Грађевински подухвати на Космету

Građevinski poduhvati na Kosmetu

19 februara 2017

Nikola-vrzic-5667

Piše: Nikola Vrzić

Kako se zidarsko-urbanističko pitanje potpornog zida nadomak glavnog mosta preko Ibra u Kosovskoj Mitrovici umalo pretvorilo u casus belli, ko je za to kriv, i kako se NATO ponovo pokazao kao lažov kome ništa ne treba verovati?

Tokom nekoliko sati prošlog četvrtka delovalo je kao da će se zveckanje dijalogom između Beograda i Prištine zaista pretvoriti u zveckanje oružjem. Predsednik Srbije Tomislav Nikolić održao je tog dana hitan sastanak s ambasadorima Sjedinjenih Američkih Država, Rusije i Kine zbog situacije na Kosovu i Metohiji, u Raškoj se premijer Aleksandar Vučić u večernjim satima sastao sa Srbima iz naše južne pokrajine (uz propratni monolog: „Da li sam zabrinut? Jesam zabrinut. Ne zavisi sve od nas, naše je da učinimo sve i mi ćemo učiniti sve da mir sačuvamo“), ministri odbrane i policije Zoran Đorđević i Nebojša Stefanović, te načelnik Generalštaba Vojske Srbije Ljubiša Diković razgovarali su sa starešinama naše vojske i policije, u Vašingtonu je šef diplomatije Ivica Dačić izrazio strah zbog mogućeg „nepromišljenog akta Prištine“ i mogućeg napada na Srbe na Kosovu i Metohiji, Srbi su se okupili oko mosta preko Ibra koji razdvaja severnu od južne Kosovske Mitrovice… A sve se to nadovezalo na sastanak predsednika i premijera Srbije i Kosova, u Briselu prošle srede uveče, koji je – neuobičajeno, pomalo zloslutno – okončan bez izjava medijima, da bi sledećeg jutra „Dojče vele“ na albanskom jeziku te slutnje i potvrdio vešću da je „poslednja runda dijaloga Kosova i Srbije potpuno propala. Atmosfera je opisana kao veoma loša“.

UZROCI TENZIJA

Na kraju, sve se završilo mirno. Nastradao je samo jedan zid, potporni koji je zapravo služio kao barikada za vozila koja bi se iz južnog uputila u severni deo Mitrovice preko glavnog mosta na Ibru, a na njegovom mestu počeo je da niče novi, nešto niži, ali zato širi. Šta se to dogodilo? Da li su, kao što je ustvrdio predsednički kandidat Vuk Jeremić, tenzije podignute veštački, zbog predstojećih izbora i u direktnoj koordinaciji Aleksandra Vučića i Hašima Tačija, ili je, kao što tvrdi predsednički kandidat Saša Janković, ovaj „inscenirani konflikt“ insceniran da bi se prikrilo dodeljivanje pozivnog broja Kosovu, ili pak da bi se prikrilo još jedno srpsko uzmicanje na Kosovu i Metohiji, ovog puta u vidu rušenja spomenutog zida? Ili je – postoji, naime, i ta mogućnost – opasnost od izbijanja konflikta zaista bila realna, što znači da su one svoje dijagnoze Jeremić i Janković postavili zbog potreba sopstvenih izbornih kampanja?

Tankim se, pre svega, čini objašnjenje koje podignute tenzije dovodi u vezu s pozivnim brojem za Kosovo. Da, Kosovo zbilja jeste počelo da koristi pozivni broj +383 prošlog četvrtka, ali taj je događaj predstavljao tek puku tehnikaliju, bila je to očekivana realizacija briselskog dogovora krunisanog 15. decembra prošle godine, kada je ovaj pozivni broj Kosovu i zvanično dodeljen, što je u ovdašnjoj javnosti inače proizvelo, bićemo vrlo precizni, ama baš nikakav efekat. Tako da neke političke potrebe sada nije bilo za podizanjem tenzija iz ovog razloga.

Prikrivanje još jednog srpskog uzmicanja onako dramatičnim upozorenjima? Na simboličkom planu, rušenje zida čije su rušenje tražili kosmetski Albanci zaista se može gledati i kao poraz, i kao uzmicanje, ali uistinu reč je o uzmicanju od samo dva metra u dužinu i nekoliko decimetara u visinu, budući da je već ovog utorka, na mestu porušenog zida, kao što rekosmo, počeo da niče novi, nešto niži, nešto širi, dva metra dublje u srpskoj teritoriji podeljene Mitrovice, što razliku između starog i novog zida – ne govorimo sad o estetici, premda primećujemo i da je, potvrđujući da će na mestu starog biti izgrađen novi zid koji će i dalje blokirati vozila iz Južne Mitrovice, američka ambasada u Prištini konstatovala da će on „rezultirati izgradnjom prelepe pešačke zone“ – sve to dakle razliku između starog i novog zida čini jednakom poslovičnoj razlici između šije i vrata. Tako da ni zbog toga nije bilo razloga za veštačko podizanje tenzija, tim pre što domaći inspiratori i nalogodavci rušenja (simboličkog, ali i praktičnog) srpskog zida nadirućem nezavisnom Kosovu, naša aktuelna vlast dakle, nisu pretrpeli ni najmanju političku štetu ni kada su, 18. juna 2014, porušili onu ogromnu betonsku barikadu nasred mosta, kojoj je ovaj potporni zid bio samo bleda kopija.

HRONOLOGIJA RUŠENJA

Predizborna upotreba Kosova o kojoj govori Jeremić? Pri čemu treba podsetiti da je upravo on ekspert za tu vrstu delatnosti, što znamo zahvaljujući američkoj diplomatskoj depeši pod oznakom 08USUNNEWYORK12 od 7. januara 2008. godine, koja pokazuje da je Jeremić uspešno ispregovarao uvođenje Hašima Tačija u Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija – presedan kojim je tada uspostavljeno novo pravilo, po američkoj želji – u zamenu za televizijski prenos patriotskog govora Borisa Tadića koji mu je bio potreban u finišu kampanje za predsedničke izbore. Da li se i sada dogodio neki sličan dil, o kome ćemo možda tek čitati, ili je opasnost od sukoba bila stvarna? Ovo pitanje zahteva nešto složeniji odgovor, kroz koji će se i otkriti šta nam se to (umalo) dogodilo.
Raspoložive, javno dostupne činjenice izložićemo hronološkim redom.

Pre oko dva meseca, 7. decembra prošle godine, prištinska ministarka za dijalog s Beogradom Edita Tahiri piše Evropskoj uniji i žali se zbog potpornog zida koji Srbi podižu mimo dogovora. Dan kasnije, 8. decembra, gradonačelnik Severne Mitrovice Goran Rakić saopštava da je na sastanku u Kancelariji Evropske unije u Prištini postignut dogovor po kome će sporni zid biti „transformisan u otvoreni amfiteatar koji će biti deo pešačke zone u Ulici kralja Petra u severnom delu grada“, što sa svoje strane, istog dana, u Briselu potvrđuje Maja Kocijančič, portparolka EU šefice diplomatije Federike Mogerini, „podsećajući da dogovor dve strane podrazumeva obnovu mosta i pešačku zonu u Ulici kralja Petra“.

Situacija se u tim trenucima čini rešivom na nivou lokalnih komunalnih službi. Nov momenat, međutim, i to strašno važan momenat, ključan za razumevanje svega što će se posle desiti, nastupa 29. decembra, kada Skupština Kosova odlučuje da se umeša u problematiku mitrovačkog urbanizma, donoseći rezoluciju kojom poziva na rušenje potpornog zida do 31. januara. Suvišno je možda to i isticati, no, hajde: ova je rezolucija bila potpuno bespotrebna ako joj je cilj zaista bilo uklanjanje tog zida – dogovor o tome, naime, već je postignut, rokovi nisu probijeni – ili je pak ona, rezolucija, bila neophodan sastojak ulja koje će se doliti na vatru da bi se vatra razgorela.

U svakom slučaju, dok nejasnim ostaje zašto u međuvremenu dogovor od 8. decembra nije izvršen, pritisak na Kosovu raste. Do kraja januara opozicione partije zatražiće ostavku vlade zbog neispunjavanja skupštinske rezolucije o potpornom zidu, Hašim Tači 31. januara izjavljuje „kao država, veoma smo svesni da je danas poslednji dan roka koji proističe iz rezolucije Skupštine Kosova, koja mora da bude izvršena s preciznošću“, i u takvoj atmosferi, napetoj i očigledno pretećoj, i to pretećoj sa albanske, a ne sa srpske strane, i dođosmo do briselskog sastanka prošle srede (1. februara) koji će proteći u „veoma lošoj“ atmosferi.

SCENARIO HAOSA

Šta se tamo događalo iza zatvorenih vrata? Evo šta je rekao Aleksandar Vučić: „8. decembra došlo je do dogovora oko samog mosta u Kosovskoj Mitrovici, u međuvremenu, prištinska delegacija je rekla da oni nisu ovlašćeni da sklapaju taj sporazum i povukli se. Puj pike, ne važi. Ni kosovski zakoni, po kojima je taj potporni zid u nadležnosti lokalne samouprave, po njima ne važi… Kažu, to što ste prihvatili nije dovoljno i ne važi. Dovedeni smo da na jednu stvar kažemo ’ne’, da bismo bili krivi i odgovorni za sve – to smo shvatili, a o Zajednici srpskih opština nismo mogli ni da govorimo.“
Može li se verovati ovom Vučićevom opisu situacije? Nismo bili tamo pa da možemo da imamo neposredna saznanja, ali ove njegove reči imaju smisla i zato što objašnjavaju zašto već postignuti (8. decembra) dogovor oko mosta do sada nije ispunjen, i zato što potvrđuju naše tumačenje one rezolucije kosovskog parlamenta, donete da bi se raspalila situacija, a ne da bi se rešio problem. U krajnjoj liniji, probleme u čitavu priču i nije unela srpska strana nego albanska – oni su doneli zapaljivu rezoluciju, nismo mi – i problem se iz sveg tog njihovog ponašanja zaista izrodio i nije ga Vučić izmislio zarad predizbornog podizanja tenzija, jer, da jeste, ne bi se u noći između petka i subote (koji su usledili posle prošlonedeljne srede i dramatičnog četvrtka) ponovo postizao dogovor o onome što je već dogovoreno 8. decembra, sve sa propratnim nacrtima pešačke zone oko mosta na Ibru.

Šta je trebalo (ili: moglo) da se dogodi? Taj scenario nije teško zamisliti. Priština ne poštuje dogovoreno 8. decembra, donosi rezoluciju o rušenju potpornog zida, zadati rok je probijen, i zbog toga sami kreću u rušenje koje ne može a da ne izazove reakciju Srba, na reakciju Srba reaguju, na primer, jedinice ROSU, i eto haosa… Kome je on potreban u ovom trenutku? Kao što smo na ovim stranicama već konstatovali, analizirajući posledice raspadanja Evropske unije i dolaska na vlast u SAD Donalda Trampa koji, u najmanju ruku, za uspehe EU nije naročito zainteresovan, vreme više ne radi za Albance a počelo je da radi za Srbe. Pametnom dosta, a kome nije, neka razmisli zašto se – istovremeno i takoreći iz čista mira – rasplamsavaju i sukobi u Ukrajini, usred svih spomenutih procesa na globalnom nivou. U najkraćem: odlazeća garnitura, globalistička garnitura ugrožena Trampom i tekućim mukama Evropske unije, mora da reaguje hitro da bi izazvala haos kojim će sprečiti najavljeno približavanje SAD i Rusije i propast njihovog svetskog poretka.

Opasnost zbog rušenja zidića u Kosovskoj Mitrovici sada je za nama. Ali to ne znači i da opasnosti po mir više nema. Eno ga, u Prištini pre nekoliko dana, generalni sekretar NATO Jens Stoltenberg izjavljuje da Priština ima zeleno svetlo i odrešene ruke da pošalje svoje bezbednosne snage gde god poželi, dakle i na sever Kosova („Policija Kosova može da deluje na celoj teritoriji Kosova i o tome odlučuju institucije Kosova ili zvanična Priština. To je pitanje koje se tiče institucija Kosov“), gazeći pri tom sopstvene garancije da to neće biti moguće bez dozvole lokalnog, to jest srpskog stanovništva. A povrh toga, Kadri Veselji, predsednik Skupštine Kosova, najavljuje naoružavanje njihovih bezbednosnih snaga, ispravno napominjući da je to mnogo važnije od pitanja da li će se te snage nazivati vojskom ili ne: „Proces odlučivanja u skupštini o transformaciji nije toliko važan koliko je važno investiranje u oružane snage, kako bi se snabdele potrebnim oružjem… O tome sam razgovarao u Pentagonu, kosovska vojska je realnost koja će ubrzo biti realizovana.“

Tako da nije pitanje da li će novih izazova po mir biti nego kada će ih biti. I da li ćemo ih – te izazove – dočekati mudro, i spremni…

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *