За напредњачке апологете – слобода је ропство

Za naprednjačke apologete – sloboda je ropstvo

29 februara 2016

Aleksandar Pavic 455Piše: Aleksandar Pavić

Sa svakim novim ustupkom kojim se dalje ruše državne pozicije Srbije, hor naprednjačkih apologeta postaje sve glasniji. Poslednji sporazum koju je naprednjačko-socijalistička koalicija nedavno potpisala i ratifikovala sa NATO je najnoviji primer.

Naprednjačkim apologetama manje, mnogo manje smeta potpis koji je skoro pa zaokružio tihu NATO okupaciju zemlje nego kritičari tog potpisa. Potpisivanje svega što nam NATO nudi je tako, po njima, real-politika, nužno plaćanje reketa globalnom siledžiji (koje će se produžiti u nedogled osim ako neki strani Obilić ne odluči da se tuče sa siledžijom u naše ime), i slično, dok kritika tog sporazuma navodno predstavlja neodgovornost, destabilizaciju zemlje, pa čak i, paradoksalno – guranje Srbije u ruke NATO. Drugim rečima, ako se suprotstavljaš NATO-u, ti ga u stvari podržavaš. Odnosno – sloboda je ropstvo. Orvelov Veliki brat bi bio ponosan.

Sloboda je zapravo ono što najviše i smeta naprednjačkim apologetama, strancima duhu Kosovskog zaveta, Prvog srpskog ustanka i Gorskog vijenca. Oni su opčinjeni naprednjačkim carstvom nužnosti, u kojem je glavni aksiom – veži konja gde ti gazda kaže, pogni glavu, ćuti, i nadaj se da će neko drugi da te oslobodi. A još ako u tome svemu možeš da nađeš i priliku za neku zaradicu, neku privilegijicu, neku provizijicu, makar i neku mrvicu sa stola okupatora i njegovih slugu, utoliko bolje. Zato su u pravu oni koji kažu da je, u takvoj atmosferi, kultura nemoguća. Osim ako neko ne želi podaništvo, ropski mentalitet, prostitiusanje sa neprijateljem i pokušaj sublimacije svega toga – nazvati kulturom ili nekakvom kulturnom podlogom. Onda mi ne govorimo istim jezikom.

Poput prestrašenih stanovnika Eliotove Puste zemlje, naprednjačke apologete ne mogu da podnesu miris slobode, dah proleća, elan borbe. Za njih je april „najsvirepiji mesec“, jer se tada sve budi posle zimskog sna, prvi krhki cvetovi se odvažuju na otvaranje uprkos rizicima od povratka mraza, vraća se život u usnulu zemlju, preteći da poremeti njihovo unutrašnje mrtvilo, njihovo odustajanje od Njegoševe borbe neprestane. Za njih je preživeti sve, a kako – nije bitno. To je logika insekta, kojeg siledžije s pravom i prezirom vole da gaze.

Naprednjačke apologete bi da od izdaje naprave vrlinu, čime oni rade na menjanju nacionalne svesti više od svih soroševaca zajedno. Po njima, nisu opasnost oni koji su se, preko noći, preobratili za manje ili veće pare i obećanja vlasti ili neke bedne foteljice, već oni koji se tome suprotstavljaju. Verovatno zato što je i dobar deo njih napravio slične, samo mnogo sitnije paktove. Ako ne sa okupatorom, a ono sa svojom savešću.

 

Nema za njih predaje ili prodaje koja se ne može opravdati. Dna nema, uvek može niže. Tobože, radi opstanka nacije. A ustvari radi njihovog opstanka na mestima koja im ne pripadaju. Našla se vila u čem’ nije bila, pa ne bi sad toga da se liši. Po cenu nacije, i svih vrednosti na kojima je sazdana.

Zato su oni glavni sejači straha – njihovog unutrašnjeg straha koji izlazi na površinu. Za njih je svako zaustavljanje NATO integracija – „objava rata“ evroatlantskom savezu. Ali treba da budu precizniji kada iznose tu tvrdnju. Ne bi time Srbija objavila rat NATO-u, već naprednjačko-socijalistička trojka koja je atlantistima obećala svoje potpise još pre izbora. Tu su njihove apologete u pravu. Taj rat bi bio izgubljen pre nego što bi i počeo. Zna se šta se u ozbiljnom svetu dešava kada se prekrše tako krupni dogovori: mi tebi zemaljsku vlast, ti nama sve potpise koje tražimo. Ali oni bi da posledice te njihove bedne trgovine prenesu na celu zemlju. Kad nam kažu – vi biste da zaratite sa NATO, to u prevodu znači: vi bi da nam oduzmete ono što smo pristajanjem na izdaju stekli.

Kako to Republika Srpska opstaje svih ovih godina, u mnogo gorem i opasnijem okruženju? Kako to ona može da ima svoje „ja“, da javno podržava Rusiju, kaže odlučno „ne“ prijemu migranata, stavi Tursku na svoje mesto? Kako ona može da opstaje na osnovu insistiranja na strogom poštovanju međunarodnog prava oličenog u Dejtonskom sporazumu? Dok nas napred-socijalisti i njihove apologete neprestano ubeđuju da moramo da gazimo sopstveni ustav, da zaboravimo Rezoluciju 1244, da ignorišemo UN konvencije o izbeglicama – tobože radi „opstanka“. Nešto sa tom slikom nije u redu. A zna se i šta. Rukovodstvo Republike Srpske očigledno nije dalo obećanja koja su dali napred-socijalisti, i zato je slobodno da bude – slobodno. Dok se dogovor sa đavolom sa ove strane Drine mora pravdati „realizmom“.

Ta igra je odavno postala dosadna i zamorna. Mir nije rat, neznanje nije snaga, a sloboda nije ropstvo. Osim za napred-socijalističku Srbiju. A to i nije Srbija.

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *