Autocenzura i depresija

Autocenzura i depresija

19 maja 2013

Vladimir KecmanovicPiše: Vladinir Kecmanović

U klasičnim totalitarnim državama i društvima cenzura je otvorena i surova. A autocenzura jednim delom svesna, a drugim nesvesna.

Početni ideološki entuzijazam, koji dovodi do uspostave totalitarnog sistema, i koji uhvati deo mislećih ljudi – u nehumanoj praksi se brzo istopi. I onda se misleći zagovornici ideološkog društva podele na razočarane depresivce, koji se povlače u sebe, i razočarane konformiste – koji nastavljaju da ponavljaju mantre u koje su odavno i sami prestali da veruju.

I jedni i drugi, tako, postaju žrtve autocenzure.

Slično stvari stoje sa mislećim ljudima koji su totalitarističkoj ideologiji od početka bili protivnici – i koji nisu imali u šta da se razočaraju. A koji se, kao svesni gubitnici, u većem broju pridružuju pobednicima-depresivcima, u tišini mučeći svoju muku, a u manjem pobednicima-konformistima, licemerno se busajući u „fašističke“, „antifašističke“ ili kakve sve već ne grudi, u potrazi za pohvalama, priznanjima i privilegijama.

Takvi konformisti – ideološki konvertiti – obično su najbeskrupulozniji, pošto je sopstvenog nemorala najsvesniji.

I tako biva dok je totalitarni sistem mlad i dok misleći ljudi pamte ono što mu je prethodilo.

Kako sistem stari i kako pristižu generacije koje se vremena pre njega ne sećaju, situacija postaje prividno manje dramatična i utoliko beznadežnija.

Cenzura naoko popušta, nesvesna autocenzura jača, razočaranih je sve manje, konformista je sve više. I život teče ustaljenim tokom, sve dok nemoral ne ojača toliko da se sistem uruši, a masa odnegovanih licemera bez muke presvuče dresove i počne da služi novoj, pobedničkoj ideologiji.

OD HIPIKA DO MAJKLA MURA

Iako u današnjem svetu postoje klasična totalitarna društva i mada broj ljudi koji u njima živi nipošto nije zanemarljiv – čak bi se moglo reći da je dominantan – globalno gospodari prikriveni totalitarizam i neskriveni neokolonijalizam.

U tom, prikrivenom totalitarizmu, klasična cenzura je – naravno, prividno – prilično blaga, mada se pojavljuju ozbiljne snage koje teže njenom rigidnom uspostavljanju.

Autocenzura – što svesna, što nesvesna – međutim, buja.

A oni koji odluče da se protiv cenzure i protiv autocenzure bore, umesto striktnih zabrana i direktnog nasilja, bivaju izloženi mukama ignorisanja, prećutkivanja i ostalim „blagodetima“ koje nudi „politički korektna“, na civilizovanom zločinu zasnovana civilizacija.

Retke, opet, kojima pođe za rukom da probiju zid sofistikovane cenzure i njihova reč dopre do respektabilnog broja ljudi – čekaju specifična iskušenja.

Novi, globalni totalitarizam – po čemu se, između ostalog, razlikuje od klasičnih totalitarizama – ustanovio je veoma efikasnu metodu korumpiranja bučnih disidenata.

Vođen idejom da je čovek kvarljiva roba, on borcima za pravdu koji su uspeli da probiju gotovo neprobojni, otrcanim zvukovima ispunjen šum cenzure, omogućuje deo materijalnih blagodeti čijom distribucijom gospodare oni protiv kojih se ti borci bore, pretvarajući ih u deo sistema i obesmišljavajući suštinu njihovog otpora.

Za razliku od klasičnog totalitarizma, novi, globalni totalitarizam od tih disidenata ne traži da od svojih stavova odstupe.

Naprotiv.

Javna prisutnost tih ljudi, baš takvih kakvi jesu – naravno, u ograničenim dozama – potrebna je kao dokaz „tolerantnosti“ sistema. A relativno visoko mesto na društvenoj lestvici koje im je obezbeđeno, ma koliko nezgodne stvari govorili, ne samo u očima masovnom kulturom zaluđenih masa nego i objektivno, obesmišljava svaku njihovu reč.

Recept pronađen u drugoj polovini prošlog veka, pretvaranjem šezdesetosmaških vođa i istaknutih hipika u elitu sistema i planetarne pop ikone, primenjuje se i danas. Samo što su danas, kada ne postoji opasna istočna, crvena alternativa, doze u kojima se takva čudesa serviraju javnosti neuporedivo manje.

Kako receptima i priliči: apotekarske.

Na stotinu šezdesetosmaša i hipika, tako, danas imamo po jednog Majkla Mura.

A kad smo kod Mura, taj žestoki levičar i kritičar kapitalističkog sistema, kinematograf i publicista, sam je – istina, delom ironično – priznao kako ga je sistem potkupio, omogućivši mu moćnu distribuciju i velike tiraže, koji su ga pretvorili u kapitalistu.

Da li je Mur odbio tu distribuciju?

Naravno da nije.

Jer je smisao svake napisane reči da bude pročitana i svakog snimljenog filma da bude gledan.

Da li je Majkl Mur počeo da se sistemu dodvorava i svoje stavove umekšava?

Nije.

A da li ga je, uprkos tome, sistem privilegovanjem pobedio?

Naravno da jeste.

Da li je Mur imao alternativu?

Ako ćemo pošteno – nije.

I u tome je tragedija savremenih disidenata koji dođu u priliku da svoje stavove globalno saopšte i da se suoče sa činjenicom kako, šta god rekli, nepravdu protiv koje se bore i koja ih nadmoćno se smeškajući tapše po ramenu – čak ni u apotekarskoj dozi nisu uspeli da isprave.

NEOKOLONIJALIZAM

Ako tako stvari stoje sa „uspešnim“ disidentima u kolonizatorskim centrima, čemu da se nadaju misleći ljudi u kolonijama kakva je naša?

Ničemu dobrom, ako nameravaju da misle svojom glavom.

I još manje dobrom ako su spremni da za šačicu privilegija glavu odšarafe.

Pa, ipak, na jednog poraženog, ali iskrenog levičara Majkla Mura, u svakoj koloniji postoje hiljade „levičara“ dotiranih kapitalističkim novcem, zaduženih da za sitne pare mašu glavama koje su, za još sitniju korist, sami sebi prethodno poskidali sa ramena, izvikujući isprazne „politički korektne“ parole.

Ljudima koji glave još uvek koriste, međutim, lako se dešava da, svesni uzaludnosti izgovorenih reči, padnu u depresivnu ćutnju.

Što je specifičan vid autocenzure.

Koji nije uzrokovan ni nesimpatičnim strahom, ni odvratnim konformizmom.

Nego – opravdanim umorom.

APOKALIPSA SUTRA

Misleće ljude, naime – u svetu u kom živimo, i sa istorijskim saznanjima koje imamo – zbog ove specifične, depresivne autocenzure, nije pošteno osuđivati.

Ovaj svet, koji je značaj reči prezreo, barem trenutno, rečima nije moguće izmeniti.

Reč će ponovo postati značajna onda kada „ekonomska baza“, što bi rekao Marks – i to „ekonomska baza“ u centrima ekonomske moći – bude konačno dovedena u pitanje. Pa, takva, u pitanje dovede i „društvenu nadgradnju“.

I kada se – suočene sa praznim stomacima – mase podignu.

I kada sistem, doveden u pitanje, odustane od sofistikovanih oblika vladanja, pa i sofistikovanih oblika cenzure.

Dakle, kada izgovorena reč ponovo postane opasna. Između ostalog – i za onoga ko ju je izgovorio.

Do tada, mirne duše možemo da budemo depresivni.

Jer taj krvavi trenutak, koji će izvesno doći, a koji će, takođe izvesno, biti užasniji i od trenutka u kom živimo – našu depresiju u potpunosti opravdava.

(Glas Srpske – Banja Luka)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Pingback: Smrt besmrtnosti | humanessay

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *