Турски ток

Turski tok

19 marta 2015

aleksandar-pavic 689Piše: Aleksandar Pavić

U turskoj istočnoj provinciji Kars je juče, 17. marta, obavljena svečana ceremonija polaganja kamena temeljca za izgradnju Transanadolijskog gasovoda (TANAP), za koji je prisutni turski predsednik Erdogan izjavio da „nema alternativu“. U kontekstu zapadnih, a pogotovo američkog pokušaja minimizovanja evropske vezanosti za ruski gas, ne može se reći da Erdogan preteruje.

TANAP je sastavni deo mreže gasovoda Južni koridor, projekta Evropske komisije za snabdevanje EU gasom sa Bliskog Istoka i iz Kaspijskog regiona, usvojenog 2008. godine. Trasa TANAP, predviđenog za transport gasa sa azerbejdžanskog kaspijskog nalazišta Šah-Deniz, prolazi kroz maloazijski deo Turske i izbija u evropski deo preko istočnog dela Galipoljskog poluostrva, nastavljajući ka tursko-grčkoj granici, gde treba da se poveže sa tzv. Transjadranskim gasovodom, koji bi azerbejdžanski gas prenosio dalje kroz Albaniju i, dnom Jadrana, u Italiju. Uz to, postoji mogućnost da se kracima gasovoda povežu i Bugarska i, iz Albanije, Crna Gora i Hrvatska.

Nije na odmet iznova podsetiti na to da su još u septembru 2013. poslenici američke „energetske diplomatije“ likovali da su odneli „važnu pobedu“ time što su uspeli da „prijateljski ubede“ Azerbejdžan da, umesto u Kinu, gas sa svojih kaspijskih polja izvozi na Zapad, i to trasom koja bi bila 400 kilometara kraća od trase nesuđenog gasovoda Nabuko. Prema tadašnjem pisanju Politike: „Na okruglom stolu energetskih eksperata koji je upriličen prošle nedelje u vašingtonskom ‘Vilson centru’, to je predočeno kao pobeda SAD, jer ‘obezbeđuje energetsku sigurnost Evrope’, time što korisnike gasa stavlja u bolji položaj, jer će biti više snabdevača, što je i ‘američki nacionalni interes’“.

ŠTO VAŽI ZA JUŽNI TOK, NE VAŽI ZA TANAP

Da ne bude zabune, Amerikanci su tom prilikom jasno istakli da je, ispred ekonomskih i drugih obzira, ova „pobeda“ bila „geopolitička“ po svojoj prirodi. A lako je pogoditi i nad kim se smatralo da je odneta pobeda. Uostalom, predstavnik Stejt departmenta Amos Hokstin jedva je mogao da prikrije likovanje: „S velikim interesovanjem pratimo kako će Rusija da reaguje na Južni koridor“. A, ustvari, kao što sad znamo, „reakcija“ nije bila ruska, već zapadna, u vidu povećanja pritiska na tranzitne zemlje Južnog toka, na prvom mestu Bugarsku, kao i na samu Rusiju da se povinuje tzv. Trećem energetskom paketu Evropske energetske zajednice, prema kojem, uprošćeno rečeno, snabdevači gasom (u ovom slučaju Rusija) ne mogu da budu vlasnici gasovoda.

U oktobru 2014, novoimenovani komesar za energetiku u Evropskoj komisiji Migel Arijas Kanjete je, izlažući svoj program pred Evropskim parlamentom, predočio da „privatni sektor mora hitno investirati u Južni koridor, kojem se mora dati apsolutno prvenstvo“ u odnosu na Južni tok, za koji je, pak, „nužno (da se) uskladi sa zakonima“.  Međutim, za TANAP se baš ne može reći da u njemu preovlađuje privatni sektor, s obzirom da su „učesnici projekta Državna naftna kompanija Azerbejdžana (Gosudarstvenaja naftnaja kompanija Azerbejdžanskoj Respubliki, GNKAR) sa 58 odsto, Britiš petroleum (BP) sa 12 odsto i turska nacionalna naftno-gasna kompanija Botas sa 30 odsto“. No izgleda da ni državni kapital ne smeta previše pod uslovom da nije ruski.

Nekih mesec i po dana kasnije, prilikom svoje posete Beogradu, nemački vicekancelar Zigmar Gabrijel je, pod geslom „potrebe za diversifikacijom isporuke gasa“, još jasnije saopštio da će EU dati prednost gasovodu Južni koridor nad Južnim tokom: „Evropa ima veliki interes da diversifikuje situaciju sa gasom. Plan je da se isporuka gasa odvija preko Azerbejdžana, a ne preko Rusije“. Na ovo je, treba podsetiti, premijer Srbije Aleksandar Vučić budistički mirno „izjavio da je u potpunosti saglasan sa Gabrijelom i da ‘ništa nema da doda’“, i to u isto vreme kada su se Viktor Orban i Mađarska iz petnih žila trudili da podrže Južni tok.

A onda je, kao što se već zna, dve sedmice kasnije, 1. decembra 2014, prilikom posete Ankari, Vladimir Putin objavio odustajanje od Južnog toka, formalno zbog bugarske blokade projekta, navodeći razlog koji je svima bio očevidan: „Ako Evropa ne želi da realizuje projekat Južni tok, onda i neće biti realizovan“. Tada su ruski i turski predsednik načelno dogovorili tzv. Turski tok, kojim bi ruski gas, dnom Crnog mora, umesto u Bugarsku, bio dopremljen do evropskog dela Turske, tj. u TANAP-ov komšiluk, i potom do tursko-grčke granice, na kojoj bi se prodavao zainteresovanim evropskim kupcima, koji bi morali da nađu način da se povežu.

No za SAD i EU ni ova „pobeda“ očigledno nije dovoljna, i njihov pritisak na Rusiju se nastavlja. Tokom jučerašnje posete Ankari, 17. marta, evropski komesar za energetiku Maroš Šefčovič izjavio je da „bilo kakva odluka o gradnji gasovoda za transport ruskog gasa preko Turske mora biti doneta u konsultacijama sa EU i ne sme kršiti postojeće zakonske obaveze“, a uz to „izrazio zabrinutost zbog potencijalnog ukidanja postojećih ruta preko Ukrajine u korist predloženog gasovoda Turski tok“. Samo nekoliko dana pre toga, odnosno 11. marta, Rojters izveštava o „zabrinutosti“ turskih zvaničnika u vezi sa „preteranom zavisnosti od ruske energetike“, što, zajedno sa predstojećim izborima, proizvodi situaciju u kojoj se „ruski planovi za novi gasovod ka jugoistočnoj Evropi verovatno neće odvijati onoliko brzo koliko bi Moskva htela“. Odnosno, nagovešteno je da će „verovatno“, umesto da bude završena do kraja 2016, izgradnja Turskog toka trajati „bar“ do 2017.

VELIKE TURSKE AMBICIJE

Naravno, i Turci su svesni osetljivosti svog nastojanja da sede na dve stolice, pa je juče, odnosno istog dana kada je Šefčovič izjavio to što je izjavio u Ankari, Erdogan požurio da telefonom pozove Putina i s njim razgovara „o različitim aspektima bilateralne saradnje, sprovođenju najznačajnijih odluka sa petog zasedanja saveta za saradnju na najvišem nivou održanog u Ankari 1. decembra 2014. godine (kada je i objavljeno odustajanje od Južnog toka i pokretanje Turskog toka; prim. aut.), uz posvećivanje najveće pažnje zajedničkima projektima u energetskom sektoru, uključujući Turski tok“.  Drugim rečima, da uveri rusku stranu da sve „teče po planu“. A to da li je ruska strana baš uverena, „učtivi čovek“ u Kremlju nije smatrao potrebnim da javno komentariše.

S druge strane, Zapad ne krije svoje namere, što se i vidi iz već pomenutog Rojtersovog izveštaja: „Jedan zapadni diplomata u Ankari je rekao da su prepucavanja oko Turskog toka više povezana sa borbom za uticaj nad Turskom između Brisela i Moskve. ‘Ljudi sve više shvataju da je Rusija izgubljen slučaj i da treba da nađemo još saveznika na istoku i jugu. Turska je broj jedan’, dodao je diplomata. ‘Rusija uvlači Tursku u svoju orbitu, i ako sada ne bude zaustavljena, onda će možda posle biti kasno.’“

Turci imaju ogromne ambicije da budu glavna energetska kapija i tranzitni koridor između Istoka i Zapada, i ne trpe konkurenciju. Jučerašnji izliv nervoze turskog premijera Davotoglua na čak i nagoveštaj Amerikanaca da će možda biti potrebno da pregovaraju sa sirijskim predsednikom Asadom – kojom prilikom je izjavio da je rukovati se sa Asadom isto što i rukovati se sa Hitlerom, ali i Miloševićem, Karadžićem i Sadamom Huseinom, naravno, nije izliv jednog osetljivog moralnog čistunca. Reč je o tome da je Turska direktno umešana u pokušaje svrgavanja Asada, po cenu korišćenja najradikalnijih islamista iz redova ISIS, između ostalog i zbog konkurencije koju bi Asadova Sirija predstavljala kao suverena tranzitna zemlja za gas sa istoka, o čemu je još pre dve godine pisao američki Vorldnet dejli. Toliki je Sirija trn u oku da su, prema svedočenju samog američkog državnog sekretara Džona Kerija, arapske zemlje nudile Amerikancima da u potpunosti finansiraju njihovu invaziju na Siriju samo radi svrgavanja Asada. Za taj aranžman su posebno bili zainteresovani Katar i Saudijska Arabija, koja je, ako je verovati AFP, i Rusiji nudila kupovinu naoružanja u vrednosti od 15 milijardi dolara u zamenu za rusko okretanje leđa Asadu. No to je posebna priča, i Turska će tek biti suočena sa komplikacijama proisteklim iz njenih neutaživih ambicija.

Ono što je trenutno bitno je da je, zvaničnim početkom radova na TANAP, Zapad povukao još jedan agresivan geopolitički potez naspram Rusije. Tu je, za one koji su potez povukli, čak manje važno da li će, u slučaju da bude završen do predviđenog roka 2018, TANAP obezbediti dovoljne količine gasa za evropske potrošače. Reč je o čistoj borbi za premoć i kontrolu, i za dodatno potiskivanje Rusije iz Evrope. Tu interesi evropskih naroda i država nisu ni blizu prvog mesta.

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. zeljko says:

    JA MISLIM DA EVROPA POKUSAVA OPET PREVARITI RUSIJU DOZVOLIT CE DA SE RADI TZV PRIKLJUCAK IZ TURSKE KROZ GRCKU MAKEDONIJU SRBIJU MADARSKU I AUSTRIJU I PTOM POSTO OVE ZEMLJE NEMAJU NOVCA ZA GASOVOD RUSI CE I M DATI NOVAC KREDIT TJ SVOJIM CE NOVCEM IZGRADITI CEVI OD RUSKOG GVOZDA POTOM KAD NAPRAVE TAJ DEO EVROPA ZE NAPARVITI NABUCCO KRO GRUZIJU PREKO CRNOG MORA KROZ BUGARSKU SE SPPJITI NA POSTOJECE CEVI I TAKO PRREVARITI RUSE JER CE VLASNISTVO TIH CEVI PREUZETI EU POTPLACENIM POLTICARIMA IZ OVIH ZEMALJA A UGOVORE FIZICKI SPALITI DA JE TO RUSKI KREDIT SVE U POLITICI JE MOGUCE POKVARENOST NEMA KRAJA

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *