ZABRANJENA TEMA: “Projekat” – krađa beba u Srbiji

ZABRANJENA TEMA: “Projekat” – krađa beba u Srbiji

12 oktobra 2014

BebaPriču oko krađe beba svojim tekstovima u Večernjim novostima među prvima  pokrenuo je Miša Vasović. Ovaj hrabri novinar napisao je i knjigu pod naslovom „Rođeni da nestanu“, koja sadrži priče roditelja kojima su deca ukradena.

„Pronašla ćerku posle 25 godina“, „Potresna priča majke ukradene bebe“, „Najviše beba ukradeno u Beogradu“, „Dokazala da joj je sin ukraden 1983. godine“…

Ovo su samo neki od nebrojeno mnogo sličnih naslova u poslednjih 25 godina. Ono što su najdublji strahovi svakog roditelja, za neke su nažalost stvarnost. U poslednjih 50 godina tzv.„bebi trafing“ bio je jedna od najunosnijih i najstrože čuvanih grana kriminala. Iz godine u godinu povećava se broj ljudi koji sumnjaju da su im deca ukradena iz porodilišta, ali i onih čije su se sumnje dokazale kao tačne.

Najviše slučajeva krađe beba u porodilištu, po dokazima i dokumentaciji koju poseduju roditelji, događalo se na teritoriji opštine Savski venac u  Beogradu. Na području ove opštine smeštena su dva porodilišta, Narodni front i GAK u Višegradskoj ulici. Upravo za ova porodilišta u Beogradu veliki broj roditelja ima dokaze da su im bebe ukradene odmah po rođenju!

Brojna je dokumentacija koju su roditelji morali da prikupe kako bi uspeli da dokažu svoju priču, obično, to je trajalo nekoliko godina. U normalnim okolnostima dovoljan bi bio samo jedan dokument – potvrda o smrti!

– Potvrda o smrti predstavlja dokument kojim se potvrđuje činjenica smrti jednog lica. Nakon smrti, u nadležnoj instituciji (zdravstvenoj ustanovi) se popunjava sprovodnica leša i leš otprema u Kapelu a odatle na groblje. Ukoliko je reč o Beogradu, za sahranu je nadležno Javno komunalno preduzeće – Pogrebne usluge (Ruzveltova 50).

Sahranu prate u osnovi sledeća dva dokumenta: sprovodnica leša i  Izvod iz matične knjige umrlih lica.

Broj izvoda iz matične knijge umrlih lica koji izdaje matična služba koja pripada opštini na  teritoriji na kojoj je nastupila smrt posmatranog lica, upisuje se u registar podataka JKP pogrebne usluge. Nemoguće je da jedno isto lice ima dva različita broja Izvoda iz matične knjige umrlih lica, odnosno da ima jedan tekući broj u evidenciji matične službe opštine, a drugi u evidenciji sahranjenih lica na groblju.

Za gore pomenutim porodilištima ne zaostaje ostatak Srbije. U ovoj crnoj statistici slede ih porodilišta u Nišu, Loznici, Subotici, Šapcu, Novom Sadu, Kruševcu… Gotovo da nema grada u kom se za vreme postojanja SFRJ i perioda 90-ih godina proteklog veka nisu krale bebe.

Metod „rada“

Lanac trgovine bebama vrlo je složen. Čine ga lekari, babice, opštinski i socijalni radnici, policija, carina… Decenijama su poznati dupli protokoli i sumnjive stavke u dokumentaciji „Narodnog fronta“ i GAK-a. Primera radi, umesto imena porodilje – prazni odeljci, otpusne liste bez faksimila nadležnog lekara, vešto zamrljani pečati bolnica… Slične metode prisutne su i u drugim državnim bolnicama i porodilištima.

Zadatak radnika socijalnih službi bio je da za novorođenčad, dok su još u porodilištu, pronađu lažne roditelje. Deca su najčešće prodavana u zemlje zapadne Evrope, Tursku, ali i unutar naše države.

Zašto država ćuti?

Na ovo pitanje niko od nas, verujem nema precizan odgovor.

Proteklih godina u Srbiji su se smenjivale vlasti, stranke, pozicija i opozicija i niko od njih nije ni počeo da rešava ovaj slučaj. Aktuelni ministar zdravlja, Zlatibor Lončar, u poslednjem razgovoru sa roditeljima i rođacima ukradenih beba istakao je da ovaj problem mora biti rešen.

Ministar je, nadamo se upoznat sa činjenicom da u Srbiji ne postoji zakon koji direktno reguliše ovakve slučajeve. Neretko se u sudskoj praksi dogodi da se krađe dece vode kao „maloletnička delikvencija“ i ako nema nikakve veze sa tim.  Morao bi ministar takođe da zna i da su pojedini slučajevi dovedeni do sudskog epiloga, ali iz nekog razloga sudije ne donose konačne presude ili sudske procese vode godinama, sve do zastarelosti. To je nedopustivo za državu koje se zalaže za borbu protiv kriminala i uopšte za jedan pravni sistem.

Da u Srbiji postoji još uvek određen krug ljudi kojima ne ide u prilog da se sazna istina o krađi beba i da odgovorni budu kažnjeni, potvrđuje i razgovor naših novinara sa čovekom koji je godinama radio u policiji i to u vremenu kada je cvetao „bebi trafing“. Naime, kada smo zamolili našeg sagovornika da nam kaže nešto o ovoj temi, dobili smo sledeći odgovor:

-„Radio sam u službi kada je u Srbiji bilo najviše slučajeva krađa beba. Moje mišljenje ja da su za to svi znali, ali se o tome ćutalo. Dobro se sećam da se u jednom momentu u vezi krađa beba govorilo o nekakvom PROJEKTU, ali ne znam detalje toga. Najbolje bi bilo da i Vi odustanete od pisanja o tome, jer još uvek postoje interesne grupe ljudi kojima ne ne samo da ne odgovara da se takvi slučajevi reše, već i da se o njima piše i priča u medijima“.

Mi nećemo odustati od pisanja o ovoj temi.

U sledećim nastavcima čitaćete ispovesti i priče roditelja nestalih beba koje su objavljene u knjizi „Rođeni da nestanu“, autora Miše Ristovića. Takođe imaćete prriliku da čitate saznanja do kojih je došla profesorka Snežana Knežević, posle višegodišnjeg bavljenja ovom temom.

I još mnogo toga.

(nastaviće se…)

autori serijala: Milica Jeremić i  Ivan Ercegovčević

kontakt sa autorima: forumsrpski@gmail.com

(SrpskiForum)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. buchkalo says:

    Pa sta i vredi da se otkrije to sve, deca su vec porasla u drugim familijama i ne bi nesto posebno bilo. A odgovorni , pa srbija je to. Nista se desilo ne bi malo novine pisale neko bi pretio sa govornice i na kraju bi bili koalicioni partneri. dog god se narod ne digne i ne zapocne cistku od govana i zlotvora nema boljitka i perspektive ka boljem i mirnijem zivotu.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *