Ah, ti maligni Rusi – veliki i mali

Tweet

Piše: Nenad Kecmanović

NA sarajevskom političkom nebu zasjala je nova politička zvijezda – Suad Kurtćehajić. Na dva članka na mrežama u kojim je bošnjačku vlast optužio za neuku, mlitavu i pomirljivu politiku prema Republici Srpskoj, pljušte mu lajkovi.

Njegova učena, čvrsta, i nepomirljiva poruka glasi: presuđeni genocid u Srebrenici, nepresuđeni genocidi u Prijedoru i drugim opštinama otkriveni su tek po potpisivanju Dejtonskog sporazuma, te retroaktivno dovode u pitanje priznanje RS.

Na primjedbu voditelja TV Fejs, da bi postupak osporavanja RS završio u SB UN, gdje bi ga blokirale Rusija, vjerovatno i Kina, on će na to: “Jeste, ali i uoči bombrdovanja Srbije, Rusija je zatezala, a onda je Medlin Olbrajt razgovarala sa Kozirjevim i ubijedila ga da treba udariti po Srbima…”

Voditelj je na to razočarano primijetio da je u Moskvi sada Lavrov.

Tako se prof. dr Kurtćehajić u Sarajevu i akademik BANU u Novom Pazaru, sa kombinacijama, koje bi danas teško prošle i u Briselu i Vašigtonu, a kamoli pored srpskog člana Predsjedištvu BiH u Sarajevu, spotakao jedino o Rusiju. A zatim dodao da je Bosna mogla da dobije i spor sa Crnom Gorom oko parčeta obale , ali ni tada njega nisu slušali, nego su se povukli jer je Amerkancima smetalo da veliki preko “malih Rusa” izađu na more u istočnoj Hercegovini.

Bauk Rusija će se minule nedelje i po treći put pojaviti u Bosni da Bošnjacima sreću pokvari…

Prema analitičarima “Slobodne Bosne”, prošlonedjeljni susret najviših predstavnika Srpske i Srbije u Banjaluci obilježio je prije svega maligni uticaj Rusije.

Nema ni jedne riječi o tome da su gosti iz matice došli “sa obrazom”, odnosno sa darovima milionske vrijednosti u obilku 15 ambulantnih vozila, projekta aerodroma u Trebinju, te drugih zajedničkih plnova, lokalnih ulaganja. Jedino što je zaslužilo pažnju sarajevskih medija bio je fragment banjalučke konferencije za štampu Dodika i Vučića.

Dodik je, kao i već toliko puta do sada, zatražio od Vučića da tokom predstojećih razgovora o Kosovu podsjeti međunarodne posrednike na analogiju između KiM u Srbiji i RS u BiH, odnosno na dvostruke standarde koje Brisel i Vašington primjenjuju u odnosu na Srbe i Šipatre. Istina, ovog puta je Dodik bio eksplicitniji i vehementniji, te doslovce rekao da “ako Kosovo ostane u Srbiji, onda će i Srpska  ostati u BiH”, a Vučić je odgovorio “sugestju sam ozbiljno primio na znanje i razmotrićemo je po povratku u Beograd”.

To je raspalilo maštu bošnjačkih i probošnjačkih analitičara kojima se iza zavjese već prividjela silueta Vladimira Putina kako maligno diriguje tokom konferencije za medije.

“Dodik je 100 odsto ruski čovjek” (…) “On vrši pritisak na Vučića, koji bi se rado oslobodio ruskog pokroviteljstva da bi punim gasom krenuo ka EU” (…) “Insistiranjem na rezoluciji 1244, Rusija ne da Vučiću da napravi kompromis oko Kosova” (…) “Dodik je svjestan da je sljedeća na redu RS pa nastoji da zaradi kartu za Sent Petersburg u jednom pravcu”. Itd., Itd.

U nastojanju da otkriju nešto novo i dramatično, što nit se zbilo u Banjaluci, nit je bilo kome drugom palo na pamet, jedino zaobilaze ono što je bilo očigledno i samorazumljivo.

Vučić je svojom posjetom i izjavama ojačao Dodika pred jesenje lokalne izbore u Republici Srpskoj, gdje podrška lidera u matici, patrijarha SPC, i ruskog  predsjednika donosi mnogo glasova, kao što je Dodik svojim istupom ojačao Vučića pred novu rundu pregovora o Kosovu.

Čak su obojica upotrebili istu formulaciju: Vučić je rekao: “Ponosan sam na Srpsku”, a Dodik – “Ponosim se Srbijom”. Koju Srpsku? Kojom Srbijom? – Podrazumijeva se, “na onu” i “onom” koje njih dvojica predvode, a ne bilo kojih i bilo kakvih.

Kako bi bilo moguće bratimljenje Srba sa dvije obale Drine ako njihovi lideri ne bi bili u dobrim ličnim odnosima?! Nije li Vučić posjetu završio kao gost na imanju porodice Dodik u Bakincima?

Da li su se prethodno dogovorili šta će koji da kaže na konferenciji za štampu, ili su se u “saradnji boljoj nego ikad” toliko uigrali da to nije bilo ni potrebno, ništa ne mijenja na stvari.

Razmjena podrške dva lidera “dvije srpske zemlje”, što je politički korektnije, nego “dvije srpske države”, može da se posmatra i iz drugog ugla.

Dodiku je dobrodošla materijalna podrška predsjednika matice u vrijednosti od 1,7 milion evra,  a Vučiću Dodikovo upozorenje “međunarodnoj zajednici” da bi otimanje KiM moglo izazvati lančanu reakciju te tako i ne/mir i ne/stabilnost u regionu. Vučićevom uhu godi da to čuje, a još više da to odjekne što dalje, ali nije pametno da sam to kaže u Beogradu uoči pregovora o statusu Kosova.

Srbiji odgovara da ovu temu voza na kolosijeku pravno obavezujuće normalizacije, koja podrazumijeva implementaciju 1244, formiranje zajednice srpskih opština, a koja je bila u koliziji sa šiptarskim uvoznim taksama. Beogradu takođe konvenira da se direktni pregovori sa Prištinom u Briselu ili Vašingtonu vode oko malih problema koji svakodnevni život znače, a od obostranog su interes.

Onaj veliki problem suvereniteta i teritorijalnog integriteta Srbije, odnosno priznanja nezavisnosti južne pokrajine ne mogu da rješe ni najveći. Sa supersilom se više ne slažu ni Njemačka niti neke manje članice EU, vanevropske članice UN povlače priznanja …

E, a sad, kakve li to veze ima sa Rusijom?

Nikakve, ili taman isto tolike koliko i sa Amerikom i  Njemačkom, koje sebe smatraju bogomdanim da se bave balkanskim poslovima, dok Rusija, Turska ili Kina – to nisu. Izuzev sa dozvolom SAD i EU ili NATO-a.

Volfgang Petrič zna reći da međunarodna zajednica, čitaj Zapad, to “eksluzivno pravo vuče na osnovu ulaganja u BiH, dok Rusija nema nikakvo pravo i može samo da ometa”. Ali, to ulaganje, bar deklarativno, bijaše “ulaganje u mir i obnovu”, a ne u dominaciju i kolonizaciju. Uostalom, moglo bi se sračunati da li su za 80 dana bombardovanja osiromašenim uranijumom napravili više štete nego što su uložili u obeštećenje koje zovu rekonstrukcija Bosne.

Rusija i Kina jesu do sada manje uložile, ali nisu ništa rušile, pa saldo, prema Petričevoj formuli, vjerovatno njima daje više pravo da se miješaju.

Da, ali, kako bi rekao ovaj bivši v.p. UN/EU za BiH, koji je kasnije nastavio isti posao kao otvoreni bošnjački lobista, “ruski uticaj je maligan”, a evro-američki je, podrazumijeva se, blagotvoran.

Nevjerovatno, otkako je tu beslovesnu sintagmu svojevremeno lansirao neki činovnik u Stejt depermentu, komentator CNN-a ili kolumnista Njujork tajmsa osvojila je čitav vazalni svijet. Najbolje se ipak primila kod ovdašnjih autokolonijalnih i autošovinistički bosnoljuba.

“Dodik je 100 odsto ruski čovjek”.Vučić je po nesvrstanoj politici Srbije 50, a u duši možda još toliko. Nisu ga izvagali? A i zašto bi kada su svi Srbi iz iste globalne kuhinje prethodno definisani kao “mali Rusi”, a Vučić i Dodik ih predvode.

Elem, ako su i jedan i drugi “mali Rusi” ili bar pomalo Rusi, onda su to već samim tim što su Srbi. A oni koji opet nisu “mali Rusi” ili bar pomalo Rusi, onda ispada uopšte i nisu Srbi. Pa šta su onda?– “Mali Amerikanci, ili samo pomalo Amerikanci”.Treba samo pogledati odakle i koliko im stiže za NVO pa vidjeti koliko su odsto.  Ali takvih “više ili manje” i nema baš malo.

U Beogradu ih zovu autokolonijalnim autošovinistima, a u Banjaluci – izdajnicima. Ne treba pretjerivati, ima među njima nemalo onih koji vjeruju da pravi intelektualac treba uvijek da ima izdvojeno mišljenje, bez obzira na to da li je to uopše mišljenje.

Takvi koji po svaku cijenu razmišljaju u ime pluralizma mišljenja, trebalo bi ipak da razmisle zašto toliko vole da ih prenose i intervjuišu u muslimanskom Sarajevu, koje je, jel’da, oličenje kosmopilitizma koji nedostaje Beogradu.

Bošnjaci se mogu i razumijeti. Kardelj im je dao naciju, Alija ih vratio vjeri, a Klinton poklonio državu.

Kolektivno svjesni da nacionalno podijeljenu Bosnu ne drži na okupu ni lijepak komšiluka, ni tradicija suživota, ni bosanski patriotizam, nego ili okupatorske imperije, ili šire državne cjeline ili protektrat na izdisaju, Bošnjaci krivca traže u “agresorima” iz susjedstva, a spas u nekoj transnacionalnoj organizaciji, poput NATO i EU. Međutim, u prvu organizaciju ne mogu dok vlast u BiH dijeli srpski član Predsjedništva, pogotovo dok je to Dodik. U ovu drugu ih neće, jer Srbi u bosanskoj kakofoniji neće da “pjevaju u jedan glas”.  Naravno, samo zato što su ih napujdali iz Moskve

Jedino u čemu su spoljni saradnici Slobodne Bosne omanuli, a i domišljati Kurtčehajić je previdio: nisu se sjetili da i onaj aerodrom u Trebinju ima veze sa Rusima. Tik uz granicu sa dvije NATO sile Crnom Gorom i Hrvatskom, ne samo maloruska Srpska, nego i rusofilni istočni Hercegovci direktno “ugrožavaju bezbjednosne interese SAD u regionu”. Štaviše, Dodik i Vučić su oko toga bili nedvosmisleno jedinstveni, aerodrom samo što nije završen, a dotur S-400 predstavlja čisto tehničko pitanje.

Eh, ti Rusi, veliki i mali!

Miješaju se u suverenoj Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, a one svoj suverenitet pod nekim čudnovatim okolnostima i mimo većine naroda, ustupiše NATO-u. Sada se miješaju i u svoj dio Bosne i pred zgradom skupštine u matici, a u Banjaluci onako otvoreno pred kamerama o tome domunđavaju, i to drsko baš pred Srpsko-ruskim duhovnim hramom…

Sreća te imamo “kurtćehajiće” da sve objasne urbi et orbi.

(Sve o Srpskoj)

Tweet