Зашто је скупо бити сиромашан

Zašto je skupo biti siromašan

28 septembra 2015

money-79657_1280Ljudi sa niskim prihodima često moraju da plate više!

Sirotinjo, i Bogu si teška! Ova stara narodna izreka itekako ima smilsa u doba koje podrazumeva korišćenje naprednih telhnologija u svakom aspektu života – jer prisustvujemo sitacijama kada je obavljanje svakodnevnih transakcija i građanskih dužnosti sporo, skupo i čist gubitak vremena. Ako je građanin, pak, prešao na “onlajn” obavljanje plaćanja, podnošenje raznih formulara ili zakazivanja recimo pregleda u domu zdravlja – život će mu biti daleko lakši, jednostavniji, manje će vremena trošiti i na kraju plaćati manje troškove.

Kada običan čovek plaća na primer mesečni račun za vrtić svog deteta, on koristi keš novac, retko bira pisanje čeka, ili plaća sa računa. Keš ne nose rizik da se „ode u minus“, što je dovodi do povećana troškova zbog bankarskih provizija. Provizije za takve usluge iznose do tri posto u banci, samo je 1.25 procenta u pošti – ali je i to trošak! Život je skup za siromašne ljude, a primarni krivac su neosposobljenost najširih slojeva stanovništva da koristi jednostavnu korisničku tehnoligiju. Nedovoljna informisanost košta, a da ne govorimo o ljudima koji treba još da pomažu nezaposlenu decu ili siromašne rođake…

Mali broj ljudi poseduje bankovne račune, a još manji broj koristi onlajn bankarstvo. Oni su prinuđeni su da čekaju u redu i plaćaju proviziju za svaki plaćeni račun. Više od polovine ove grupe kaže da je „bankarstvo“ preskupo za njih. Mnogi ne mogu da održavaju minimalni balans prihoda i rashoda da bi izbegli mesečne naknade za ulazak u „crveno“. Posebnu kategoriju predstavljaju oni koji su naivno ušli u takozvane keš kredite da bi završili neke sitne poslove, vratili dugove (na primer za komunalije), ili korisnici stambenih kredita koji plaćaju paprene bankarske kamate i naknade.

Ne posedovanje nekih osnovnih kompjuterskih znanja, odnosno neznanje za online plaćanje, poskupljuje život svakog meseca. Ako saberete popuste i nepostojanje provizije za sve račune koje mogu da imaju korisnici „onlajn“ bankarstva u toku godine, taj iznos je veći od 10,000 dinara. Priznaćete, to nije mala para, a recimo toliko kosta pristojan smart telefon ili tablet sa kojih je moguće obavljati sve napred navedene operacije.

Primećije se da pre-paid debitne kartice dobijaju na popularnosti, kao alternativa stalnim bankarskim računima. Savetodavna grupa Barkli banke procenjuje da su depoziti na takvim karticama na svetskom nivou porasli za 5%, odnosno na 570 milijardi dolara u 2014. (Izvor: Ekonomist). Upotreba pre-paid kartica je jeftinije od unovčavanja čekova i korišćenja ozloglašenih kreditnih kartica, jer takve kartice obično naplaćuju mnogo drugih (skrivenih) naknada. Da biste uopšte uzeli kredit, banke se obično oslanjaju na navodno visoke troškove provere i odobravanja kredita. Korišćenje kreditnih kartica je još skuplje – tipična kamata za upotrebu kreditnih kartica je veća od 15%.

Kako da finansijske i ostale usluge budu jeftinije za siromašne? Stručnjaci vide rešenje u mobilnom bankarstvu. Ali siromašni još nisu u dobroj poziciji da imaju koristi od mobilne revolucije u finansijskim uslugama, ili na drugi način. Samo polovina onih koji zarađuju manje od 30.000 dinara mesečno poseduje pametni telefon, u poređenju sa 80% ili više od onih u većim grupama prihoda. Skoro polovina onih iz siromašnih slojeva stanovništva morali su da privremeno otkažu svoje usluge iz finansijskih razloga. To je možda i sama bit i rezultat različitih cena: Oni sa lošim kreditnim rejtingom (loše platežne sposobnosti) se oslanjaju na pre-paid mobilne telefone (uplatiš pa razgovaraš), koji za razliku od normalnih mesečnih ugovora ne dolaze sa velikim popustima i olakšicama. U Srbiji je pre-paid razgovor više nego duplo skuplji (cena minuta, zaokruživanje na minut a ne na sekunde i slično).

Rezultat „niske pameti“ i neobrazovanja čini život skupljim i na druge načine. U to spadaju i računi za telekomunikacije. Četvrtina siromašnih domaćinstava ne koristi internet uopšte, što čini njihovu potragu za popustima čini praktično nemogućom, a da ne pričamo i za mogućnosti da se dodatno obrazuju i povežu sa nekim kojima su njihova znanja i veštine itekako mogu da budu potrebne.

Inflacija takođe doprinosi povećanju siromaštva poslednjih nekoliko godina. Cene rastu mnogo brže od porodičnih budžeta – izdvajanje za hranu i energiju su porasle brže od ostalih dobara i usluga. Ali pad cene nafte i energenata može privremeno da pomogne. Iako siromašni obično nemaju automobile ili se voze zastarelim „krntijama“ koje troše ogromne količine goriva – tako da imaju malo koristi od jeftinijeg benzina. Isto tako primetan je trend pada cena telekomunikacionih usluga, kao i tehnoligije (hardvera) za njihovo korišćenje. Upravo se tu nalaze skrivene uštede za visko tehnološki svesnog građanina, a gubici i skupoća za neobrazovanog.

Visoka cena siromaštva ima dve glavne implikacije. Prvo, nejednakost je gora nego što statistika i brojke pokazuju. Ovo je tačno čak i pre nego što uočite finansijske razlike, jer se implikacije na život i zdravlje ljudi sa niskim primanjima odslikavaju na svakodnevni život, navike, mogućnosti… Uloga savremene države bi trebala da bude pronalaženje načina za smanjenje troškova obrazovanja, zdravstvene zaštite i komunalija za siromašne kategorije stanovništva, kao i permanentno insistiranje na uvodjenju interneta i osposobljavanju najsiromašnijih za elementarnu upotrebu kompjutera. Recimo naknade koje operateri telekomunikacionih firmi plaćaju državi za korišćenje frekvencija i slično, dobronamerna država bi morala odmah da preusmeri u podizanja nivoa kulture građana i obuku za upotrebu novih tehnologija, umesto što te pare nestaju u tamnim hodnicima budžeta za nepoznate svrhe.

Nasuprot tome, država zarad kratkoročne koristi (naplata većeg poreza od telekomunikacionih kompanija, usled većih prihoda), gubi na duge staze, jer informatički nepismen i neobrazovan narod nije sposoban da prati svetski razvoj te je kao takav nekonkurentan, kao i država kojoj pripada.

Dr Miloš Zdravković (www.vremeje.rs)

KOMENTARI



3 komentara

  1. mija says:

    "Siromah dvaput plaća" kaže narod. Gore iznetim primerima može se dodati još čitav spisak situacija u kojim je siromašan čovek na gubitku. Pošto kupuje na sitno, on nikad ne može dobiti popust na količinu one robe koja može stajati, kao što praktično nikad ne koristi sezonske popuste i rasprodaje, često plaća zatezne kamate, siromašno domaćinstvo nije u stanju da ulaže u jeftinija rešenja (npr. ekonomičniji način grejanja i sl.), pa su i redovni troškovi stanovanja relativno viši u odnosu na obim i kvalitet usluga. Ispada da prodavci robe i usluga zapravo najviše zaradjuju na sirotinji.

  2. Belzetruba says:

    Osim cigana koji u većini slučajeva ne žele da rade, tj.žele da zadrže migracijski način života, za siromaštvo su krivi političari koji svojom neukošću prave loše uslove života za celu populaciju zemlje.

  3. Pingback: ZAŠTO JE SKUPO BITI SIROMAŠAN? | Dr Miloš Zdravković

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *