši jugoslovenski i velikosrpski elementi“ da dođu na čelo ustanka protiv okupatora. Đilas je smatrao da su najopasniji Srbi iz Njegoševih krajeva oni koji su 1918. ujedinili Crnu Goru i Srbiju, što je „više od 22 godine držalo crnogorski narod u nacionalnom ropstvu“. Oni su,po Đilasu Premudrom, raspirivali nacionalnu mržnju, tvrdeći da su u aprilskom ratu 1941. izdali Hrvati, mada je centar izdaje bio „velikosrpski Beograd“. „Ako komunisti budu pravilno vodili i uočavali pitanja – oni moraju biti uništeni“, reče drug Đido.

Trebalo je sprečiti formiranje bilo kakvih borbenih trupa osim komunističkih. Ukazano je da su najopasniji centri „petokolonaša“ Kolašin, Berane i Andijevica, i rečeno je da „petu kolonu“ treba „fizički uništavati na svakom koraku,vodeći pri tome računa jedino o interesima narodnooslobodilačke borbe“. Milovan Đilas dobio je zadatak da crnogorske komuniste uveri u neophodnost likvidacije „pete kolone“, to jest sopstvene braće, koja jesu bila za borbu protiv okupatora, ali ne i za komunističku revoluciju. Pokrajinski komitet je, s njim kao glavnim mudracem, zaključio da „onaj koji je danas protiv rukovodioca narodnooslobodilačke borbe, naše partije, nije ništa drugo nego petokolonaška rabota“. Takve treba likvidirati „radikalnim mjerama, bez kolebanja“.

Drug Đido na terenu

Tito je 15. marta 1942. u Crnu Goru poslao Mitra Bakića, Svetisalava Stefanovića i Milovana Đilasa. Đilas je napao Pokrajinski komitet zbog“mlakosti“, i ukazao na „reakcionarstvo pojedinih plemena“.(čitava plemena su reakcionarna,drugovi!) Navodio je primer Kuča koji su protiv bratoubilaštva, smatrajući da je svaka takva neutralnost svojevrsni „poziv na ubijanje komunista“, pa je tamo slao udarne čete da Kučima menjaju svest.

Kako je promena svesti izgledala? Evo Koste Nikolića da nam to objasni:“Tajna i javna ubistva uglednih ljudi ili običnih seljaka, kao i onih članova KPJ koji su se tome suprotstavljali bila su propraćena najraznovrsnijim etiketiranjem. Osim toga, protivnicima su paljene kuće, ubijani roditelji, žrtve su bacane u planinske jame. Mnogi komunisti bili su prinuđeni da svoju revolucionarnost dokazuju ubistvima rođaka, prijatelja, komšija, nepoznatih ljudi. Oni koji to nisu hteli, proglašavni su za „malodušne, trockističke desničare“ ili „izdajnike linije partije“. Izrađeni su bili planovi i za stvaranje sovjeta i kolhoza. Veoma popularne bile su antizapadne pesme, u stilu:“Partizani spremite mitraljeze, da dočekamo kralja i Engleze. Sve partizanske jedinice dobile su kvote za streljanje određenog broja „petokolonaša“. Dugi spiskovi likvidiranih, koji su objavljivani u partizanskim biltenima, prekidani su samo rečima „nastaviće se“.

Za sve što su,“pomalo“ preterujući, učinili „na terenu“, Milovan Đilas i Ivan Milutinović kažnjeni su „partijskim ukorom“, a krvavo kolo bratoubistva nazvano je „levim skretanjima“. Ivo Lola Ribar je Kardelju javio da je u Crnoj Gori na delu bila „likvidacija,i to masovna, ne današnjih neprijatelja samo, već i takvih ljudi za koje narod nije bio ubijeđen šta su, a koji često i nisu bili neprijatelji“.

A onda je, marta meseca 1943. godine, Đilas, sa Vladimirom Velebitom i Kočom Popovićem, išao da, u Titovo ime, pregovara s Nemcima u Pavelićevom Zagrebu. Cilj pregovora – razmena zarobljenika i sporazum o savezništvu. Tito ih upućuje da Nemcima ponude saradnju u borbi protiv Engleza,ako se možda iskrcaju na obali Jadrana, i da izjave da su glavni neprijatelji partizana – četnici. A ko bi drugi?

Đilas kao Ždanov

Čim se rat završio, Đilas je postao glavni agitpropovac Titovog režima. Počinio je neviđeno zlodelo protiv naroda iz koga je biloškim poreklom: Crnogorce je, po partijskom zadatku, 1945. proglasio nacijom različitom od Srba. Kasnije će, kad ga robija po Titom umudri, o tom činu reći, sa izvesnom dozom kajanja ( u drugoj svojoj knjizi o Njegošu ), da su komunisti ideju crnogorske nacije preuzeli od separatista, sledbenika kralja Nikole,“radi slabljenja hegemonije Beograda i vezivanja za neugašenu tradiciju crnogorske državnosti./…/Baš sam ja, najprije pozvan svojim položajem u oblasti ideja i vlasti, izvršio neodrživa teoretska obrazlaganja crnogorske nacije.Ali ni tada nijesam mislio da Crnogorci nijesu Srbi,kao što i danas mislim da je još opravdana njihova administrativna posebnost“.

Odatle,uvažena gospodo, upravo iz Đilasovog šinjela, iskakutaše kezilići i grdobice, montenegrinski dukljanoidi na čelu sa mračnim poglavicom Milom Đukanovićem i njegovim izmećarima.

Na vrhuncu moći, Đilas je napravio i jedno nezaboravno nedelo u oblasti kulture: kad je Isidora Sekulić objavila svoju „Njegošu knjigu duboke odanosti“, Đilas je, u bahatom stilu nesvršenog đaka, izdao „Legendu o Njegošu“, u kojoj je najstrašnije napao veliku književnicu zbog metafizike i idealizma. Uplašena, ona je drugi deo svoje knjige, koji je bio u rukopisu, spalila. Na Titovoj robiji, Đilas će o Njegošu napisati dobru studiju, u kojoj će citirati i Vladiku Nikolaja i Isidoru Sekulić ( već pokojnu ). Ali, zbilo se nešto nepopravljivo; šteta za kulturu,zbog gubitka drugog dela Isidorine monografije, ostaće nenadoknadiva.

Đilas disident i drugosrbijanac

Kao disident, Đilas je zaista robijao pod Titom, ali je bio i pod moćnom zaštitom stranih obaveštajnih službi.Čak i „E novine“ objaviše feljton iz koga se vidi da je izdavanje njegove knjige „Nova klasa“ finansirala CIA. Kasnije se za pomoć Amerikanaca, Britanaca i ostalih NATO humanista, Đilas idejno oduživao. Recimo, evo kako je on,pred samu smrt, video krivicu za građanski rat u bivšoj Jugoslaviji, vođen 1991 – 1995. U svom intervjuu,datom “Šternu“ ( prenela ga je „Politika“ 5. jula 1994. ), Đilas je tvrdio da Zapad, a naročito Nemačka, nisu krivi za rat:“Krivicu zajednički snose Srbi i Hrvati – s tim što su Srbi malo više krivi“. Srbi su otišli tako daleko zbog „priča intelektualaca“ – „oni su raspirili nacionalističko raspoloženje svojim poznatim Memorandumom 1988.godine“. Sasvim u stilu Latinke Perović i ostalih komunjara, potonjih drugosrbijanaca.

Medaković o Đilasu

A evo zapisa iz knjige Dejana Medakovića „Dani, sećanja II“ (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2003. ) – datum 8. septembar 1978:“Kod Žike Stojkovića. Došli su Pavle Ivić, Antonije Isaković, Mihailo Đurić i Dobrica Ćosić. Prepričavamo događaje za vreme leta, došlo se i do Đilasa. Žika ga proglava najvećim političkim mangupom u zemlji, prefarbanim zelenašem i srbožderom. Dobrica se sa tim ne slaže, pokušava da vidi njegove memoare iz drugog ugla. Žika je ljut,bučno polemiše,dokazujući da u knjizi nema pravog pomena o Jasenovcu, dok potanko priča kako je za vreme NDH putovao kao Crnogorac u Crnu Goru. Ljuti se i na Đilasovo polemisanje sa nekakvim nacionalistima, koji, kako kaže, broje oni koji su streljani u Beogradu,i prave poređenja sa Zagrebom, gde je njihov broj manji, i sl. Žika iznosi podatak da mu je baš Đilas pričao o tome kako je primećeno da je u Beogradu streljan veći broj neprijatelja, a u Zagrebu manje, pa je naređeno da se taj broj poveća. On je, dakle, znao istinu o tim streljanjima, ali je to prećutao i čak preokrenuo u svojim memoarima.

Đilasa sam površno upoznao, utisak nije bio dobar. To je darovit i sasvim nesređen čove, pun strasti i velike neiživljenosti,arogantan i bahat. Teško je nabrojati sve njegove komplekse, kojima je doveden do neurotičnosti. Nikada se nije oporavio od kobne opijenosti vlašću, koja mu je zamutila pamet. Bio je gospodar nad dušama i savešću tolikih ljudi od vrednosti, koji su pred njim prestrašeno drhtali, koje je on samovoljno pretvarao u krpe. Za način njegovog rasuđivanja, bilo je dovoljno kad sam ga jednog Sv. Nikole kod Alekse Stojkovića čuo,kako hladnokrvno tvrdi da su Nemci ulazeći u Beograd dočekani ovacijama, baš kao u Zagrebu. To je rekao, i nije pocrveneo. Tada ga je propisno isprašila Olivera Đurić. Brzo se pokupio i otišao, izbegavši gore. Ovakve omaške kod njega nisu slučajne. Čudim se Dobrici Ćosiću, koji ima šta da priča sa njim“.

Umesto zaključka

Za sve što je učinio Srbima,misle neki, Đilas treba da bude ne rehabilitovan, nego kanonizovan; a njegov prijatelj Pesnik će se oko toga postarati.Taj Pesnik spada u onu ( opasnu?) vrstu ljudi koji, kako reče Tolstoj, istu stvar mogu da ispričaju i kao najgori zločin i kao najbezazleniju šalu.

Za krsnu slavu Đilasa mogu da uzmu Drugosrbijanci i svi koji služe Imperiji, maskirajući se demokratijom i ljudskim pravima.

A mi, ubogi ostatak pobijenih Srba „reakcionara“ i dalje ćemo ostati pri Svetom Savi i knezu Lazaru. I ostaćemo reakcionari – oni koji reaguju na svaku laž i prevaru koje nam se podmeću u ime „svetlije budućnosti“.

(Dveri Srpske)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *