За оно што Ешдаун није завршио, сада је мобилисан хибридни неоколонијални комплекс

Za ono što Ešdaun nije završio, sada je mobilisan hibridni neokolonijalni kompleks

10 januara 2019

Piše: Nenad Kecmanović

LEGENDA kaže da je svojevremeno već prvi susret između tada novoizabranog  visokog predstavnika UN u BiH Pedija Ešdauna i premijera u drugom mandatu Milorada Dodika nagovijestio zaoštravanje odnosa između OHR-a i domaće vlasti.

Prilikom audijencije u Sarajevu, Pedi je najprije Mileta lordovski zasuo komplimentima o njegovim političkim sposobnostima. A onda mu je, uz jedno naglašeno „ali“,  rekao da je takođe čuo da se o njemu priča i da je sklon mutnim trgovačkim poslovima. Pri tome je ustao i kao isljednik počeo da kruži oko Dodikove glave. Ovaj mu je, navodno, kratko uzvratio: „I ja sam o vama ‘čuo da se pričaju’ još mnogo gore stvari. A onda je bez pozdrava ostavio lorda zgranutog drskošću premijera stigmatizovanog entiteta pod protektoratom.



Njihovo „prijateljstvo“  i „saradnja“  kako su počeli, tako su i završili sporom oko centralizacije policije. Ali, Pedi se bez novog odogovarajućeg međunarodnog angažmana vratio u London, a Dodik je ostao premijer u Banjaluci i napredovao u službi. Što je najvažnije, policija je ostala u entitetskoj nadležnosti, kao poslije antidejtonskog objedinjavanja vojske, jedina legalno naoružana odbrana RS.

Policija odnosno RS i Dodik ostali su Pedijeva opsesija, a Mile je tražio način da ga Srpska pred britanskim pravosuđem optuži za kršenje međunarodnog prava u BiH.

Pok. Ešdaun će ostati u dugom srpskom sjećanju kao šampion u brojnoj i jakoj konkurenciji antisrpskih aktivista u svijetu početkom ovog vijeka.

Umjesto da u svojstvu visokog predstavnika -u skladu sa izvornim Dejtonskim sprorazumom – „pomaže, podstiče, savjetuje i ohrabruje lokalnu demokratiju u implementaciji Aneksa 4, tj. ustava BiH, on je otišao i korak dalje od prethodnika V. Petriča u primjeni antiustavnih  „bonskih ovlašćenja“.

Otimao je entitetske nadležnosti RS, nametao zakone i smjenjivao izabrane srpske funkcionere „za doručak“. Čini se da nijedan visoki predstavnik – a, uključiv aktuelnog, bilo ih je sedam – nije u protektorskoj funkciji uživao kao Ešdaun. Moć, novac,  privilegije, karijera… godili su svima, ali Kod Pedija je bilo više od toga.

Izgleda da je rana socijalizacija u porodici kolonijalnog oficira u Indiji učinila da je podanike u Bosni tretirao kao parije.

Osion i ciničan, dotjerao je dotle da su ga čak i britanski analitičari počeli da optužuju da se u međunarodno priznatoj BiH i posebno RS, ponaša „kao namjesnik imperije  u Kalkuti“. A njemačke interne analize optužile su ga da je „svojim prevelikim zahtjevima kompromitovao najkooperativnije srpske političare, koji su mogli još da posluže“.

Pedi se nije libio i da dvojicu od njih sa simpatijama i zahvalnošću javno imenuje, kao da je to kompliment.

Na ozbiljan otpor na terenu naišao je tek prilikom pokušaja da Srpskoj otme dejtonsku nadležnost i nad policijom, ali taj završni neuspjeh obilježio je čitav njegov mandat.

I mnogo kasnije vajkao se: „Vjerovao sam da se posle početka policijske reforme, postignuto ne može poništiti, ali se ispostavilo da nisam bio u pravu. Nažalost, verujem da je to bio početak poništavanja institucija koje smo imali. Krivim sebe za to, ali krivim i međunarodnu zajednicu jer nije nastavila taj proces“.

Ešdaunove reforme bile su vrhunac visokopredstavničkog intervencionizma u BiH, a on ga je bahato tumačio kao sankcije zbog kršenja Dejtonskog sporazuma.

Neuspjehom da policiju RS utjera pod kapu Savjeta ministara BiH, razočarao je i svoje naredbodavce.

Da je ukinuta entitetska policija, dalje razvlašćivanje Srpske išlo bi lako sve do njenog ukidanja.

Pedijevi nasljednici, Švarc-Šiling, Lajčak i Incko našli su se, s jedne strane pod hipotekom Pedijeve blamaže protektorata i, s druge, pod kontrapritiskom ruskog amabasadora u PIK-u. Suzdržavali su se upotrebe diktatorskih bonskih ovlašćenja, ali se pokazalo da je BiH i sa njima i bez njih jednako ne/funkcioniše. Zauzdavanje RS nastavljeno je drugim sredstvima.

Ozloglašeni OHR zamijenjen je novim alatom – inostranim sudijama u pravosuđu BiH, koje je takođe mimo Dejtona oteto entitetima. A kada je i to oruđe zaškripalo, zamijenjeno je (evro)atlantskim integracijama.

Čim su se u BiH reaktuelizovali hladni rat, unifome, oružje, supersila, NATO vremešnom lordu Pediju, skočio je adrenalin.

Pokušavao je da dokaže da je njegov mandat u BiH bio uspješna priča koju treba obnoviti. Prilikom svakog incidenta u BiH i KiM, a bilo ih je napretek, on se u horu sa Serverom, Koenom, Petričem, Mesićem i antisrpskim evro-američkim ekspertima-lobistima, redovno oglašavao izjavama, intervjuima i autorskim tekstovima u zapadnim i bošnjačkim medijima.

Uvijek sa implicitnom porukom: „Samo vi mene vratite u Sarajevo pa ću sve riješiti po kratkom postupku“.

U tim ambicijama nije ga obeshrabrilo ni kada je Milošević u Hagu objelodanio njegovu kasniju tajnu misiju na Kosovu. Na priloženoj fotografiji Pedi je, kao agent MI6 i izaslanik Tonija Blera, borcima OVK demonstrirao kako se rukuje dopremljenim naoružanjem za borbe izbliza.

Polagao je nadu u povratak Klintonove u Bijelu kuću sa devizom o „nezavršenom poslu u Bosni“, pa onda u brzu pobjedu vašingtonske močvare nad Trampom.

Među njegovim posljednjim javnim akcijama bila je debata pred komisijom Gornjeg doma britanskog parlamenta, gdje je u tandemu sa bošnjačkom izbjeglicom i potonjom baronesom Nerminkom Heljić pred dremljivim lordovima pokušavao da oživi od Rusa blokiranu rezoluciju o srpskom genocidu, koju je London bio progurao do SB UN.

Nedavno je sa Biltom i Švarc-Šilingom potpisao upozorenje Mogerinijevoj da Bosni prijeti promjena granica. A njegov prethodnik Vofgang Petrič, inače broj 2 na srpskoj crnoj listi v.p., razvio je čak originalnu teoriju za obuzdavanje malih Rusa: „Inostranom diktaturom do domaće demokratije“.

Pošto će Pedi dobiti ulicu u Sarajevu, Vofgangu posthumno ne gine počasni doktorat Sarajevskog univerziteta.

Ešdaun je vjerovatno u agoniji halucinirao kako, kao ponovo protektor u BiH, ukida policiju RS, ali da je poživio samo koji dan duže, mogao je da likuje nad prizorom policajca u uniformi RS koga oborenog na zemlju šutiraju Srbi u po bijela dana na sred Banjaluke. A i nad informacijom kako se Srbija sa najvišeg nivoa pravda zbog nedotupavne provokacije „niskog predstavnika“ Mektića da je njena policija pomagala u primjeni zakona o javnom redu i miru na jednom gradskom trgu.

Može valjda policija RS toliko ibez pomoći sa strane. Ali, može i mnogo više od toga: da čuva entitetske granice, da spriječi islamski terorizam, da pohvata povratnika iz ISIL-a,  da migrante isprati u tranzitu, da brani svoju vojnu neutralnost i odbije vježbu inostranih armija na Manjači, pogotovo ojačana  planiranim rezervnim sastavom.

U tome i jeste problem. Zato snimak šutiranja policajca RS u sred prijestonice u po bijela dana nije objavila nijedna svjetska agencija, a hapšenja onih koji su ga tukli i glupavu izmišljotinu o mješanju Srbije jesu sve. Zato su banjalučki protesti odavno zaboravili inicijalni razlog okupljanja i umjesto smrću Davida bave se bratimljenjem sa Sarajevom i psovanjem Beograda.

Za ono što Pedi nije završio, sada je mobilisan hibridni neokolonijalni kompleks. Incident na trgu Krajina bio je test da li će netom izabrana vlast biti odlučna da brani Republiku.

Za pouku, Miloševića u Srbiji nisu skinule srpske mase na ulici, nego, kako smo naknadno zvanično saznali, ambasada SAD u Budimpešti, uz objavljeni trošak od 50 miliona  dolara.

Na vlast su se na kasnijim izborima vratili bivši radikali i frakcija socijalista, pa se ispostavilo da problem nije bio „diktator“ Sloba nego Bondstil, zvani „Republika Kosova“.

Pedi Ešdaun, pokoj mu duši, nije bio gori od ovih sada.

(SVe o Srpskoj)

KOMENTARI



2 komentara

  1. Vladimir says:

    GLOGOV KOLAC DA SE GOVEDO NE POVAMPIRI!

  2. Kulak says:

    Bravo! Sjajan tekst,duhovit i pametan.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *