Звук шупљине

Zvuk šupljine

10 septembra 2018

Piše: Filip Rodić

KAD neko kaže „tvrdim pod punom moralnom i materijalnom odgovornošću“, znam da laže – reče poučen bogatim iskustvom novinarskim i aktivističkim iskustvom Nemanja Stjepanović. Da je ova premisa uglavnom tačna, potvrđuje i stara narodna mudrost da gde je šuplje tu i zveči. U kontekstu „zvečanja šupljine“ treba posmatrati i njegovu naknadnu izjavu da su se od jednog od nesumnjivo najboljih novinara Srbije „Željka Cvijanovića dirljivim govorima oprostili novinari, kolege iz istog odeljenja Službe“. To što je bio dovoljno pametan da ne doda da ovo tvrdi pod „punom moralnom i materijalnom odgovornošću“ ne znači da ne laže, a ne oslobađa ga ni od odgovornosti za ovu klevetu.



Koliko je moralno da osoba koja se deklarativno zalaže za zaštitu ljudskih prava tako olako prekrši ljudska prava čitave grupe ljudi dok se opraštaju od svog prijatelja i kolege, optužujući i pokojnika i njih za pripadništvo nekakvoj „službi“ bez ikakvih dokaza? Koliko je moralno da osoba koja se iz petnih žila i, reklo bi se, svakom ćelijom svog tela protivi etiketiranju kruga u kom se nalazi – „izdajnicima“, „saradnicima stranih službi“, „prodanim dušama“ – upravo to učini svojim neistomišljenicima i to u trenutku kada glavna meta njegovog napada nije ni sahranjena?

POSTOJI, međutim, stvar koja nam može pomoći da ovaj gest objasnimo i razumemo, ali ne i da ga opravdamo. Stjepanović je, naime, ceo svoj radni vek proveo u okruženju i u dodiru s ljudima koji su zbog svog načina rada i kontakata stalno u situaciji da se brane od optužbi u javnosti da su „službenici“, što je kod njega stvorilo uobrazilju o „sveprisutnosti službe“, pa je sasvim shvatljivo da isto to vidi i u drugim ljudima. Iako je svoj novinarski rad započeo u produkciji VIN, koji je svojevremeno vodila čuvena Gordana Suša, zablistao je tek kada je otišao u Hag da za agenciju SENSE pod vođstvom Mirka Klarina izveštava iz Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Ova agencija, finansirana i novcem Evropske komisije i Fonda za otvoreno društvo, kao i nekih zapadnoevropskih vlada, od početka svog rada u Hagu postavila se kao propagandni servis ne samog suda nego haškog tužilaštva čije su stavove čvrsto zastupali i u retkim prilikama kada je dolazilo u sukob sa sudskim većem. To je najočiglednije bilo u slučaju Slobodana Miloševića kada se SENSE, više od tužilaštva, ljutila što mu je omogućeno ne samo da se sam brani nego i što ima saradnike koji mu u odbrani pomažu i dostavljaju informacije. Miloševićeva odbrana u izveštajima ove „objektivne i pouzdane“ agencije (kako sama sebe opisuje) nazivana je „nepodnošljivo agresivnim“ „unakrsnim isleđivanjem“, „informativnim razgovorom“.

Kakav je objektivni i nepristrasni novinar Stjepanović bio tokom svog boravka u Hagu (2005-2015) ide u prilog činjenica da se još dok je bio tamo kao novinar pridružio Fondu za humanitarno pravo Nataše Kandić gde je i danas. U međuvremenu je sarađivao i s Helsinškim odborom za ljudska prava i Inicijativom mladih za ljudska prava. Napomenućemo da je ova praksa u suprotnosti s Kodeksom novinara po kojem „novinar/urednik ne bi trebalo da izveštava o temama u kojima ima lični, politički ili komercijalni interes, npr. kao član upravnog, nadzornog ili poslovnog odbora kompanije/organizacije/kluba, i slično“. Stjepanović je učinio baš ovo istovremeno radeći u SENSE i sedeći u Upravnom odboru FHP.

KAO što su borci protiv lažnih vesti poput „Fejk njuz tragača“ u stanju da napišu najprimitivniju lažnu vest (krajnje klevetnički tekst „Ne, Željko Cvijanović nije bio novinar za uzor“ potkrepljen neistinitim i demantovanim argumentima), tako su očito i najvatrenije pristalice ljudskih prava spremne da ta ista prava pogaze kada su „neprijatelji demokratije“ u pitanju. Ako su oni koji druge optužuju za lažno izveštavanje lažni izveštači, šta su oni koji druge optužuju za pripadništvo „službi“?

(Večernje novosti)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *