Za manje od godinu dana pokazalo se, na opšte čuđenje celog Regiona, da je u Beogradu na vlast došla „druga Srbija“

Za manje od godinu dana pokazalo se, na opšte čuđenje celog Regiona, da je u Beogradu na vlast došla „druga Srbija“

6 maja 2013

pescanik_Piše: Radivoj Cvetićanin

Predsednik Hrvatske Ivo Josipović ispostavlja se kao jedina neosvojena tačka na mapi puta aktuelne srpske regionalne politike. Sportski žargon ovde bi odradio posao: Beograd je – rekli bismo služeći se njime – pokorio Skoplje, Sarajevo, Budimpeštu, Podgoricu, Sofiju i Bukurešt, ostao je još samo Zagreb i kancelarija vrhovnika na Pantovčaku.

On se, nešto teže od drugih, oprašta od Borisa Tadića, i to je jedan od razloga što su odnosi Srbije i Hrvatske na kraju umesto da su na početku ovakvih procesa. Nije pomogao cinizam Tomislava Nikolića kad je prošloga leta u Bakingemskoj palati u Londonu kazao svom hrvatskom kaunterpartu na slučajnom susretu, u vreme Olimpijade, kod engleske kraljice – da u Srbiji neće biti trećeg kruga izbora. Nije pomogao ni najmanje, antipatijama je samo produžen rok. Plus, kad su stigle i neke njegove nekontrolisane izjave.

Nisu, međutim, ni stvari ostale da stoje u mestu, u skladu sa notornim pravilom univerzuma da život teče dalje. Jedna, možda, i suštinska: agilna (ako je to dovoljno reći) Josipovićeva savetnica Romana Vlahutin i agilni (to jeste dovoljno reći) Nikolićev savetnik Marko Đurić otvorili su, držali, i drže, diskretni kanal komunikacije dva predsednička kabineta, bez mnogo uplitanja sa strane. Mogli su, i njih dvoje, lepo da otkriju, međutim, i to da je u čitavome višemesečnom natezanju i hlađenju odnosa bilo nemalo hipokrizije. Nije, naime, sad već nikakva tajna da su srpski naprednjaci i hrvatska strana imali prilično razvijene kontakte i pre srpskih izbora. Kako god, stigao je rezultat: Vučić je tokom ovonedeljne posete Zagrebu mogao, najzad, da najavi srpsko-hrvatski susret na vrhu.

Sastanak Nikolića i Josipovića zaokružiće, tako, uspostavljanje nekakve regionalne platforme Beograda. U konkretnijem političkom vidu ona, naime, i ne postoji, posebno ne kao neka doktrina, mada se mic po mic njeni obrisi promaljaju iz prakse. O njima ćemo kasnije kazati neku reč. Ovde je korisno podsetiti da su odnosi sa susedima specijalna tema na kojoj insistira Evropska unija. Na njoj, videli smo, uvek insistira i ona kaznena ekspedicija nemačkog Bundestaga. U susedsku politiku oni, doduše, ubrajaju i onu sa Kosovom, ali Beogradu to sve manje smeta. Bez pozitivne ocene o dobrosusedskim odnosima – dolazile one, eto ironije, iz Nikozije, ili Bratislave, svejedno – nema solidnog napredovanja u evropskim integracijama. Nema napredovanja uopšte! Srpski entuzijazam u regionalnoj saradnji dobrim delom proizlazi i iz te okolnosti. Ali, dodajmo to obavezno, on rđava pojava nije, čak i kad nema autentičnu inspiraciju.

Ono što je od samoga početka posebno bilo vidljivo to je da nova srpska regionalna politika smatra onu prethodnu – označimo je kao Tadićevu – manje-više u svemu invalidnom. Ona iz nje ne želi da preuzme gotovo ništa, štaviše – rušenje njenih postavki uzima kao oslonac za svoju politiku. Malo je koja zemlja izuzeta iz toga, malo koja aktivnost. Evo nekoliko nasumičnih ilustracija. Ne priznaje se nikakva vrednost ranijih dogovora sa Mađarima, i Pastor smatra da istorija počinje sa Nikolićevom posetom Budimpešti. Džaba što su Nikolićevi prethodnici trasirali sporazum sa Makedoncima oko proslave godišnjice Kajmakčalana, niko ih i ne spominje. Džaba kafa na Baščaršiji sa Halidom Bešlićem, ništa Tadićev odlazak u Vukovar i Jadovno, ništa njegov status ikone u Zagrebu. Vučić ga baš tamo ove nedelje u hotelu Šeraton i za hrvatsku publiku ogovara da je bio maneken. Mi radimo rudarski, ne marketinški, tako tu politiku opisuje sadašnji šef diplomatije, a državni sekretar u onoj nekadašnjoj, marketinškoj, političkoj postavi.

Interesantno je da se velika trojka srpske politike odlučila za takav pristup – eliminaciju jedne regionalne politike koja u neutralnim ocenjivanjima nija stajala loše – u okolnostima, dakle, koje joj i sa jedne druge strane nisu išle u prilog. Kada je, naime, pre godinu dana osvojila vlast, u zemljama regiona bez razlike je opisivana kao strašilo, i doživljavana kao preteća pošast. Njeno iskeženo lice, sa filočetnicima, lažno emancipovanim miloševićevcima i drugim frakcijama društvenog i političkog taloga, bilo je jedino koje se videlo, i htelo videti. Brže, međutim, nego što se očekivalo, percepcija se promenila. I kao što je region pre samo godinu bio šokiran dijaboličkom pojavom nove srpske garnitute, danas je ništa manje šokiran njenim mondijalističkim autlukom. Ultra-nacionalisti kao ultra-antinacionalisti. Druga Srbija u destilisanom obliku.

Region se verovatno jedino pita to da li su se protagonisti te aktuelne srpske regionalne politike – novi i samima sebi – navikli na sebe same jednako kao što su se na njih navikli drugi koji im prihvataju novu političku priču. Od odgovora na to pitanje zavisi stabilnost budućih regionalnih odnosa. Istini za volju, podozrenja o kojem smo govorili nije bilo u Crnoj Gori. Vujanović na Nikolićevoj inauguraciji, bio je prvi i znakovit dokaz te razlike. Nije ovde reč, međutim, o tradicionalnoj bliskosti dva naroda iz koje bi proisteklo izvesno razumevanje, nešto je drugo bilo u pitanju. Srdačna antantna – to – koju su u pariskom Ric-Karltonu dalekovido sklopili Đukanović, Nikolić i Vučić još kad je izgledalo da je Tadić u Srbiji nepobediv, omogućila je da se naprednjaci u Podgoricu spuste meko. Tadić je obema stranama bio protivnik, i to ih je suštinski ujedinjavalo, manje načelne političke stvari. Da li crnogorska vlada ima mek trbuh prema kriminalu i korupciji, to, na primer, našeg budućeg Eliota Nesa nije previše interesovalo, makar iz intimnih moralnih razloga koji ga sada toliko razdiru. Danas se došlo dotle da beogradska vlada šalje izaslanika da kaže Crnogorcima da ona neće pribegavati demaršima ako ovi pošalju ambasadora u Prištinu.

Iz Beograda, ranije, to se moglo čuti samo iz Helsinškog komiteta! Ovo je nastavak. U Zagrebu, prvi potpredsednik vlade, ove nedelje kaže svojim hrvatskim domaćinima da prošlost treba ostaviti prošlosti. I hrvatski predsednik, i premijer, rukovali su se, naravno, sa njim primajući ga u audijenciju, ali nisu dopustili da fotografije o rukovanju izađu u javnost. To nešto govori. Da li su razumeli njegovu poruku? Odgovor je preuranjeno davati. Prisustvujemo li, ipak, promenama srpske državne politike? Vučićevom stilistikom rečeno, odgovor glasi: da, prisustvujemo. Kada se govori o srpskoj regionalnoj politici dve su komponentne neizbežne za opserviranje: tzv. imperijalni koncepti Srbije, i položaj Srba u zemljama regiona. Tadiću kojem je mnogo šta pripisano, pripisan je i Garašaninov sindrom, i to je činjeno ne samo iz pojedinih susednih država nego i iz redova intelektualne elite odavde. Odavde, naročito. (Što se ovoga autora tiče, uglavnom, napamet, i bez dovoljno osnova.) Sad mogu biti mirni.

Prvo što je ova vlada uradila bilo je da ukine ministarstvo za dijasporu i Srbe u regionu, i otvori kancelariju za isto. Liči da joj je glavno da sad postavi svoju infrastrukturu napolju. Drugo, Nikolić se tokom sastanaka na vrhu ne ubija od interesovanja za položaj svojih sunarodnika, u tome je, dobrim delom, i tajna dobrih odnosa sa Đukanovićem. Vučić – evo ga ponovo – napravio je gest bez presedana u ponedeljak u Zagrebu: prvi put u novijoj istoriji jedan visoki funkcioner iz Srbije izbegao je da se sretne sa tamošnjim Srbima. Čak je tražio od novinara da ne bude pitan o nekim njihovim vođama! Mogu li se izbeći krajnosti, to je, po svemu sudeći, ključno pitanje koje se javlja u ovakvim poslovima i temama. Ako nećemo Garašanina, odnosno ono što se tim imenom simbolički označava, šta onda hoćemo? Nije odgovor, kako se može učiniti, preterano komplikovan: ako nećemo osvajanja, ako nećemo ratove, ako nećemo da se mešamo u tuđe poslove, ako nećemo da ugrožavamo ničiji suverenitet, ako nam nije stalo do teritorija, ako, najzad, hoćemo budućnost umesto prošlosti, to još uvek ne znači da nismo odgovorni za položaj svojih sunarodnika u drugim zemljama. Odgovorni smo, i postoje civilizovani mehanizmi da se ta odgovornost izrazi. Garašanin je, napokon, mrtav, ali nisu mrtvi Srbi, jedna četvrtina njih koja živi van svoje matične zemlje. To je dimenzija koja – vidi se s kilometra – nedostaje novoj regionalnoj politici Srbije. To je rupa koja zjapi.

(Danas)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *