Zaboravljeni heroji

Zaboravljeni heroji

21 oktobra 2014

Milan DamjanacPiše: Milan Damjanac

„Nego i vi, ljudi sudije, treba da negujete dobru nadu prema smrti i da ovo jedino imate na umu kao istinu: za dobra čoveka nema zla ni u životu ni posle smrti, a bogovi ne odbacuju dela njegova“.

Sokrat

Već godinama se govori o potrebi restruktuiranja srpskog kulturnog i nacionalnog obrasca. Krajnje je vreme da započne proces obnove srpskog kulturnog obrasca. Pre svega toga mora se jasno imati u vidu šta želi da se postigne i kako bi taj obrazac trebalo da izgleda. Srbe treba kulturno ujediniti pošto su generalno kulturno dosta različiti. Diversifikacija srpskog kulturnog modela ima svoje prednosti, ali i velike mane.

Došlo je vreme da se u svim regionalnim srpskim kulturama propagira kultura svih srpskih „krajeva“. Svi kulturni modeli moraju biti sačuvani od zaborava i sa njima se mladi moraju upoznati. Zato predlažem organizovanje niza manifestacija, predavanja, tribina čiji cilj bi bio upoznavanja srpskog naroda sa sopstvenim kulturnim nasleđem. Sve to bilo bi u cilju nacionalne obnove i izgradnje nacionalnog identiteta.

ZEKA BULjUBAŠA: SRPSKI LEONIDA

Otkrivanje spomenika Stefanu Nemanji u Banjaluci bio je veoma dobar korak u tom pravcu. Zato bi još trebalo organizovati tribine i razgovarati sa ljudima o srpskom jeziku, istoriji, kulturi, običajima. Za početak, trebalo bi obratiti pažnju na neke prećutane ili zaboravljene stranice srpske istorije. U tom duhu, i sam ću obratiti pažnju na neke od njih.

U ovom razmatranju govoriću o Jovanu Gligorijeviću, poznatijem pod imenom Zeko Buljubaša, jednom od najvećih zaboravljenih heroja Prvog srpskog ustanka. U boju na Ravnju (na slici gore, rad slikara Mladena Josića) vojnici Zeka Buljubaše štitili su odstupnicu srpskoj vojsci. On sam je predvodio odred hajduka koji su hrabro položili svoje živote kako bi omogućili srpskoj vojsci da se povuče. Naime, vojska od 15 hiljada Turaka napala je srpsku vojsku koja je imala samo tri hiljade ljudi pod oružjem. Jovan Gligorijević je branio položaje sa svega trista hajduka, koji su zapravo bili „Srbi golaći“, beskućnici koji nisu imali ništa da izgube. Čuvali su odstupnicu baš zato što nisu imali šta da izgube sem otadžbine. Dok su imali municije, branili su se puškama, a, kada je municije nestalo, isukali su noževe i napali na daleko brojniju tursku vojsku. Svi su izginuli, ali i kupili neophodno vreme srpskoj vojsci da se povuče, regrupiše i nastavi rat. Zato je sramota da se o njihovom junaštvu danas gotovo ništa ne zna.

Ta priča je toliko dramatična i natopljena metaforama da je ostalo nejasno kako tome nije posvećena pažnja koju zaslužuje.

Ozbiljna država bi, ako ništa drugo, bar snimila dobar film na ovu temu. Ovako, ostaje nam da gledamo film 300 o hrabrim spartanskim vojnicima iako imamo sličan primer i u našoj istoriji.

MILOŠ N. ĐURIĆ: ČUVAR VIDOVDANSKE ETIKE

Sledeći heroj o kojem bi valjalo reći par reči je Miloš N. Đurić (na slici). Ovaj profesor filozofije i etike predavao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gde ga je zatekla nemačka okupacija. Poznat je po svom predanom radu i pokušajima da prevede što više starogrčkih dela na srpski jezik, čime je učinio neizmernu stvar za srpsku kulturu i obrazovanje.

Interesantno je da se i danas koriste njegovi prevodi i da se nije ništa učinilo da se ponovo prevedu neki delovi koji, obzirom na vreme kada je prof. Đurić prevodio, možda i nisu najsrećnije prevedeni. Njegov primer, doduše, govori koliko je nekad neophodna i jedino moguća lična istrajnost i inicijativa, a nemoguća organizovana delatnost kulturne zajednice.

Miloš N. Đurić je time sprečio da danas srpski studenti čitaju engleske i hrvatske prevode starogrčkih dela. I zato mu se mora iskazati posebno poštovanje.

Ono po čemu je mnogo čuveniji jeste dosledan etički stav. Naime, prof. Đurić je pre svega bio filozof staroga kova. Živeo je svoju filozofiju. Kada su okupatori zahtevali da svi viđeni srpski intelektualci potpišu Apel srpskom narodu, kojim se 1941. godine pozivalo na „red i poslušnost“, profesor je odlučno odbio i krenuo prema izlazu Kolarčevog univerziteta. Njegov kolega, viđeni beogradski kompozitor i dirigent zaustavio ga je rekavši mu: „Vi se igrate glavom, profesore Đuriću. Nemci Vam to neće oprostiti!“. Na to mu je profesor odgovorio: „Lako je tebi. Ti u diple sviraš, a ja studentima etiku predajem!“.

Posle te replike počinju muke profesora Đurića. Odveden je u logor na Banjici, a na Sremskom frontu gine njegov sin jedinac. Svom jedincu posvetio je svoj najdraži prevod – Eshilove tragedije. U posveti je napisao: „Seni svoga jedinca Rastka M. Đurića, svršenog maturanta koji u odbrani otadžbine pogibe 08. 04.1945. godine posvećuje svoje prevode Miloš N. Đurić“. Preveo je Homera, Platona, Aristotela i još mnogo toga. Napisao je nekoliko knjiga o helenskoj etici. Napisao je i delo Smrt majke Jugovića, koje je dugo bilo zabranjeno, kao i Vidovdansku etiku, dela koja su odisala patriotizmom.

Zašto pominjem ove zaboravljene heroje? Pre svega zato što nijedan heroj ne bi smeo da bude zaboravljen. Narod kome su ovi heroji podarili svoju žrtvu kao izraz vere u obnovu srpske države morao bi da ima više osećaja za svoje pretke koji su ga stradanjem zadužili. I ne samo to: svaki primer junaštva može samo da služi kao lep primer mladima da u životu postoji i nešto više od trenutnog zadovoljstva i koristi. Postoje i ideali za koje se nekada davao život.

Ta najveća žrtva se podnosila baš kako bismo mi danas imali prava na postojanje. Više od toga, ovakvi primeri su nešto što može ojačati srpski kulturni i nacionalni identitet. Spas od zaborava srpskih heroja, srpskih pisaca, naučnika, državnika daće novu dimenziju srpskom identitetu i povezati isprekidane niti i učiniće nas ponovo narodom. Istoriju moramo učiti kako nam se ne bi ponovila.

(Standard.rs)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *