Захвалан сам Кишу што је „Доротеј“ објављен

Zahvalan sam Kišu što je „Dorotej“ objavljen

18 jula 2018

DOBRILO Nenadić je ostao veran zavičaju. Majstor pripovedanja, čiji roman „Dorotej“ spada u najtiražnija dela srpske književnosti, životni vek je posvetio pisanju i agronomiji. Jedan od tvoraca ariljskog privrednog buma, malo je poznato da je on, zajedno sa grupom kolega, doprineo da njegov rodni kraj u svetu postane poznat po gajenju malina. U svojim romanima, obuhvatio je neke od najdramatičnijih događaja iz naše istorije, ali i ovo naše vreme.

Razgovaramo sa Nenadićem u njegovom, uvek otvorenom, domaćinskom domu u Arilju, gde živi sa suprugom Petkanom.

– Od kad sam naučio prva slova, stalno sam nešto škrabao – govori nam.

– Postoji nagon koji čoveka tera da se bavi nekim poslom. Pisao bih čitavog života i da mi nikad niko nije ništa objavio.

– Ko je znao šta ti pišeš?! Nismo ti ni majka, ni ja znale – duhovitom upadicom uključila se u razgovor supruga Petkana.

– Pisao je, ali nismo imali pojma šta. I kada smo bili momak i devojka, krio je to kao zmija noge.

Nenadić je ušetao u književnost u četvrtoj deceniji života. „Dorotej“, koji je izabran za objavljivanje na konkursu „Narodne knjige“, BIGZ-a i „Rada“, 1977. godine, bio je te godine najčitanija knjiga, a našao se i na filmskom platnu i pozorišnim daskama.

– Da nije bilo Danila Kiša, „Dorotej“ nikad ne bi bio objavljen – kaže nam. – Dve godine ranije poslao sam rukopis beogradskoj „Prosveti“, ali ga uredništvo nije prihvatilo. Odbili su ga Svetlana Velmar Janković i Momčilo Milankov.

Uredništvo „Prosvete“ je sa opreznošću prišlo Nenadićevom rukopisu zbog teme, u tim vremenima ideološki markirane – srpski srednji vek nije bilo česta inspiracija domaćim piscima, a možda je u njemu prepoznalo skrivenu kritiku savremenog društva. Međutim, igrom slučaja, Kiš je bio u žiriju konkursa, kada je počeo polemički rat i napadi protiv njega, u kojima su najglasniji bili Dragan M. Jeremić, Miodrag Bulatović i Branimir Šćepanović.

– Kiš je tražio nekog anonimnog tipa koji bi mogao da „stavi u džep“ njegove suparnike – seća se Nenadić. – I oni su konkurisali, Bulatović sa romanom „Rat je bio bolji“, a Brana sa knjigom „Smrt gospodina Goluže“. Borislav Pekić je konkurisao sa „Kako upokojiti vampira“ a Slavko Lebedinski sa „Kasnim orasima“. Bila je ponuđena velika nagrada, koju je dobio Pekić.

Te godine, međutim, „Dorotej“ je dočekan kao lepo iznenađenje u srpskoj književnosti. Potekao od do tada potpuno anonimnog čoveka, postao je apsolutni hit u čitanosti.

– Neverovatno – smeška se Nenadić. – Pobedio sam sve te velike pisce čije su knjige prevedene na mnogo jezika. Neki anonimac uspeo je da se ubaci među vodeće pisce i dobije nagradu Narodne biblioteke. Krenula je hajka na mene. Taj svet ne voli uljeze. Vuk Krnjević je objavio uništavajuću kritiku u „Politici“. Inače, i on je bio jedan od članova redakcije „Prosvete“. „Dorotej“ je na neki način crkvena, pravoslavna priča, a to onda nije bilo u modi. Sve su radili da spreče da dobijem „Ninovu nagradu“. Te godine nagradu je dobio Petko Vojnik Pučar za roman „Dom sve dalji“. Ko se još seća Petka Pučara?!

Nenadić je, međutim, ubrzo sam sebi napravio problem.

– Desilo se da su mi dali opštinsko priznanje za dan oslobođenja Arilja, a onda se pojavio moj drugi roman, „Kiša“ – kaže nam. – Lokalni političari su se prepoznali, a ja sam po kazni poslom premešten iz Arilja u selo Latvicu. Razmišljali su da li da naprave hajku, ali pošto sam dete palog borca, drugovi mog oca su rekli: „Pusti budalu, bolje da ga pošaljemo u selo. Valjda će se odvići od piskaranja.“

Uz prigovore da je mnoge viđene ljude ovoga mesta oklevetao i naružio prikačili su mu da je „knjiga opaka i štetna, jer ismeva drugove rukovodioce“… Tada se za mnogo bezazlenije stvari letovalo u Padinskoj Skeli, pa je Nenadić za svaki slučaj spakovao ranac sa ćebetom, vunenim čarapama, debelom košuljom, vunenim džemperom i nekoliko dugačkih gaća.

– Proteran sam i zahvaljujući tome Arilje je postalo malinarski kraj – kaže on. – Sledećih 15 godina proveo sam u Zemljoradničkoj zadruzi „Latvica“. Ustajao sam svakog jutra tačno u petnaest do pet i nije mi bilo teško. Naprotiv. Tamo smo uspostavili ariljski metod gajenja maline pomoću koga su ostvareni svetski rekordi u prinosima.

– Dobrilo je osmislio ne samo metod, već i čitav sistem i organizaciju uzgajanja. Ali, sve je to prećutano – nastavlja njegova supruga.

– Najveća inovacija bila je to što nismo radili na legalan način, jer se samo iz sertifikovanih rasadnika mogu uzimati sadnice – dodaje Nenadić. – Mi smo, međutim, napravili sistem da seljaci uzimaju sadnice jedni od drugih. Krenulo je neverovatnom brzinom da se razvija.

Da bi malinu na velika vrata uveo u ariljski kraj, Nenadić se služio i lukavstvom.

Nenadić priča da je idući po selu, uočio neku mladu ženu i nagovorio je da posadi pet ari malina. Kada je prodala malinu i kupila „smederevac“, pozove svoje prije da ga vide. Bili su sirotinja.

„Kako si uzela šporet na drva?“, pitale su je. „Preko zadruge, prodavala malinu.“ „I od toga si nabavila šporet?“ „Jesam“. Njene prije se vrate kućama i napadnu svoje muževe: „Bolje da sam pojela ono što se ne jede, nego što sam išla da gledam šporet. Ja tebi kažem, ajde i ti uzmi tu malinu, a ti meni, nisam lud da sadim trnje oko kuće, moj otac krčio trnje, a ja sad da ga sadim.“

– Žensko je, međutim, žensko. Kad počne da kljuca u glavu, ima da probije lobanju dok ne istera svoje. I tako je malina počela da kruži. Da nije bilo žena, ništa ne bih mogao da uradim – objašnjava naš sagovornik.

Nenadić ne dozvoljava da ga omete ni reuma, zbog koje se teško kreće, neumoran je za najrazličitije priče. „Ninova nagrada“ je za njega jedna od neprijatnih epizoda.

– Ne sećam se koliko puta sam bio kandidat za „Ninovu nagradu“, ali nikad nisu hteli da mi je daju – priča nam. – Nisam samo ja trčao taj „ninovski maraton“. Trčao je i Momo Kapor. Njega pominjem zato što smo nas četvorica: Ćosić, Pekić, Kapor i ja po broju objavljenih romana na vrhu. Ne znam poredak, ali tu je to negde. Dobrica i Bora su svoje „ninovke“ osvojili, Momo i ja smo trčkarali bez veze. Momo je ostavio kašiku, ja sam ostao ali sam pao na štap, jedva koračam, a kamoli da trčim.

Nenadić zbog ovog priznanja više ne voli reč roman:

– Ne volim, zato što postoji roman „Semolj gora“. Kakav je to roman, o čemu se tu radi?! O spisku nekih brda. Objaviću tablicu vina i rakije kao roman. Miro Vuksanović ne samo što dobi „Ninovu nagradu“, već postade i akademik.

– A, ti ne postade ništa. Ni za malinu – „bocka“ ga Petkana.

– Nemoj da me tutakaš protiv moje države – šali se. – Čega sam se god dohvatio, imao sam uspeha. Mogao sam da se potrudim i da odem negde gde se bolje i udobnije živi. Ali, nisam. Stvorio sam popriličan opus i ponosim se s tim. Stvorio sam i lep ugled u svojoj voćarskoj struci.

PRODAO 300.000 KNJIGA

NENADIĆ je dva puta u književnoj karijeri doživeo da njegovi romani budu proglašeni za najčitaniju knjigu – „Dorotej“, pa „Despot i žrtva“, za koji je dobio i nagradu „Meša Selimović“. Dobio je i „Prosvetinu“ nagradu, „Boru Stankovića“, „Svetozara Ćorovića“, „Zlatni bestseler“, „Račansku povelju“. Romani – „Dorotej“, „Despot i žrtva“, „Roman o Obiliću“, „Sablja grofa Vronskog“, „Kiša“, „Vreva“, „Statist“, „Vreme kokoški“… – prodati su do sada u više od 300.000 primeraka, od toga 50.000 u Rusiji („Dorotej“). Svojim novcem finansirao je prevod „Doroteja“ na engleski jezik – rešio je i to da proba. Ovaj roman preveden je i na španski, a ovih dana i na nemački jezik.

PRIČA O STARICI

IAKO gazi osmu deceniju, Nenadić još nije spustio svoje pero.

– Pišem novi roman o starici, koja živi negde u zabiti u zapadnoj Srbiji – kaže Nenadić. – Selo koje je imalo nekoliko stotina žitelja svelo se na desetak stanovnika. To nije „fensi“ tema, ali život sam proveo idući po selima i video stotine sličnih sudbina, pa sam pomislio da treba da se čuje i glas tih ljudi.

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. goran says:

    Ima li nekoga u Srbiji ko se ne poltronise Danilu Kisu?

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *