ZAKOPAVANJE PRLJAVE PROŠLOST Nemci snimili antipoljski i antiruski film u kojem su vojnici Vermahta predstavljeni kao junaci

ZAKOPAVANJE PRLJAVE PROŠLOST Nemci snimili antipoljski i antiruski film u kojem su vojnici Vermahta predstavljeni kao junaci

13 maja 2013

b640x600Piše: Vladislav Guljevič

Nemački film „Naše majke, naši očevi“ («Unsere Mütter, unsere Väter») predstavlja psihološku etapu koju je savremena Nemačka preskočila. Sada Nemci imaju pravo da, ako ne javno, a ono krišom, budu sigurni da su vojnici Vermahta bili, ma šta se mislilo, junaci. A ako su i ubijali – to je bilo da bi ispunili naređenja pretpostavljenih.

Zato ruski vojnici u tom nemačkom filmu izgledaju baš onako kako ih je opisivao Gebels. Varvari i nedovršeni ljudi. I još više od toga. „Naše majke, naši očevi“ je film ne samo antiruski, već i izazivajuće antipoljski. Nemački režiser blati prljavim bojama dva naroda – pobednika, a svetle tonove ostavlja svojim sunarodnicima u fašističkoj uniformi.

Kako su u tom filmu prikazani Poljaci? Kao pljačkaši koji, pošto ubiju nekoliko hitlerovaca, odmah trče da kopaju po njihovim džepovima, trkom prebrojavajući šta su sve napljačkali: satove, zlatne zube i td.

Gde god su u filmu Poljaci – tu je pijanka. Ako Nemci viču sa razlogom, Poljaci uvek prave dar-mar tek onako. A najvažnije – vojnici Armije Krajove (AK) su prikazani kao najveći mogući antisemiti: pošto su napali konvoj nemačkog voza u kome su bili logoraši, AK-ovci su nesrećne zatočenike ostavili da se guše po zatvorenim vagonima zato što su ti zatočenici bili Jevreji koji su, baš kao i „komunisti ili Rusi: bolji mrtvi, nego živi“.

Poljski antisemitizam umesto nemačkog

Odnosi među AK-ovcima i Jevrejima u vreme rata su stvarno bili vrlo neprijatni. Diskusije na tu temu u Poljskoj traju i u naše vreme. Međutim, nećemo o tome. Nemački film je grubo tendenciozan, a jedna od glavnih „tendencija“ je u tome, da se od poljskog antisemitizma ne vidi nemački. Čak obrnuto – jedan od glavnih junaka je nemački Jevrej ali ga, ispostavlja se, ne mrze baš svi Nemci. A Poljaci su prikazani kao ljudi koji su spremni na svaku gadost prema Jevrejima, sve do streljanja svog ratnog druga – nemačkog Jevreja, koji je dotle zajedno sa njima učestvovao u mnogim čarkama.

Uopšte – jevrejsko pitanje u Poljskoj predstavlja vrlo osetljivu temu, i uz to i vrlo kompleksnu. Na primer – jedan od narodnih heroja Poljske – Jevrej Berek Joselevič, učesnik u ustanku Košćuška 1794.godine, učesnik u Napoleonovim ratovima, osnivač Jevrejskog puka lake konjice, prve jevrejske militarizovane jedinice od vremena rimsko-jevrejskih konflikata iz 8.v.n.e. poginuo je u sukobu sa Austrijancima 1809.godine kod Kocka. U poljskom jeziku se odomaćila izreka da je neko prošao „Kao Berek kod Kocka“, koja znači: bez nade u spas. Njegovo ime nose mnoge poljske ulice.

Knjiga „Komšije“

Klasiku poljske knjievnosti Julijanu Tuvimu pripada članak „Mi, poljski Jevreji“, u kome autor razmišlja koliko su poljski Jevreji u sebi prihvatili poljsku suštinu, kao i o poljskom judejstvu. On predstavlja odziv J.Tuvima na ustanak u Varšavskom getu, u kome je poginula njegova majka. Zatim je došlo do jevrejskih pogroma u Edvabnu (1941.), Krakovu (1945.) i Keljceu (1946.). Dugo se smatralo da su u Edvabnu Jevreje ubijali hitlerovci, ali je 2000.godine izašla knjiga Jana Tomaša Grosa „Komšije: istorija uništenja jevrejskog gradića“. Ona je napravila senzaciju jer autor, po struci istoričar, priča o mučenju Jevreja iz Edvabna: oni su kamenovani i ubijani štapovima, živi spaljivani. Kada se pojavila ta knjiga morao je da se umeša i Poljski institut narodne uspomene (Instytut Pamięci Narodowej). Njegovi saradnici su bili prinuđeni da se četiri duge godine (od 2000. do 2004.) bave proučavanjem te maloprivlačme stranice poljske istorije. U toku istrage optužbe J.T.Grosa su uglavnom potvrđene, ali ih je poljska strana mekše formulisala. Objavljena je verzija da su Poljake na Jevreje huškali Nemci, a broj poginulih Jevreja je izneo ne 1500, kako tvrdi Gros, već ni 350.

Slično se desilo i pri istrazi pogroma u Krakovu o kome se malo zna. 1945g. se pojavila verzija da je pogrom isprovociran od strane sovjetskog NKVD-a, kako bi se zaprljalo čisto ime poljske antikomunističke opozicije. Ovakva verzija je iskorišćena i godinu dana docnije, prilikom pogroma u Keljceu.

Prikrivanje nemačke krivice

Bez obzira na sve, nemački antisemitizam je bio taj koji je obuhvatio čitavu državu, kada je uništenje Jevreja vršeno kao konvejerskom trakom. Film „Naše majke,naši očevi“ to vrlo pažljivo krije.

Istorija predstavlja naličje politike. Pokušaj da se vojnici vermahta prikažu kao časni ljudi visokog morala predstavlja pokušaj da Nemcima donese moralno olakšanje posle višegodišnjeg pokajanja zbog zločina njihovih predaka. Naručioci i autori filma su čitavom svetu pokazali da Nemci gore od želje da najzad isprave ramena i da sa sebe zbace teret moralne odgovornosti za fašizam. Berlinu uopšte nije lako da sa takvim teretom sprovodi svoju spoljnu politiku…

Nemačka je država kojoj je uvek bilo tesno u sopstvenim granicama. Posedujući političku energiju i borbenost Nemačka je dva puta počinjala svetske ratove što, moramo se složiti, nije u stanju svaki narod da učini. Pošto su pretrpeli strahovit poraz u Prvom svetskom ratu, od koga mnoge države ne bi uspele da se oporave, Nemci su samo jako udahnuli vazduh i odmah preduzeli Drugi svetski rat!

Posle novog poraza Nemačku su naterali da veštački smanji svoj apetit i da u tom veštačkom stanju provede neodređeno dugo vreme, pri tom su se SAD i njihovi evropski saveznici iz NATO-a uvek lojalno odnosili kada bi na visoke dužnosti u SRN bili postavljani bivši esesovci i gestapovci.

Nemci ne mogu da sede na miru

Kada bi dolazilo do iskazivanja nacizma u bilo kom njegovom obliku Nemačka Demokratska Republika, koja je bila u prijateljskim odnosima sa SSSR-om, aktivno se borila, dok se Zapad nadao da će pri tom biti iskorišćeno i neutrošeno paljenje mržnje bivših hitlerovaca.

Pri ujedinjenju obe Nemačke kao uzor za ugledanje u socijalno-političkom pogledu je uzeta Zapadna Nemačka, odnosno onaj njen deo u kome – ako su se i borili sa neonacizmom to nije činjeno tako čvrsto, kako je to činjeno na istoku zemlje. Zapadna Nemačka se za sve Nemce pretvorila u zakonodavca mode političko-svetskog pogleda na svet, što je rezultiralo svojevrsnim ideološkim plodovima.

Ujedinjenje obe Nemačke je po sebi obećavalo da ta zemlja neće dugo mirno sedeti čekajući svoj „komadić hleba“ koji bi joj dodeljivali drugi. Sa zapada Nemačku je parala jaka Francuska, sa istoka – proporcionalno slaba Poljska. Impuls nemačkog ekspanzionizma ne može da se kreće u zapadnom pravcu, on ide u istočnom. Zato se i pojavio film o čvrstim, intelektualno prefinjenim Nemcima i primitivnim Poljacima, ali ne i Francuzima. Poljska predstavlja zonu životnih interesa Nemačke. To je i polazište za pritisak na Rusiju, i tržište kupoprodaje, i potencijalni saveznik. Tako je bilo oduvek, tako je sve do današnjeg dana. Geografija je vrlo tvrdoglava stvar.

Šleski separatizam

U Poljskoj danas sve više jača šleski separatizam. Deo stanovnika Poljske koji živi u tom delu se ili bori za priznanje šleza kao posebne nacionalnosti, ili se nada da će Šlezija biti odvojena od Poljske i vraćena Nemačkoj. U Šleziji ima 67,8% stanovnika Poljske kojima je svojstvena samosvest koja nije poljska, a u tom broju je 92% poljskih Nemaca. Objekat nadahnuća i simbol čvrstine šleskog duha za autonomaše je istorijska figura Juzefa Koždonja (1873 – 1949) – češkog političara, kolaboracioniste od vremena Drugog svetskog rata, ideologa i jakog pobornika nezavisnosti šleskog naroda, osnivača i rukovodioca Narodne banke Šlezije i Narodne partije Šlezije.

Berlin finansira pronemačke organizacije Šlezije, zahteva sve veća prava za lokalne Nemce, dok Poljaci u Nemačkoj imaju mnogo manje prava u kulturi.Postoji pretpostavka da neki poljski mediji i organizacije koje proriču „kresi vshodni“- (istočne teritorije“ – ukrajinska i beloruska teritorija, koja je između dva svetska rata pripadala Poljskoj-Zapadna Belorusija i Zapadna Ukrajina) takođe opstaju zahvaljujući nemačkom novcu. Tako Nemci, špekulišući sa nostalgijom Poljaka zbog izgubljenih „kresa-vshodnih“ dorađuju tehnologiju informacione kontrole nad „kresama zahodnim“, tj. nad Šlezijom. Sve češće se čuje pitanje o povratku šleskim Nemcima njihovih imovinskih prava koja su oni izgubili posle uništenja Trećeg rajha.

Nemačka teži aktivnoj velikoj politici, postepeno i neprimetno menjajući informaciono polje oko tako osetljive teme, kakva je Drugi svetski rat. Narod, zatvoren u sebe i prikovan kajanjem, nije u stanju da obavlja političke zadatke koje mu postavljaju njegove vođe. Tom narodu treba povratiti veru u sebe. To se danas čini preko istorije, a sutra – preko budućnosti susednih naroda.

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *