ЗЛОЧИН У СРЕБРЕНИЦИ У РЕЖИЈИ ОБАВЕШТАЈНИХ СЛУЖБИ ЗАПАДА

ZLOČIN U SREBRENICI U REŽIJI OBAVEŠTAJNIH SLUŽBI ZAPADA

9 jula 2017

Jugoslavija se raspala pod snažnim uticajem Zapada uz neprekidno upravljanje krizom i neposredno učešće u ratovima unutar bivših socijalističkih republika, koristeći istorijske protivrečnosti i nacionalne i političke ekstremiste. Muslimansko političko rukovodstvo u Bosni i Hercegovini je, uz pomoć Nemačke, Velike Britanije, Turske i SAD nastojalo da uspostavi unitarnu državu, uzurpirajući volju i pravo srpskog naroda da odlučuje o svojoj sudbini i državnopravnom statusu.

Od samog početka građanskog rata u BiH pristrasno se delovalo prema zaraćenim stranama, a kroz medijski rat srpska strana je konstantno okrivljivana za sve strahote i zločine. Mnogi od tih zločina su medijski eksploatisani, „montirani“ i naneli su ogromnu štetu srpskim nacionalnim interesima. U kreiranju takve medijske slike učestvovale su pojedine obaveštajne službe Zapada i mediji vodećih država NATO i tadašnje Evropske zajednice, a posle i Evropske unije.

Da bi se razumeo kontekst događaja u Srebrenici iz jula 1995. godine neophodno je imati u vidu istorijske činjenice da su Muslimani prethodno bili neposredni učesnici zločina u Podrinju nad Srbima u dvadesetom veku, i to kroz tri srpska egzodusa (1914., 1941-1945. i 1991-1995). Pokolj i stradanje u Starom Brodu i selu Miloševići, u okolini Višegrada, trajalo je od 22. marta do maja 1942. godine, kada je ubijeno oko 6.150 civila od strane ustaških formacija NDH. Tek nakon šest i po decenija, zbog komunističke zabrane, stekli su se uslovi da se izradi spomen obeležje. Najveći i najmasovniji pokolj nad Srbima ustaše su u Starom Brodu počinile na pravoslavni praznik Mladence, 22. marta 1942. godine, ali je ovaj pogrom trajao sve do početka maja meseca!

Spirala zločina između Srba i Muslimana u Podrinju, pokrenuta je znatno ranije, posebno u Drugom svetskom ratu. Kada se uzmu u obzir ove činjenice i zločini muslimanskih snaga u Podrinju od 1992. do 1995. godine, onda se može sagledati istorijski kontekst mržnje i osvete. Ono što se desilo u julu 1995. godine je zločin koji je nastao kao posledica smišljenog delovanja pojedinih obaveštajnih službi NATO, koje su odlično poznavale istorijski kontekst spirale zločina u Podrinju i to iskoristile i umešno vodile zaraćene strane, VRS i A BiH, kao i njihove političke elite, koje su im komandovale.

Mržnja iz tih vremena postala je latentna konstanta međunacionalnih odnosa i nepoverenja Srba i Muslimana u Podrinju. Mnoga sela u Podrinju su zatrta i uništena. Veoma je indikativan podatak o selu Zedanjsko u opštini Srebrenica. To selo je u vreme Drugog svetskog rata imalo podjednak broj Muslimana i Srba. U ratu su Muslimani u ustaškim jedinicama iz tog sela i najbliže okoline pobili svo srpsko stanovništvo. Od tada je to selo bilo naseljeno isključivo Muslimanima ali je zemljište i dalje vođeno kao katastarsko vlasništvo pobijenih Srba. Takvih sela je u BiH bilo veoma mnogo i to je suština genocida NDH nad Srbima, zapadno od Drine po metodu ubijanja, klanja, bacanja u jame i najmonstruoznijih načina smrti. Ubijano je sve što se kreće pa i deca u kolevci. Takav primer jeste selo Pridvorica u Hercegovini, gde su za Božić 1942. ubijeni svi žitelji tog sela izuzev četvero dece koji tu nisu bili nego van sela, kod svojih rođaka.

Pridvorica jeste nažlost primer monstruoznih zločina koji su činjeni prema srpskom narodu. Među ubijenim našlo se i 19 dece mlađe od 10 godina i puno trudnica koje su zapaljene u štalama sa ostalim stanovnicima sela. To je zločin koji prema svireposti prevazilazi ljudski um. I zato se može reći, iz ljudskih i moralnih razloga, da je Pridvorica daleko veći i neuporediv zločin sa Srebrenicom.

Muslimanske-jedinic-

U Srebrenici nije ubijeno ni jedno dete ni jedan starac, žena, trudnica. Da su se predali ne bi stradali ni vojnici 28.divizije A BiH. Žalosno je da Srbi do danas nisu na adekvatan i dostojan način obeležili to stradanje u Pridvorici. Postoje naznake da će se to desiti i izgraditi spomen obeležje Pridvorica. To treba uraditi jer je istina lekovita za budućnost i odnose naroda u BiH.

Na osnovu Rezolucije Saveta bezbednosti postignut je Sporazum između strana u sukobu, o pretvaranju Srebrenice u „zaštićenu zonu“. Taj Sporazum su 8. maja 1993. godine potpisali general Ratko Mladić i general Sefer Halilović, uz posredovanje i saglasnost generala Moriona. Sporazum nije ispoštovan od muslimanske vojske A BiH ni u jednoj tački. Muslimani nisu vojsku razoružali u demilitarizovanoj zoni niti su oružje stavili pod kontrolu UNPROFOR-a. U tom smislu demilitarizacija se izgleda odnosila isključivo na Vojsku Republike Srpske (VRS) na tom području. Zaštićena zona je služila kao baza muslimanskim snagama, da iz nje ubacuju diverzantsko-terorističke grupe, da napadaju srpske vojne i civilne objekte, vrše zločine i bezbedno se vraćaju pod okrilje UNPROFOR-a.

Operacija VRS „Krivaja 95“ se može okvalifikovati kao operacija malog obuhvata, izvedena na ograničenom prostoru, sa snagama taktičkog nivoa, ekvivalenta četiri ojačana bataljona. Bila je to operacija sa krajnje ograničenim ciljem. Ukupno brojno stanje 28. divizije A BiH do početka operacije iznosilo je oko 10.200 ljudi. Verovatno je oko 70 odsto bilo pod oružjem, a ostali deo do punog brojnog stanja bili su na spisku vojnih obveznika i pripadnika brigada i samostalnih bataljona te divizije. S obzirom na ukupno stanje u enklavi, sasvim je realno zaključiti da ih je moglo biti naoružano oko 7 do 7.500 ljudi. Celo vreme rata snage u Srebrenici bile su snabdevane vazdušnim putem od strane A BiH i pojedinih država Zapada.

Glavni štab VRS i komanda Drinskog Korpusa nisu mogli očekivati da iz jedne ograničene vojne operacije nastupe tako teške posledice, kao što su odlazak stanovništva u bazu UN u Potočare i odbijanje 28. divizije A BiH da položi oružje i da se odluči na proboj ka Tuzli. Ni posledice koje su nastupile iz tih novonastalih okolnosti – iseljavanje civila i stradanje u proboju, masovno zarobljavanje, kao i pogubljenje zarobljenih, nisu bile predvidljive u vreme kada je planirana i izvođena operacija. Zato je tvrdnja da je „Krivaja 95“ bila unapred planirana, kao masovni i sistematski napad na Zaštićenu zonu UN, sa ciljem da se trajno iseli civilno stanovništvo i zarobe i pogube vojno sposobni muškarci netačna. To se može videti i po odnosu snaga koje su učestvovale u operaciji, a i po mnogim drugim izjavama stanovništva iz Srebrenice, kao i po izjavama policijskih i vojnih rukovodilaca 28. divizije A BiH i lokalnih vlasti.

Snage 28. divizije su slabo branile Srebrenicu. Od njih to verovatno nije ni očekivala njihova pretpostavljena Komanda 2. Korpusa, a ni GŠ A BiH, jer je stanje u gradu kriminalizovano. Harale su lokalne bande u gradu i okolini, a obaveštajne službe vodećih država Zapada su iskoristile to stanje da neposredno upravljaju odlukama muslimanskih rukovodilaca. Dokaz za to je Odluka da se samo na tri meseca pre operacije iz Srebrenice izvuče komandant divizije Naser Orić sa još dvadesetak svojih oficira i uputi na obuku u Tuzlu. Takođe, pretpostavljene komande nisu preduzele adekvatne mere da, u vojnom smislu, olakšaju stanje divizije i da podrže njenu odbranu, a posle pada Srebrenice da podrže proboj kolone. Pored respektivnih vojnih snaga i velikog brojnog stanja 28. divizije A BiH, treba imati u vidu da su te snage bile u znatnoj meri prepuštene same sebi, bez adekvatne moralne i političke podrške od centralnih muslimanskih vlasti iz Sarajeva. Među borcima i narodom su kružile glasine da će Srebrenica i Žepa biti predate VRS, te da i ne postoji potreba za nekim upornim i dugotrajnim otporom i borbom. Tim glasinama je doprinosio kriminal, haos, bezvlašće i sukobi između političkih, vojnih i policijskih rukovodilaca u Srebrenici.

Veoma bitno je uočiti da su nakon 11.7.1995. godine u popodnevnim časovima, kada su jedinice Drinskog Korpusa (DK) ušle u Srebrenicu, nastale nevolje i nesreća zbog odbijanja snage 28. divizije A BiH da polože oružje i prihvate status ratnih zarobljenika. Komanda 28. divizije i komandanti brigada te divizije odlučili su se na proboj iz okruženja, verovatno uz znanje i odobrenje komande 2.K i GŠ A BiH. Osnovano je pretpostaviti da je takav odnos sugerisan i od strane muslimanskog političkog rukovodstva u Sarajevu. Prvi i najčešće najautentičniji izveštaji muslimanskih i stranih izvora govore da se u Potočarima okupilo oko 20.000 civila, a da se u koloni za proboj ka Tuzli nalazilo oko 12.000 boraca i vojnih obveznika. Muslimanska tajna služba iz Tuzle izvestila je 17.07.1995. godine da se prethodnog dana, 16.07.1995. godine do „slobodne teritorije“ probilo 10.000 boraca 28. divizije, i da se sumnja da ih je još nekoliko hiljada u prostorima između Srebrenice i Tuzle. Teško je utvrditi tačan odnos naoružanih i nenaoružanih ljudi u koloni koja je krenula u proboj u toku noći 12.7.1995. godine. Ta kolona je krenula u proboj iz okruženja u nekoliko delova. Pravac proboja je bio Jaglići – Buljin – Pobuće – Cerska – Snagovo – Crni Vrh – Križevići – Baljkovica – Nezuk. Drinski korpus VRS je delom snaga postavljao zasede na pravcu proboja. Te zasede su bile često slabe, tako da su imale velike gubitke u ljudstvu i tehnici.

Većina istraživača danas polemiše samo oko dokazivanja ili opovrgavanja ukupnog broja pripadnika 28. divizije A BiH, koji su izgubili živote u toku i nakon operacije za Srebrenicu. Radi istine i pravde veoma je bitno da se zna koliki je broj stradao u borbi sa jedinicama Drinskog korpusa, a koliko je zarobljeno i naknadno streljano. Prema različitim podacima o broju zarobljenih i streljanih može se govoriti o tome da podaci sa kojima izlazi muslimanska strana u javnost nisu tačni, te da su politički i medijski instruisani u funkciji satanizacije srpskog naroda i stvaranja lažne predstave „da se radi o genocidu“. Danas je svim objektivnim istraživačima u svetu jasno da u Srebrenici nije bilo genocida jer nisu ubijani civili, deca, žene, starci i nejač, nego uglavnom vojnici koji su bili pripadnici 28. divizije A BiH, jer su odbili da predaju oružje i krenuli u proboj.

Izvesno je da je, do proboja 16. i 17. jula 1995. godine kod Nezuka i do izlaska na teritoriju pod muslimanskom kontrolom, stradalo u borbi dosta pripadnika 28. divizije A BiH. Jedan deo te kolone je stradao i u susretnim međusobnim borbama pojedinačnih grupa, o čemu postoje svedočenja pripadnika 28. divizije A BiH. Dakle, nije se radilo o civilnoj koloni, kako se to u propagandi i medijskoj kampanji često isticalo, već o prvenstveno vojnoj koloni koja je razbijala i ubijala sve što se našlo na njenom putu.

Poštujući sve žrtve radi istine potrebno je doći do objektivnih informacija o broju poginulih i broju streljanih vojnika 28.divizije A BiH. Samo istina može biti osnova pomirenja i suživota dva entiteta u BiH. Lažne informacije i na njima utvrđene presude mogu samo biti izvor daljeg nepoverenja u budućnosti.

Iseljavanje civilnog stanovništva iz Srebrenice na teritoriju pod kontrolom A BiH nije bilo nasilno i to nije bila odluka GŠ VRS, već izbor stanovništva i odluka UNPROFOR-a. VRS je sve činila da se zaštiti civilno stanovništvo i da mu se pomogne da se organizovano preveze do teritorija pod kontrolom muslimanskih snaga. Ovakav zaključak se stiče na osnovu više činjenica, a posebno: zahtev Predsedništva opštine Srebrenica od 09.07.1995. godine i stav komandanta Holandskog bataljona UNPROFOR-a iskazan prema generalu Mladiću iznesen na sastanku u Bratuncu 11.07.1995. godine.

Tek je nakon sastanka sa predstavnicima UNPROFOR-a, gde je iznet predlog da stanovništvo treba iseliti na bezbednu teritoriju, pokrenuta aktivnost za prikupljanje prevoznih sredstava neophodnih za transport civila. Pre tog događaja nema nikakvih informacija o postojanju ikakve namere, niti plana za iseljavanje civilnog stanovništva iz Srebrenice. Kod stanovništva je sigurno postojao strah od prisustva VRS, jer su u prethodnim godinama počinjeni brojni zločini nad Srbima u Podrinju za koje su Muslimani u Srebrenici čuli – a u mnogima i učestvovali – i bojali su se osvete. Jedan veći deo običnog naroda u Srebrenici nije odobravao takve zločine nad Srbima, na području Bratunca i Kravice, ali nije mogao niti smeo da se suprotstavlja pojedinim kriminalnim i razularenim bandama i njihovim vođama.

Zbog prethodnih zločina koje su počinili nad srpskim narodom i jedinicama VRS u Podrinju, jedan deo pripadnika, komandanata, komandira i boraca 28. divizija A BiH nije hteo da položi oružje i doneo je odluku da se probije iz okruženja, preko zone odgovornosti Drinskog korpusa. Ta nepromišljena odluka verovatno je sugerisana i od centara moći koji su izazivali i provocirali napad snaga VRS stalnim činjenjem zločina, u okruženju enklave.

Nakon počinjenih zločina nad zarobljenim pripadnicima 28. divizije A BiH, muslimansko rukovodstvo u Sarajevu težilo je da u međunarodnoj javnosti iskompromituje odbrambeni karakter i ciljeve borbe srpskog naroda. Čak i danas predstavnici mnogih političkih stranaka iz redova Muslimana svoju strategiju unitarizacije BiH i ukidanja Republike Srpske i njenih nadležnosti zasnivaju na „genocidnom karakteru borbe srpskog naroda“, pokušavajući na taj način da u svetu Republiku Srpsku prikažu kao „genocidnu tvorevinu“. Takav pristup jeste politička zloupotreba zločina koji je izazvan i osmišljen radi medijske pripreme tzv. međunarodne zajednice i javnosti da prihvati posledice preduzimanja operacija Hrvatske vojske, ARBiH i HVO, uz vazduhoplovnu, obaveštajnu i logističku podršku NATO, u kojima je izvršeno etničko čišćenje i zločini na prostoru Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj, kao i u zapadnom delu Republike Srpske u BiH, kada je ubijeno oko 2.300 vojnika i civila i prognano iz svojih domova preko 250.000 ljudi. Ti zločini nisu se čuli niti videli u međunarodnoj javnosti jer je operacija u Srebrenici bila u suštini paravan za nastavak genocida nad srpskim narodom u Hrvatskoj i BiH koji je započet u ustaškoj HDH, a nastavljen u završnim operacijama u građanskom ratu 1995. godine.

Nerazumne i necelishodne odluke komadnog kadra 28. divizije A BiH nisu posledica njihove autonomnosti delovanja, nego pogrešnih instrukcija koje su dobijali od 2. K i GŠ A BiH. Takve pogrešne instrukcije su izraz namere i zloupotrebe stradanja u funkciji ostvarenja političkih ciljeva borbe muslimanskog naroda u BiH, radi pridobijanja simpatija i političke podrške uticajnih država međunarodne zajednice. Stoga, iako se, na primer, danas zna istina o zločinu na Markalama, da ga je isplanirala i počinila specijalna jedinica BiH, niko u svetu o njoj ne govori, iako su mnogi komandanti VRS osuđeni u Hagu zbog tog zločina.

Odluku o iseljavanju stanovništva donelo je muslimansko političko i vojno rukovodstvo, verovatno u saradnji sa centralnim vlastima u Sarajevu i sa snagama UN. VRS je podržala realizaciju donete odluke o preseljenju civilnog stanovništva, izvršila je dogovoreno, uz prateće incidente koji se u takvim okolnostima teško mogu izbeći. Opravdanost ove operacije je nesporna kada se ima u vidu da je mehanizam UN doneo odluku da zatraži dozvolu i pomoć VRS u evakuaciji stanovništva, koja je predviđena i domaćim ratnim zakonodavstvom.

U tom smislu treba imati na umu više puta ponovljene tvrdnje šefa policije u Srebrenici Hakije Meholjića, da je Izetbegović bio spreman na stradanje do 5.000 stanovnika Srebenice, da bi se izazvala vojna intervencija NATO. „Oportunistička ubistva“ u Potočarima ne mogu se okvalifikovati kao planirano provođenje likvidacija, nego kao predvidiva posledica samog postupka masovnog susreta pripadnika dve narodne vojske u kojima su pojedinci bili željni osvete, čak su se međusobno i poznavali. Nije održiva teza da je izdvajanje bilo planirano i izvedeno radi likvidacije, jer nema dokaza da je u to vreme iko odlučio, pa čak i znao da će se likvidacije desiti. Kao vrhunski profesionalac i komandant general Mladić je verovatno bio svestan da će muslimanske snage pokušaj proboja preko gudura i vrleti odvesti u ruke pojedinih grupa osvetnika i kriminalnih grupa, koje su delovale mimo linije komandovanja, uz podršku pojedinih starešina Vojske Republike Srpske, Policije i Službe bezbednosti, ali i pripadnika stranih službi. Takav njihov pojedinačan odnos na taktičkom nivou komandovanja, nakon operacije, nije moralno a ni opravdano dovesti u kontekst nadležnosti generala Ratka Mladića. Svaka odgovornost u ratu treba da bude individualna, lična.

Meholjić je agenciji Srna izjavio da mu je prilikom povlačenja u koloni prišao Hamdija Fejzić, aktuelni potpredsednik Skupštine opštine Srebrenica i rekao mu da se čuva jer je na spisku za likvidaciju. „Pitao sam ga – od koga da se čuvam? A on je odgovorio: Dovoljno sam ti rekao“, priča Meholjić i navodi da je kada je saznao za tu opasnost počeo da „igra svoju igru“. „Odvojio sam se od kolone koja se već više puta prekidala u opštem rasulu i kada sam stigao na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, prikrio sam se nekoliko sati i nisam odmah izašao iz šume iako su me poimenično dozivali, što znači da je neko pratio i tačno znao da sam bio u toj grupi“, ispričao je Meholjić. On objašnjava da nije bio član Stranke demokratske akcije (SDA), odnosno da je sa njenim liderima bio u sukobu i da do danas nije saznao da li su zaista oni pravili spiskove za likvidaciju. „Ubrzo sam u Tuzli „progovorio“ za medije i ispričao šta se sve dešavalo u Srebrenici, a to sam učinio da bih sačuvao sebe.

On se priseća da se kolona koja je krenula od Srebrenice više puta prekidala, grupe su se odvajale, mnogi su ostajali zbog iscrpljenosti, ranjenici nisu mogli izdržati pešačenje i dolazilo je do nervnih rastrojstava i samoubistava, kao i vraćanja pojedinaca i grupica nazad prema Srebrenici radi hrane. „U takvom stanju bespomoćnosti i napuštenosti ljudi su svašta radili – ubijali su se bombama i na druge načine, očevi su ostavljali lakše ranjene sinove, jer ih nisu mogli nositi i svako je u tom rasulu mislio kako da sačuva vlastiti život“, priseća se Meholjić. On, kao i Ibran Mustafić, okrivljuje Aliju Izetbegovića i SDA za, kako kaže, „izdaju Srebrenice“ i ponavlja ono što je davno izneo u javnost – da je Izetbegović delegaciji iz Srebrenice tokom rata u Sarajevu rekao da treba žrtvovati oko 5.000 ljudi da Srbi uđu u Srebrenicu, pa da se izazove međunarodna intervencija i bombardovanje Republike Srpske. Ističe da je bošnjački ratni politički i vojni vrh omogućio Naseru Oriću izlazak iz Srebrenice nekoliko meseci pre njenog pada, što je, kako kaže, bio znak da je „Srebrenica žrtvovana“.

Alija Izetbegović je u saradnji sa Klintonovom administracijom i pojedinim obaveštajnim službama Zapada pristao na „scenario masovnog zločina u Sreberenici“, koji bi se proglasio za „genocid“ i iskoristio za vojnu intervenciju NATO i ostvarivanje političkih ciljeva ekstremnog muslimanskog rukovodstva u BiH. I danas se na sličan način i sa zastarelom mantrom i medijskom propagandom ritualno i ponovo masovnim scenama okupljanja naroda na godišnjicu stradanja pripadnika 28. divizije A BiH, medijski i politički zloupotrebljava bol porodica koje su izgubile svoje najmilije u Srebrenici i u toku proboja ka Tuzli.9
Spomen područje u Potočarima

Danas je i u svetu jasno da civilno stanovništvo nije nasilno proterano, da nije ubijana nejač, žene, deca, stari, nego isključivo vojnici 28. divizije A BiH i rezervisti, odnosno vojno sposobni muškarci u koloni.

Uvažavajući istorijske činjenice, može se zaključiti da je zločin u Srebrenici deo stradanja naroda u građanski rat u BiH, koji je u svojoj osnovi bio bratoubilački rat. Mržnju i zločin donela je i instrumentalizovala ustaška vlast tzv. NDH a takva matrica delovanja muslimanske političke vlasti u građanskom ratu u BiH nastavljena je na isti način kao u Drugom svetskom ratu.

Srbi i Muslimani treba da oproste jedni drugima i zaustave spiralu zločina. To je obaveza i dug prema potomstvu. Krenulo se lošim putem jer se od Srba islamske veroispovesti (Muslimana), pod uticajem spoljnih mentora napravila nova nacija, Bošnjaci, koja se u političkom i vojnom smislu gura u naručje hrvatskih nacionalnih interesa i u sukobe sa svojom braćom Srbima. Muslimani treba da shvate da im je budućnost sa svojom pravoslavnom braćom Srbima, jer su i sami deo tog naroda.

Nažalost počinjeni zločin u Srebrenici, ekstremna politička elita, pre svega Bakir Izetbegović pod uticajem nekih centara sa Zapada i Hrvatske, politički zloupotrebljava i pokušava i dalje da na staroj medijskoj matrici okleveće Srbe u R. Srpskoj, pa i ceo srpski narod za „počinjeni genocid“ i ako je sam svestan kako i pod kojim okolnostima se desio taj zločin.

Obaveštajne službe pojedinih vodećih zemalja Zapada su i dalje uporne da preko vodećih muslimanskih partija u Sarajevu i marionetskih političkih partija u Srbiji i R. Srpskoj iz redova srpskog naroda daju legitimitet počinjenom zločinu i okrive srpski narod i proglase ga genocidnim. U toj medijskoj i političkoj operaciji Zapada vodeću ulogu imala je Velika Britanija, Nemačka i Francuska. U Srbiji mnoge političke partije i brojne nevladine organizacije dobijaju ogromna finansijska sredstva sa Zapada da okleveću srpski narod u međunarodnoj zajednici, te da prisile vlast da „prihvati krivicu za genocid“.

U takvoj situaciji vlast u Srbiji pokušava duže vreme da bude servilna prema zahtevima Zapada i nesvesno učestvuje u toj spinovanoj režiji obaveštajnih službi i politikih aktera sa Zapada. U marginalnim političkim strankama u Srbiji Zapad pronalazi sagovornike koji okrivljuju svoj narod za nešto što nije počinio. U tome prednjače Vuk Drašković, Čeda Jovanović i Nenad Čanak. Verovatno su pomenuti „političari“ dobili insrukcije da putuju u Srebrenicu i učestvuju u „političkoj i propagandnoj predstavi“ obeležavanja godišnjice stradanja.

Njihovo delovanje potpomažu nevladine organizacije, čiji su direktni finansijeri u obaveštajnim centrima na Zapadu. Čak u Beogradu nastoje da održavaju različite predstave u funkciji informisanja i „osvešćivanja naroda o počinjenom genocidu“. Sramno je što to sve toleriše vlast i što će verovatno nova Vlada i njen premijer Ana Brnabić servilno ispuniti zvaničnu ulogu Srbije, kako joj bude naređeno sa Zapada, a pod plaštom borbe za „mir i stabilnosti u regionu“. Na lažima ne treba a i ne može se graditi pomirenje niti poverenje naroda.

U celoj toj režiji obeležavanja godišnjice u Srebrenici zamagljuju se svi drugi zločini na prostoru bivše SFRJ koji su počinjeni prema srpskom narodu. Tako dželati sa stranim „mentorima“ i plaćenicima iz redova srpskog naroda, pokušavaju da menjaju istoriju, te da srpskom narodu pripišu kolektivnu krivicu za sve što se desilo u građanskom ratu. A dobro se prema neoborivim činjenicama zna da je u toku raspada SFRJ srpski narod najviše stradao, prognan sa mnogih istorijskih teritorija te da je jedino Srbiji, kao državi, nakon Drugog svetskog rata okupiran deo teritorije od vodećih sila Zapada radi proglašenja lažne mafijaške države Kosovo. Jedino je Ruska Federacija smogla snage da zajedno sa Kinom i drugim državama slobodnog sveta stane na put nasilju, koje se sistematski sprovodi prema srpskom narodu.

Sprečen je pokušaj Zapada da preko rezolucije u SB UN u suštini srpski narod bude optužen za genocid. Tu monstruoznu ideju pripremala je Velika Britanija i da nije bilo doslednog i odlučnog otpora Rusije, rezolucija bi bila usvjena. To „proevropske snage“ u Srbiji negativno tumače a pojedine čak marginalizuju zasluge Rusije i nasojale su da ta rezolucija bude usvojena. Pokušavali su da preko prozapadnih medija „pojašnjavaju narodu“ da bi to bilo korisno i delotvorno za njegovu budućnost, poredeći to sa zločinima koje su nemački fašisti i usaše počinili tokom Drugog svetskog rata. To je deo koncepta revizije istorije, kako bi se zaboravili zločini nacista i fašista.

Žrtve zločina u Srebrenici zaslužuju dostojan pomen, poštovanje i obeležavanje isto kao i srpske i hrvatske žrtve u BiH, u toku grđanskog rata, ali i žrtve srpskog naroda iz Drugog svetskog rata, koje su po brojnosti neuporedive. Politizacijom Srebrenice i pokušajem kolektivne osude srpskog naroda ne mogu se ostvariti ciljevi unitarizacije BiH i rušenja Republike Srpske.

_________________________________________________________________________________________

LITERATURA
1. Ričard J. Batler, Iskaz o vojnim događanjima u Srebrenici (revizija)-operacija „Krivaja 95“, 2002.str, str.5
2. Treći sastanak u hotelu „Fontana“ (transkript video snimka) (dokazni predmet optužbe 49/a), str. 9.
3. Ričard J. Batler, Iskaz o vojnim događanjima u Srebrenici (revizija)-operacija „Krivaja 95“, 2002.str.42
4. Izjava zastupnika komandanta 28. divizije Ramiz Bećirović organima bezbednosti 2.K ABiH, KORAK – Časopis za zaštitu tekovina borbe za BiH, Broj 28, ISSN 1512-9411,Sarajevo, 2012., str. 34 do 36
5.Novi standard, 27. februar 2013. godine
6. Pečat, Svetislav, Tijanić, ZLOČIN U STAROM BRODU – Ko nije znao da pliva – zaplivao je u večnost, 13 jun 2010.godine
7.Momir Krsmanović, Tragovi mrtve braće, 2005.godine

General-major u penziji prof. dr Mitar Kovač / Fpnd strateške kulture

KOMENTARI



6 komentara

  1. Pidza says:

    Pa to ste tek sad svatili svaka cast

  2. Zaharije Serak says:

    Svako normalan zna da nije bio "Gradjanski rat" u Bosni i Hercegovini.Ako znamo da je gos.Milosevic upao u platni sistem bivše Jugoslavije i uzeo milijardu dolara onih para.Ako se zna šta je gos.Milosevic želio i odbio ubrzani prijem svih Republika u E U.Ako se zna da je u Bosni od ukupnog broja gradjana sa pravom glasa 63% glasalo za nezavisnu BiH.Ako znamo da Srpska demokratska stranka nije dozvoljavala da se u pojedinim djelovima/gdje su mogli/donesu uopste kutije za glasanje,a da je glasalo 63% gradjana BiH za nezavisnu Državu.Ako znamo da su sve strane posmatracke komisije se složile da je glasanje proteklo u savršenoj demokratskoj proceduri,dolazimo do podataka da je i veliki broj onih koji nisu Muslimani,ni Bošnjaci glasali za istu.Znaci nisam samo ja bio taj.Ako znamo da je u jedinici na Cengic Vili "Leptirice" bilo 27% onih koji nisu se izjašnjavali kao Muslimani ili Bošnjaci ,onda je iluzorno pokušavati da pokušavate sa teorijom "Gradjanski rat" Ne to je bila tipična agresija susjednih Drzava Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu.Naravno uz pomoć i Bosanskih Hrvata i Bosanskih Srba.Izmanipulisanih je bilo,a bilo je i onih koji su se osjećali vise "patriotski",ako razmišljaju kao Srbi ili Hrvati.Ja sam bio u Armiji Bosne i Hercegovine jer je izvršena agresija na moju Državu.Drzavu Bosnu i Hercegovinu.Ja nisam bio pripadnik "Muslimanske" vojske ni ja ni moj komandant General Jovan Divjak.

  3. karudijan says:

    Dzordz Buš stariji je u novembru 1990 predao Kongresu na usvajanje zakon o prestanku finansiranja države Jugoslavije,ali....svaka republika je po tom zakonu imala mogućnost da zatraži finansijsku pomoć od SAD....ako pre toga proglasi nezavisnost....

  4. karudijan says:

    da li je laž o genocidu u Srebrenici veća od laži o junaštvu Srdjana Aleksića?

    • Bulova says:

      To je sve isti recept, ali je dobro poređenje. Njihove laži nemaju granice jer po njima cilj opravdava sredstva, ali "batina ima dva kraja" pa im se vrati kroz njihove učenike iz ratova protiv Srba 1990-tih, koji im sad "zahvaljuju" na školovanju.

  5. Trifun says:

    Zapadne genocidne hijene i njihove antisrpske rasisticke horde na Balkanu su KRIVE ZA SVO ZLO na Balkanu 100% Sto posto su te hijene odgovorne za to zlo, jer istorija nije pocela sa Milosevicem, koji je inace ispao jedan veliki diletant, nego ono sto se desilo u Bosni je nastavak sistemataskih genocida nad Srbima, koji je u nekim dijelovima bivse zajednicke drzave bio manje, a negdje puno vise 'uspjesan'. Nema tu nikakvih misterija, to je jedan kontinuitet genocida nad nama jer nas smatraju produzenom rukom Rusije. I oni ce nastaviti sa time cim ocijene da su se stekli uslovi za to, moj narod mora da shavti da se mi borimo ZA OPSTANAK, i da smo SMRTNO UGROZENI, i da je ovo samo pauza, i da ako nedo Bog Rusija opet oslabi, te hijene ce krenuti u nove genocide nad nama. Ukoliko se ne naoruzamo DO ZUBA, svim mogucim sistemima PVO i na kraju nuklearnim oruzjem na koje imamo pravo kao i Izreal zbog genocida koje su pocinil nad nama i neprijateljstva i rasisma. Nema nazad.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *