Алепо и Владимир Владимирович

Alepo i Vladimir Vladimirovič

24 decembra 2016

Muharem-Bazdulj-01-2105-201

Piše: Muharem Bazdulj

Godina na izmaku, kad je o književnosti reč, u celom svetu je bila u znaku četiristote godišnjice Šekspirove smrti. Godina pred nama nema tako jaku jubilarnu književnu godišnjicu. Istini za volju, 2017. pada 350. godišnjica rođenja Džonatana Svifta, ali usprkos globalnoj slavi „Guliverovih putovanja“ ovde ne treba očekivati šekspirovski glamur.

Ako se, međutim, ostvare prognoze o strateškom savezništvu Trampa i Putina, odnosno o renesansi prijateljstva Amerike i Rusije, to možda skrene dodatnu pažnju na četrdesetu godišnjicu smrti Vladimira Vladimiroviča Nabokova.

Da, Vladimir Vladimirovič iz naslova ovog teksta nije Putin, nego je Nabokov. Predsednik i pisac dele, naime, i ime i patronim. A pisac Vladimir Vladimirovič Nabokov amblematska je figura koja podjednako pripada i ruskoj i američkoj kulturi. Na nivou bibliografije to je gotovo volšebno simetrično: od svojih šesnaest romana, Nabokov je osam napisao na ruskom, a osam na engleskom jeziku.

Ime Vladimira Vladimiroviča Putina ovih dana često čujemo u kontekstu Alepa, no Vladimir Vladimirovič Nabokov svoje ime je za ovaj grad nepovratno vezao još 1943. godine. Te je godine, naime, prvi put objavljena njegova priča „Jednom davno, u Alepu“ (u originalu „That in Aleppo Once“). Radi se o jednoj od najboljih Nabokovljevih priča, briljantnoj epistolarnoj minijaturi sa dva–tri dupla dna. Narator se pismom obraća prijatelju, ruskom emigrantskom piscu koga oslovljava inicijalom V, a u kome, jasno, čitalac treba da prepozna samog Nabokova. U pismu mu narator pripoveda o svom propalom braku. Priča je, rekosmo, objavljena u jeku Drugog svetskog rata, ali je kontekst u kome se dešava radnja bolno i skoro žurnalistički aktuelan. Naime, i narator i njegova žena pripadaju krugu ruske emigracije, a najveći deo radnje koncentriše se na njihov pokušaj da iz Francuske pod Hitlerovom okupacijom pobegnu u Ameriku. Ipak, turbulentni istorijski momenti ne sprečavaju intimne tragedije. Narator je, naime, uveren da ga žena vara. Naravno, pošto celu priču pratimo samo iz njegove perspektive, postoji mogućnost i da je čovek jednostavno tek paranoičan. Bilo kako bilo, jasno je da mu je teško. Na samom kraju priče, u pretposlednjoj rečenici, naoko iz čista mira, narator pomene – Alepo. Kaže zapravo: „Ako ne budem oprezan, sve bi ovo moglo da završi u Alepu.”

Replika je pri prvom čitanju, bez poznavanja konteksta i bez prepoznavanja citata iz naslova, prilično misteriozna. Nabokov, međutim, računa na to da će iole bolje obrazovan govornik engleskog jezika citat lako prepoznati. Radi se o delu čuvenog monologa iz jedne od najslavnijih Šekspirovih tragedija, monologa koji neposredno pred svoju smrt izgovara glavni junak tragedije koja je po njemu i dobila ime. Mislim, naravno, na Otela. Pre nego što izvrši samoubistvo, Otelo se priseća kako je „jednom davno, u Alepu“ video kako neki zao Turčin sa turbanom bije Venecijanca i vređa mu državu, pa ga je on, Otelo, zgrabio za vrat i zaklao ga nožem. I dok opisuje kako je to uradio, Otelo zakolje samog sebe.

Vredelo bi zapravo postaviti danas „Otela“ kao savremenu političku tragediju u kojoj bi ljubav i ljubomora bile samo dimna zavesa. Jer ovaj kratki fragment koji je voleo Nabokov savršeno sažima tragediju Sirije i Alepa koja, evo, obeležava i kraj 2016. godine. Valja nam samo starinske odrednice čitati savremenije i šire. Zli Turčin sa turbanom nije danas državljanin Republike Turske, nego neki zagovornik Islamske države, terorista, mudžahedin i taliban. Venecijanac nije, naravno, stanovnik severnog italijanskog turističkog grada, nego je, brate, jednostavno Zapadnjak, po prilici Amerikanac. A Otelo, ko je zapravo Otelo? A Otelo smo, braćo i sestre iz Trećeg sveta, svi mi, Sirijci i Srbi, Arapi i Jugosloveni, koji smo poverovali slatkim rečima Zapadnjaka, koji smo njihove vrednosti uzeli zdravo za gotovo, koji smo braneći ih ili misleći da ih branimo, klali sopstvenu braću i koji tako, na zlu putu, na kraju moramo doći do tačke na kojoj sami sebe ubijamo.

Za Otela kao pojedinca je u trenutku kad je shvatio svoju grešku bilo kasno. Sećanje na Alepo simbol je te spoznaje. Svetovi i zajednice trajniji su, međutim, od pojedinaca. U tom smislu bi Alepo, ako bismo u prazničnom raspoloženju, u prednovogodišnjoj atmosferi, želeli da budemo optimistični, mogao zaista da predstavlja tačku spoznaje i tačku preokreta. Da niko više nikad sebi ne dopusti da licemerima bude ogledalo sopstvenog cinizma u svakom trenutku kad su nakon 1945. govorili „nikad više“.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *