ŽIVADIN JOVANOVIĆ: Nemamo čemu da se nadamo od EU, Zapad nema dovoljno kapitala ni za sebe, a kamoli za Srbiju

ŽIVADIN JOVANOVIĆ: Nemamo čemu da se nadamo od EU, Zapad nema dovoljno kapitala ni za sebe, a kamoli za Srbiju

9 novembra 2014

zivadin jovanovic 833Srbija, odlukom da ne uvede sankcije Rusiji, štiti svoje interese, ali je i primer Evropi. Starom kontinentu potrebno je vreme kako bi konačno smogao snagu da se otrgne iz čeličnog američkog zagrljaja koji davi. I koliko god komesari iz Brisela pritiskali Beograd da se pridruži „kažnjavanju“ Rusije, lideri članica EU verovatno zavide Srbiji što prema Moskvi ne primenjuje američke sankcije. O evropskom biznisu da ne govorimo. Evropa je ucenjena da njeno partnerstvo sa Rusijom ne bi ugrozilo hegemonizam SAD.

Ovako diplomata Živadin Jovanović analizira naš trenutno najveći politički izazov – hodanje po tankoj žici između Rusije i Zapada. Jovanović, koji je u diplomatiji proveo 40 godina, ostao je upamćen kao šef diplomatije u vreme NATO bombardovanja i Miloševićev blizak saradnik.

Danas o tome kaže:

– Problemi koji muče Evropu dobrim delom su posledica prihvatanja da učestvuje u agresiji NATO protiv Srbije (SRJ) pre 15 godina. Evropa je učestvovala u zločinu protiv sebe same, protiv svoje civilizacije, identiteta, morala…

Na koje probleme mislite?

– Amerika odlučuje o strategiji izolacije i metodama destabilizacije Rusije. Evropa to prati iako je svesna da joj ti potezi direktno nanosi štetu. SAD su u Velsu nametnule da na naoružanje svi moraju da izdvoje najmanje dva odsto domaćeg proizvoda. Za početak. Vašington zahteva da se u biznisu i nekim drugim oblastima i u Evropi primenjuju američki, ne evropski zakoni. Američki predstavnici su odmah posle agresije 1999. godine rekli da je „evropski pravni poredak smetnja za planove NATO“. I tražili primenu američkog pravnog poretka u Evropi.

Da li je na toj listi i kriza u Ukrajini?

– Američka strategija vojnog širenja na Istok, kako pokazuje i kriza u Ukrajini, vraća se kao preteći uragan ka Evropi. Ukrajinska kriza je katalizator. Ko još veruje da je Evropa dobrovoljno uvela sankcije Rusiji? Kome to nanosi štetu, ne ekonomsku, iako je ona najvidljivija, nego, daleko više, civilizacijsku? Evropi, svakako. Ko će to platiti? Građani Evrope. A kome koristi? Hegemenizmu SAD, ne samo prema Rusiji, već i prema Evropi. Evropu potresa niz secesionističkih pokreta, jer đavo pušten iz boce 1999. savezništvom NATO i separatističko-terorističke OVK radi otimanja Kosova i Metohije, ne može se vratiti nazad. Evropa će još dugo snositi posledice svog civilizacijskog pada 1999.

Ipak, Srbija se čvrsto opredelila za tu Evropu, a sve tešnje sarađuje i sa NATO.

– Kroz istoriju, a ubeđen sam da će tako biti i u budućnosti, Srbija je najbolji deo Evrope, njene civilizacije, morala, privrženosti miru, međunarodnom pravu. Zato, nikad nisam razumeo otkuda toliko inferiornosti naše političke elite od 2000. do danas prema svemu što je sa Zapada. Treba očuvati dostignute odnose i ostati otvoren za članstvo u EU, ali bez zaklinjanja u „jedini put“. Ideal treba da bude vreme i uslovi kada će EU zvati Srbiju u svoje redove, a ne da se Srbija nudi, moljaka i svakodnevno ponavlja lojalnost. Ni na putu ka EU ne valja žuriti. Ne vidim šta bi smetalo da Srbija bude dobar sused EU i NATO? Dok bude postojao. Maloj, miroljubovoj zemlji kao što je naša nije mesto u osvajačkom, imperijalističkom savezu. Ta članarina je previše skupa u svakom smislu.

Pa gde bi onda trebalo usmeriti energiju?

– Na smeliji razvoj donosa sa Rusijom, Kinom i zemljama BRIKS, jer su njihove ekonomije u zamahu. Zapad, uključujući EU, nema dovoljno kapitala ni za sebe, EU je zamorena prijemom novih članica, ima veliku nezaposlenost. S druge strane, Rusija i Kina raspolažu slobodnim kapitalom, poštuju Srbiju, ne ucenjuju. Nema više unipolarnog svetskog poretka, nema ni „međunarodne zajednice“ ograničene samo na okvir NATO i EU. Multicentrizam pušta korene u ekonomiji, finansijama, bezbednosti. U tim uslovima otvara se širi prostor za punije ostvarivanje naših interesa. Srbija treba to da prepozna i prilagodi politiku.

Kada uporedite ovo vreme sa Miloševićevim – šta vidite?

– Radi se o suštinski različitim vremenima i uslovima. Devedesetih godina 20. veka SAD su dominirale, diktirale, uređivale i Evropu i svet po svojoj volji. Vlade koje su vodile računa o svojim nacionalnim i državnim interesima bivale su ekskomunicirane i postavljane na stub srama. Zapad je radio na razbijanju SFRJ, podgrevao građanske sukobe, svrstavao se protiv Srba, nametnuo našoj zemlji izolaciju, satanizovao vladu i narod. Uprkos svemu, stvorena je Republika Srpska sa svojim institucijama. SRJ je nakon ukidanja sankcija 1995. imala stopu privrednog rasta od sedam odsto godišnje. U vreme Miloševića postignut je i potpisan i sporazum o bescarinskoj trgovini sa Rusijom koji je jedinstven po privilegovanom pristupu Srbije ogromnom tržištu ZND. Diktat u Rambujeu je odbijen. Niko nije mogao, niti imao pravo da prihvati da NATO okupira celu zemlju.

Ali, dopustili ste okupaciju Kosova i Metohije.

– Agresija je okončana Rezolucijom SB UN 1244 kojom su date garancije suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemlje, sa Kosovom i Metohijom kao autonomijom unutar Srbije. Ubrzana i sistematska revizija Dejtona i Rezolucije SB 1244 počinje od dolaska na vlast prozapadne „demokratske“ vlasti oktobra 2000. Do tada su postojali pragovi zaštite Ustava i nacionalnog dostojanstva.

A danas?

– Nemam utisak da je jasno gde su crvene linije odbrane nacionalnih i državnih interesa. Dok maštamo o „jedinom putu“ paukova mreža ucena ozbiljno ugrožava slobodu Srbije. Da li je danas veći uticaj institucija ustavnog sistema nego ranije? Jesu li mediji danas slobodniji? Čast izuzecima. Jedan diktat EU i SAD prihvaćen je u Briselu, a nama je predstavljen kao sporazum!

I u vaše vreme je bilo popuštanja pred strancima.

– Bilo je pretnji, ucena i popuštanja. Ali nikad nije bilo odricanja od suvereniteta i teritorijalnog integriteta, od Rezolucije SB 1244, od Ustava. SRJ nije prihvatila status protektorata. Evo, pitam se da li je posle skandala sa dronom na utakmici sa Albanijom dobrovoljno prihvaćena poseta albanskog premijera Rame i ekspresno saopšten datum? Ili je neko vršio pritisak? Posetu je trebalo odložiti na neodređeno vreme. Ovako je odložena nakratko kako bi se Srbija dvostruko ponizila. Ali, Srbiju nije ponizila Tirana ili premijer Rama, nego Berlin i Vašington.

Vi ste član SPS, koja je i danas jedna od vladajućih stranaka i ubeđeni ste levičar. Kako ste zadovoljni delovanjem levice?

– Čini mi se da je levica ugušena od strane krupnog kapitala. Svi bi u vlast po svaku cenu. Kada se jednom nađu tamo gube se sve razlike. Leva opcija je u krizi u celoj Evropi, u Srbiji pogotovo. Čujem pre nekoliko dana lidera levice koji kaže da je ovo vreme krize i da nije vreme za levičarske ideje. Drugi reče da su vremena takva da se ne vredi boriti za društvo socijalne pravde. Treći je uveren da bi članstvo u NATO bilo dobro za Srbiju! Kriza, padanje životnog standarda, rast siromaštva… Prosto zvoni potreba za levicom, ali ta zvona kao da niko ne čuje. Sme li se u ime levice služiti interesima najkrupnijeg kapitala? Sirotinja je u Srbiji ostala bez svog advokata u sistemu vlasti. Izvršena je mutacija levice, s druge strane razoren je sindikalni pokret. Ostali su samo interesi krupnog kapitala. Ideje su odbačene ili zaboravljene, dominira borba za vlast. Žrtvuju se ideje i ideali, a kao kvalitet dominira pragmatizam koji je postao univerzalna ideologija. A on se svodi na učešće u vlasti.

Stranke i njihovi lideri imaju mnogo veću korist od pragmatizma nego od ideala…

– Imaju i stranci. Naročito velike multinacionalne kompanije koje se bore za srpsko tržište i dominaciju nad resursima Srbije. I levica i desnica i centar – svi su u službi interesa multinacionalnog korporacijskog kapitala. To, možda, nije tako vidljivo. Ali, pogledajte kako su demokratiju operisali od javnih rasprava, od demokratskih formi izražavanja volje naroda kao što je referendum. Demokratija je svedena na rutinu, izbore, na proceduru. Sve se dogovara u uskim krugovima i potom provlači kroz „demokratske procedure“.

Ništa drugačije nije bilo ni kada ste vi bili ministar. I tada su se odluke donosile u uskim krugovima…

– Nijedno vreme nije savršeno. Reč je samo o tome kolika su odstupanja od demokratije, principa, morala… Nama strani ambasadori nisu mogli preko medija da poručuju šta da radimo. Zar neko misli da parada uniformisanih ljudi u Novom Pazaru nema nikakve veze sa grupom prijatelja Sandžaka koju čine strani ambasadori. Naravno da ima. Ko je ikada rekao – gospodo, jeste li vi akreditovani ovde da budete prijatelji pojedinim regionima ili ste prijatelji Srbiji kao suverenoj, nezavisnoj države. Sutra će tako formirati grupu prijatelja za Vojvodinu, pa za istočnu Srbiju…

NEMAMO STRANE DONATORE

Koje su aktivnosti Beogradskog foruma za svet ravnopravnih koji ste osnovali pre 15 godina?

– Borimo se za ideje mira i ravnopravnosti. Iadajemo knjige i dosad smo objavili 150 naslova. Poslednja je „Srbija u velikom ratu 1914-1918“, koju smo štampali na srpskom, ruskom, engleskom i nemačkom jeziku. Promovisali smo je u Australiji, a slede promocije u Nemačkoj, Austriji, Rusiji… Držimo konferencije na različite teme. Sami se izdržavamo. Nemamo strane donatore, a ni od naše vlade ne dobijamo nikakvu pomoć.

NE MOŽE NA TRI STOLICE

Vi se zalažete za vojnu neutralnost, protiv ste ulaska u NATO u kom su nabogatije i najznačajnije države sveta.

– Neutralnost iz skupštinske deklaracije treba preneti u Ustav. Neutralnost treba najpre da poštuje sama Srbija i da se ne opterećuje time da li će joj to neko priznati ili ne. Neutralnost ne znači sedenje na dve ili tri stolice, već samo na jednoj – srpskoj. A ona je tu gde je, ni na Istoku, ni na Zapadu, već u Beogradu. Nije članstvo u osvajačkom savezu način da i Srbija postane razvijena i bogata. Nema nikakvog razloga da Srbija bude siromašna iako je izvan NATO. Samo oranice u Pomoravlju, Vojvodini, Mačvi da ne otuđujemo, da ih obrađujemo kako treba, i Srbija će biti prebogata. A tek hidro i termo potencijal, saobraćaj, komunikacije… Da li nam za to treba NATO?

(Večernje novosti)

KOMENTARI



3 komentara

  1. vesna says:

    Bilo je vreme da se napravi upravo ovakva paralela izmedju takozvanog Milosevicevog i ovog vremena i shvati sta smo mi to dobili, a sta izgubili. Prvo, Ministarstvo spoljnih poslova vise nikada nece biti kao sto je bilo u vreme gospodina Jovanovica, jer su tada u njemu radile iskljucivo karijerne diplomate i ljudi od struke. Danas je to galimatijas koji je poceo da stvara Svilanovic, nastavio Vuk Draskovic, pa svi redom pomalo, tako da danas jedna zemlja, koja preferira da bude lider u regionu, ima smejuriju od diplomatije. Gospodin Jovanovic, to je diplomata!!!!!!!!!!!!!!!!!

  2. Pingback: ŽIVADIN JOVANOVIĆ: Nemamo čemu da se nadamo od EU, Zapad nema dovoljno kapitala ni za sebe, a kamoli za Srbiju | Dobro dosli na Internet prezentaciju srpske dijaspore

  3. Milan Markovic Mile says:

    NAJVEĆA AMERIČKA VREDNOS JE HLADNI RAT Ako ste pažljivo pratili ponašanje i izjave ambasadora jedne od država velikih svetskih igrača na večitom „bojnom polju“ sukoba i ratova, lako možete doći do zaključka o zadnjem diplomatskom skandalu, koje je priredio predsednik vlade Albanije. kao da je dobijo potpune instrukcije, kako da se ponaša u prvoj svojoj poseti nakon mnogih godina Beogradu i Srbiji. Upravo je govorio istim jezikom, koje su godinama govorili predstavnici (ambasadori) SAD u Beogradu i američka administracija. Srbija i njen glavni grad Beograd, pamte mnoga ratna razaranja, čije su se jubilarne godine poklopile upravo ove jeseni 2014. godine. To ne bi smeli tako lako zaboraviti i preći preko toga, jer je to merilo, koje pokazuje ko im je neprijatelj i koji se neće menjati, a ko im je prijatelj i da im to ne moraju reći. Kako se to veoma dugo događa, kao po istom planu, to Srbija mora imati na umu, ako želi da neprijatelji budu što manje suroviji, ali da nikada ne zaborave one, koji im nikada nisu bili neprijatelji. Kako se u čitavom svetu događaju mnogi procesi, koji se tiču odnosa između velikih i malih država, u vremenu rata i mira, drugačije rečeno, između ratnog sukoba i prividnog mira, jer planeta ne pamti i jedan period bez ljudskih sukoba. Pokretači i veliki igrači na svetskoj sceni su se kroz istoriju menjali, ali popslednja dva veka na pozornicu svetskog zbivanja, ne slučajno, dolaze Sjedinjene Američke Države. Upravo zato što su za „najveće svoje vrednosti izabrale rat“. Toj svojoj „vrednosti“ podredili su čitavo svoje ponašanje prema ostatku sveta. Oni koji planiraju i sprovode te ratne planove su zaštićeni da im se ništa ne dogodi tokom rata, i da im niko od bližih ne nastrada. Veoma su zainteresovani za ratni profit i vrednosti, koje će naslednoj kasti bogatih i izopačenih doneti. U ratu će učestvovati plaćenici, kome će dozvoliti da žrtvu pljačkaju i da sa njom rapolažu, samo kada kasta preko svojih agenata obezbedi svoju većinsku dobit. Tako se na jednoj strani koncetriše moć pojedinaca, koji se povezuju sa sličnima iz drugih država, i kako su to davno mnogi otkrili, stvojena je Svetska vlada u senci. Znači da je diplomatski skandal u Beogradu, koji je izazvao predsednik vlade Albanije, maska kako bi se time bavili, jer je neposredno pre toga, ultimativno i na veoma grub način, činio američki ambasador u Beogradu Majl Kirbi, da bi na ovom prostoru unizila Srbiju i njenu vladu, a „prijateljskoj“ Albaniji, preko njenog predsednika vlade „uzdigla vrednost“ jedne vazalne države. U isto to vreme objavljuju se brojni članci o „velikom ekonomskom rastu Albanije“, kako bi joj i time dodali „posebnu vrednost“. Kako su Južni sloveni dobro upoznali vazalno ponašanje albanaca tokom turske vladavine, pa u vreme svih kasnijih sukoba sve do današnjeg dana, kada se skoro ništa nije promenilo u njihovim odnosima, onda je jasno zbog čega su SAD baš Albaniju izabrali za svog odanog prijatelja jer samo pomoću takvih mogu održati svoju „najveću vrednost .- sukobe i rat“. Dokle god na prostoru Kosova i metohije postoje okupacione vlasti, ta se teritorija smatra okupiranom, a okupator je za Srbiju ostao neprijatelj, i jedini organ sa kojim Srbija rešava osdnose, jer je taj okupator i neprijatelj šiptarskog kosovskog stanovništva. Dokle god su opkupacione trupe na tom prostoru teško da se mogu rešiti međusobni odnosi srba i šiptara, jer je okupator naklonjen Šiptarima. Uzalu su Šiptari podizali spomenike „svpjim dobrotvorima“, a kada se budu uverili, na kraju će uvideti svoju zabludu. Zašto se stalno destabilizuju odnosi između albanaca i slovenskih naroda? Upravo se oni od strane okupatora na Kosovu moraju destabilizovati zbog toga što je sporo, ali ipak sigurno, na videlo izašla prljava saradnja između Šiptara i okupatora i, da bi sebe zaštito Međunarodni sud je prisiljen da se pozabavi i zločinima prema srpskom stanovništu, kao i sprezi nečovečnogg ponašanja šiptarske vrhuške i dela okupacionih vlasti – upravo protiv nealbanskog stanovništva. Zatvaranje očiju pred vidnim destabilizujućim potezima, koji se događaju na Balkanu, a posle nasilnog razbijanja SFRJ, na kraju će se, kao bumerang, odraziti na iskrenosat i stabilne osnose u Evropi. Ovim se čitava Evropa destabilizuje, a to čine snage, koje mogu opstati samo u sukobima, Zbog toga se „Hladni rat kao najveća američka vrednost“ – okrenuo prema Evropi, koja će na kraju od takve politike pretrpeti i najveće gubitke. Stabilizacija Evrope će biti odgođena u nedogledno vreme i sve će se sručiti na EU, čija „svetla budućnost“ nije na vidiku.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *