A ko nas čuva od čuvara?

A ko nas čuva od čuvara?

6 jula 2014

Jurica PavičićPiše: Jurica Pavičić

Postoji jedan nepogrešivi kriterij po kojem ćete ama baš uvijek prepoznati nedarovitog političara: to je, naime, onaj političar koji nakon što izgubi izbore za svoj poraz krivi – građane. Onda kad političar nakon poraza krivi glupe birače, ljude iz prošlog stoljeća, tupsone koji nisu prepoznali njegove vizije, tada s punom sigurnošću znate da taj čovjek nikada nije trebao biti na političkoj funkciji.

Nisu, međutim, samo političari ti koji za svoj loš rad krive građane. Postoji taj antipatični trend i u drugim profesijama, a među onima gdje je takva retorika najčešća nalazi se i konzervatorska služba. Ljudi koji se u nas bave zaštitom spomenika mogu biti uzajamno posvađeni, mogu se gložiti i uzajamno sabotirati, ali postoji nešto što im je zajedničko. Naime, oni nikada nisu pogriješili. Oni nikada nisu bili nemarni, potkupljeni, savitljivi… Ako postoji nešto što bi u ovom društvu trebalo mijenjati, onda to nisu oni nego – građani.

Stanovnici kao štetočine

Otprilike takav bio je i provodni ton intervjua koji je prošlog tjedna “Slobodna Dalmacija” objavila s rapsko-zadarskim konzervatorom Miljenkom Domijanom, čovjekom koji je cijeli radni vijek proveo na vrhu prvo zadarske, a potom i hrvatske konzervatorske službe. Do umirovljenja, pa i nakon njega, Miljenko Domijan bio je visokopozicionirani insajder službe koja u Hrvatskoj skrbi o kulturnim dobrima.

Nakon što mu je životni brojčanik provrtio drugo poluvrijeme šezdesetih, Domijan je u velikom intervjuu “Slobodnoj” imao prilike iznijeti bez mogućih strahova i diktata nezamjeranja, bez skrupula i straha kako vidi sadašnje stanje vlastite službe i dalmatinske/hrvatske baštine. Umjesto toga dobili smo intervju iz kojeg ispada da su jedini problem baštine u Dalmaciji – glupi, nezahvalni i primitivni stanovnici.

Za Miljenka Domijana, UNESCO u Dubrovniku neće naći ništa sporno jer je sve oko Srđa rađeno “lege artis”. Bastion Contarini – veli stručnjak – možda “nije model koji treba sustavno provoditi“, ali je svejedno tu sve u redu, i ta zgrada “rehabilitira“ centar grada. Projekt “Vrata Zadra” je dobar, “ako ne isprazni grad drastično“. Sve je u Domijanovu intervjuu puno tih i takvih if-s i but-s, sve dok ne dođemo do točke oko koje jedino Domijan ima nedvosmislen stav: a to je da su građani i stanovnici Dalmacije neprijeporni zatornici i štetočine.

Za Domijana, nije problem kad 4000 apartmanskih postelja grade Brinar i Frankel, ali zato jesu problem te silne ružne vikendice “od Zadra preko Rogoznice do Omiša” koje Domijan naziva “pošašću i kugom” i skandalizira se što se ta cementa kaulerpa tako raširila. U Splitu, nije problem što su lokalni konzervatori oko svakog pitanja imali tri mišljenja, što imaju duple standarde, što pune dvije godine odbijaju trajno zaštititi Marjan, što su u Kaštelima javno optuživani za korupciju i što njihov posao od popodne volonterski obavlja civilno društvo.

Ne! Problem je, veli Domijan, zapravo baš to civilno društvo koje se tužaka, pa “po brojnim udrugama koje nam šalju stotine mailova Splita više ne bi trebalo biti, u Splitu je sve srušeno, povijesnog Splita više nema.“ Priznaje, doduše, Domijan da je u Splitu “neprincipijelnosti bilo“, ali – začudo – “neprincipijelnost“ Domijan vidi samo u tome što neki “kolege” sada surađuju s civilnim društvom i pomažu im stručnom ekspertizom. Domijanu samo fali da izgovori glasovitu rečenicu Zdravka Mamića: “Da mi gurnu vreli žarač u guzicu i dvaput ga zavrte, ja to ne bih napravio, bio druker i cinkao kolege.“

Ledeni tuš iz Zagreba

Na žalost Domijanove službe, a na sreću dalmatinske baštine, još uvijek u lokalnom civilnom društvu postoji dovoljno “cinkera“ i “drukera“ koji iz pozicije građanina-nevježa, neproškopljenih Domijanovim znanjem, misle da o radu Domijanove službe imaju što reći. A upravo zahvaljujući takvim “cinkerima” i “drukerima” ta je služba u tjednu koji je prethodio Domijanovom intervjuu dobila dvije kolosalne pljuske, pljuske nakon kojih bi prva tri reda partera u toj službi morala dati ostavku.

Prva od tih pljuski dogodila se u Dohi, gdje je hrvatski ambasador pri UNESCO-u Ivo Goldstein morao poput meksičkog vratara Ochoe izvoditi ekshibicije ne bi li obranio neobranjivo, a to je razvojna politika Dubrovnika. Premda su novinari pod klijentističkim utjecajem nakon Dohe pokušali prodati spin da je UNESCO rekao kako “Dubrovnik nije ugrožen“, prava je činjenica da je u Dohi UNESCO pokudio Hrvatsku.
Činjenica je da pariška agencija u u Dubrovnik već ove jeseni šalje svoje vizitatore, te da je hrvatskom ministarstvu kulture naložila da hitno sačini tri dokumenta bez kojih će Dubrovnik biti premješten na listu ugroženih gradova. Ta su tri dokumenta plan upravljanja jezgrom, strategija kruzerskog turizma i studija utjecaja gradnje na Srđu. Ukratko – UNESCO je Dubrovniku i Zagrebu naložio izradu dokumenata koje Dubrovnik nije dosad imao, jer je u tom gradu jedina “strategija” pohranjena u korteksu velikog mozga samoproglašenog kneza Andre Vlahušića. A dok je Dubrovnik pljusku dobio u vrućoj Dohi, Split je dobio ledeni tuš u – Zagrebu.

Tamo je, naime, Ustavni sud točno u tjednu kad je Domijan prozborio za “Slobodnu” oborio kao nezakonit PUP gradske jezgre, po kojem se upravo na Pazaru buši buža za zgradu pokraj bedema Contarini. Nakon što su tri uzastopne gradske vlasti, dvije garniture u Konzervatorskom zavodu, te Domijan osobno tvrdili da je tu “sve lege artis”, iako to – eto, ipak – „nije model koji treba sustavno provoditi“, ustavni su suci ustvrdili točno ono što su punih osam godina tvrdili i “drukeri” i “maleši” iz “brojnih udruga“- dakle, da se taj urbanistički plan kosi s GUP-om, te da počiva na zamjeni teza, obmani i falsifikatu činjenica.

A u toj priči – na njegovu žalost – Domijanovi kolege nisu samo kolateralni krivci krivi za grijeh propusta. Oni su bili doslovno ideatori te kolosalne mudrolije, te njeni najveći promotori, što može provjeriti svatko tko ima iskaznicu knjižnice i zna prelistati stare brojeve novina. Štoviše – da je bilo po Domijanovim kolegama, i da nije bilo “brojnih udruga” prepunih “maleša”, danas bismo u Splitu imali historicističke fejk građevine iznad mozaika kod Peristila, te na još 20 lokacija u Palači.

Šoping-mol

Što sada imamo? Sada, u Splitu imamo ogromnu, dvokatnu nelegalnu bužu na Pazaru, bužu za koju danas znamo da je protuzakonita i nastala “na vlastiti rizik“, bužu koja bi vrlo lako mogla još godine ili desetljeće uljepšavati gradski centar, osim ako je netko pametan ne pretvori u zimski bazen za picigin. U Trogiru, pak, istodobno imamo ridikuloznog lažnog Isusa na trgu, u Korčuli kašun Tommyjeva šoping-mola koji je masakrirao vedutu, a u Dubrovniku iseljeni centar, kruzerski kaos i perspektivu jednog trajnog, cjelogodišnjeg “kruzera” s 4000 vikendaša iza brijega.

Ali ne, to nije problem. Sve je to “lege artis“. Nisu ni za jedan od tih debakla krive ni politika ni struka. Nisu one uništile dalmatinsku baštinu. Uništile su je Mare i Luce jer su u Stupin Čelini ili Lokvi Rogoznici pošaližali bokun vikendice ili cimer fraja. Eto – tako izgleda pogled na dalmatinsku baštinu godine Gospodnje četrnaeste iz usta konzervatora. Kad to čovjek čita, pomisli da ne treba uopće čuvati baštinu. Treba čuvati čuvare.

(Slobodna Dalmacija – Split)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *