Zašto Nemačka nije ta koja će srpski brod izvući iz oluje u mirne vode

Zašto Nemačka nije ta koja će srpski brod izvući iz oluje u mirne vode

22 новембра 2014

zeljko-cvijanovic-vPiše: Željko Cvijanović

1.

Nekoliko ruskih novina u petak je izašlo sa zapaljivim tekstovima, tvrdeći da je Evropska unija Srbiju stavila pred ultimatum: ili će se pridružiti sankcijama protiv Rusije ili će biti prekinuti pregovori o pridruživanju. Naravno, sa svim što to podrazumeva jer put Srbije u EU daleko je od stvari na dobrovoljnoj bazi.

Pitajući se da li slabašna Srbija može da se odupre zahtevu Brisela, ruski analitičari delovali su zabrinuto, poput Anje Filimonove, koja tvrdi da bi podleganje ultimatumu moglo da „otvori put nestanka Srbije“. „Verovatnoća da se to dogodi postoji“, rekla je ona.

Ovaj put, rekao bih, Rusi greše. Nije bilo ultimatuma, gore je od toga. Idemo redom.

2.

U međuvremenu, nemačka diplomatska ofanziva na Srbiju je u klimaksu kakav se ne pamti od marta 1941. Najpre je Angela Merkel u dalekoj Australiji pomenula Srbiju, uz Gruziju i Moldaviju, kao opasno mesto ruskog uticaja. Gotovo da nema dana da u Beogradu nije neki važan Nemac.

Posebno zanimljiv bio je vicepremijer Zigmar Gabriel, koji je Vučiću pred novinarima održao govor o prednostima gasovoda Južni koridor u odnosu na Južni tok. Južni koridor, je li, lišiće Srbiju zavisnosti od ruskog gasa, budući da se ta cev napaja iz Azerbejdžana. Gabriel pred novinarima nije rekao samo jednu ne tako nevažnu sitnicu: Južni koridor planiran je da od Azerbejdžana vodi gas preko Turske, Grčke i Albanije do Italije, pa tako uopšte i ne prolazi kroz Srbiju. Naravno, ne treba sumnjati da će nam notorni Edi Rama pustiti neku cevku. Ako se on bude pitao, ima mnogo kreativnih načina da se gas upotrebi u Srbiji.

Samo dva dana posle Beograda isti Zigmar Gabriel pozvao je briselske činovnike da uklone sve prepreke za gradnju Južnog toka!? Šta se to događa sa nemačkom spoljnom politikom, koja je tradicionalno – i kad je bila najbolja i kad je bila najgora – patila od viška jasnoće, za razliku od, recimo, britanske? Da li nemačka diplomatija, isto kao i srpska, samo na višem nivou, ima različite priče za Beograd, za Moskvu, za Vašington i Brisel?

Ima, ali ima tu i nešto mnogo gore.

3.

Nastojeći da zatvori balkanski pravac kako joj se ne bi ponovila Ukrajina, gde Nemačka i Evropa obilno krvare, Merkelova s razlogom identifikuje Srbiju kao ključnu zemlju na tom potezu. Za početak, ona ovde neće poludele Amerikance, svet poznat po tome da, gde god dođe, to počne da gori. Da bi sa Balkana izlovala Amerikance, ona mora najpre da izoluje Ruse, čiji povratak na Balkan će biti najjači motiv američkog dolaska. Rečju, ako nema Rusa, veruje Merkelova, Amerikance će biti lakše držati na distanci.

Drugi važan momenat nemačkog držanja Amera podalje od Balkana (eh, da se toga setila u Ukrajini!) jesu Merkelini poslovi na Balkanu. Rečju, Ameri ne smeju da primete da se njihovo odsustvo oseti, sve mora da bude kao da su oni tu – Srbija mora da prizna Kosovo, Srpska da započne sa utapanjem u Bosnu, ekonomije da izgledaju kao južnoameričke 80-tih godina, sa bananom kao najsloženijim proizvodom. Balkan mora da gleda u budućnost umesto u prošlost, u svet umesto u sebe.

Nemci su dakle tu da se odsustvo Amera ne oseti, odnosno da sami Ameri ne osete kako su neophodni. Nemačka balkanska misija otuda bi se mogla smatrati vrlo humanom, budući da je jedan od njenih ciljeva sprečavanje da se Balkan zapali, samo kad ne bi postojala jedna jednostavna sitnica. Naime, ako Srbija treba da bude još slabija da bi zadovoljila atlantistički geopolitički standard, koji Merkelova kod nas sledi, moraćemo mnogo da volimo Nemce da bi nas ono što nam rade bolelo manje nego da nam to rade Ameri.

4.

Otuda, nema nikakvog evropskog ultimatuma. U Berlinu znaju da bi srpske sankcije Moskvi u Beogradu mogle da dovedu do pobune. Zato će Nemci stalno da „pritiskaju“ za sankcije, Srbi će stalno da se „opiru“. Radi se o tome da ispod radara tih sankcija Srbija ne uradi ništa što bi je približilo Rusiji, nikakvi poslovi, nikakvo oružje, nikakav Južni tok, samo srpsko-rusko opijanje, bratski zagrljaji, Rjabinuška i i slovensko sečenje vena.

Savršen nemački mirovni plan za Balkan, zar ne? Rusi ostaju ispred vrata, Ameri nemaju potrebu da se vraćaju, Nemci, koji su sačuvali Balkan da ne postane kao Ukrajina, beru plodove uspeha.

Daleko je to od savršenog plana.

5.

„Nije lako nemačkoj vladi da se suprotstavi ruskoj diplomatskoj ofanzivi (na Balkanu)”, Špigl citira Mihaela Rota, državnog sekretara u nemačkom Ministarstvu inostranih poslova koji kaže da Nemačka „ne može biti strana u ratu ponudama”. Priznajući da je nemačka šargarepa tanja od ruske, čime Rot misli da širi veru Balkanom? Pričom o večnom spasenju? Ne, već pričom o večnom paklu.

“Moramo“, kaže on, „kontinuirano da predočavamo balkanskim državama da je pristup EU u njihovom interesu”. Šta to znači? Jednostavno: ako Srbi neće u EU, nego sa Rusima, nema boljeg načina od tog da zapravo prizovu Amere. A onda će svi goreti. Elem, ruska ponuda je bolja od Nemačke, ali nam iz Berlina i prete: sa ruskom ponudom ćete goreti.

Naravno, ta pretnja razotkriva pravu nemačku poziciju na Balkanu. Nije ona stala iza Srbije da bi je spasila paljenja, već da bi se iza nje sakrila od oluje. Ako ukrajinsku krizu – koju valja konačno nazvati pravim imenom: evropska kriza – preživi Srbija, ako je preživi Mađarska, gde su američke akcije za rušenje Orbana već počele, ako je prežive Slovačka i Češka, gde Ameri ljuljaju Miloša Zemana, preživeće je i Nemačka, i to prvi put zaista moćna i nezavisna od 1945. godine. Ako ne prežive, Nemačkoj će biti toliko žao da će baciti po drvo na lomaču svih tih zemalja, spremna da svoju slobodu čeka sledećih 50 godina.

6.

Nudeći Srbiju zaštitu od najgoreg scenarija, jasno je zašto je Nemačka najprimamljivije rešenje. Ali, nudeći Srbiji mogućnost da se sakrije od oluje, ali ne i da se, ako u tome ne uspe, Srbija odbrani, Nemačka je daleko od dobrog rešenja. Prvo, svoj politički format u odnosu na Amere i Ruse ona je pokazala u Ukrajini, i nije se proslavila. Drugo, ona Beograd uverava kako mu je neophodna u danima koji slede, a prava istina je kako je Srbija potrebna njoj. Koliko god to nekome bilo smešno, više danas Srbija brani Nemačku nego Nemačka Srbiju.

7.

Naravno, niti će Nemačka zaustaviti ruski prodor na Balkan niti će održati Amere na distanci. Uostalom, novi šef Kancelarije za južnu i centralnu Evropu u Stejt departmentu Tomas Jazdgerdi poručuje da se Ameri vraćaju i da su „u potpunosti angažovani“, podržavajući budućnost celog regiona „u okviru evroatlantske zajednice“. Dovoljno jasno?

8.

Rečju, Srbija je pala u klopku, mnogo dublju od ultimatuma da uvede sankcije Rusiji. Ako ćemo pošteno, iako će se lomiti na njoj, nije to klopka samo ove vlade, već proizvod jednog višedecenijskog uverenja – bolje reći nacionalne traume od strašne izgibije u Velikom ratu. Posle toga svi srpski lideri verovali su da je vrh političke mudrosti veštom spoljnom diplomatijom sakriti se u nadolazećim olujama, čak, kad je potrebno – a uvek je potrebno – na račun unutrašnjih odnosa, odnosno na račun moći da se odbranimo. Problem Srbije – valjda je na takvom mestu – je što nikad nije uspela da se sakrije, ni 1941, ni 1999, a neće ni danas.

9.

Umesto naravoučenija, vredi podsetiti se jednog od poslednjih pokušaja da se sakrijemo – onog kneza Pavla Karađorđevića. Posle smrti Aleksandra Prvog, koji je imao moć da mobiliše Srbe, knez Pavle je bio svestan nadolazećih oluja i nameran da zemlju sakrije i sačuva od njihovog razornog dejstva. U svom plesu između Londona i Berlina nije bežao od unutrašnjih kompromisa i udovoljavanja željama stranih sagovornika, uveren da na taj način diplomatski najbolje radi za svoj cilj. Siton-Votson ga je ubedio da Hrvatima da banovinu, što je i učinio, uključujući u nju i Prevlaku, Dubrovnik i Zapadni Srem. Time nije samo oslabio unutrašnju koheziju Jugoslavije već i srpskog korpusa, izazivajući bes uticajnih nacionalnih intelektualaca. Na taj način knez Pavle bio je odstreljen kao poslednji mogući faktor nacionalnog okupljanja, žestoko napadan u Srpskom glasu, časopisu Srpkog kulturnog kluba, koji je okupljao tadašnji cvet nacionalne inteligencije.

Kad su Englezi pokrenuli njegovo rušenje, stvar je uspela, ali ne zato što su na ulice izašli komunisti, kako su nas učili, već što je puč podržalo razočarana nacionalna javnost, ona bez koje ni pre ni posle nikakav zaokret u Srbiji nije bio moguć. Krajem 1941. godine Siton-Votson cinično rezimira: „Mi smo smo ulazak Jugoslavije u rat platili pola miliona funti, pa ne dugujemo Srbima ništa“.

Da, liči.

10.

U tužnim političkim omrazama, koje očituju odsustvo svake kohezije u zemlji, opasnost koja se nadvila nad Srbijom gotovo da niko ne želi da uoči niti da o tome javno govori. Srbija srlja, a nama ostaje da oslušnemo puni konsenzus stranaka vlasti, opozicije i preovlađujuće javnosti. Taj konsenzus svedoči samo o njihovoj sreći što u Srbiji o svemu odlučuje jedan čovek, i neka on misli o tome, a oni će o tome misliti sutra.

(Standard.rs)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u