Амерички специјалац напустио Русију

Američki specijalac napustio Rusiju

11 oktobra 2017

Piše: Bojan Bilbija

Prošlog četvrtka okončana je još jedna diplomatska misija SAD – američki ambasador Džon Teft odleteo je iz Moskve. Ovaj, kako su ga mediji nazvali, „diplomatski specijalac“ bivšeg predsednika Baraka Obame napustio je Rusiju posle tri godine, kako mnogi kažu, neobavljena posla. Naslediće ga Džon Hantsmen, rok muzičar, pripadnik mormonske crkve i bivši ambasador u Kini, pa ostaje da se vidi da li će Teftov imenjak biti uspešniji. Jer učinak dosadašnjeg ambasadora nije bio ništa bolji od rezultata njegovog prethodnika, skandaloznog Majkla Mekfola, koji se naročito istakao po organizovanju „revolucije belih tračica“, kada je u zimu 2011. huškao rusku opoziciju protiv Vladimira Putina. Džon Teft, i to je za jednog američkog ambasadora sasvim solidno dostignuće, bar se čuvao neprimerenih ispada i javnog „opozicionog delovanja“. Zato je, za razliku od Mekfola, u Kremlju bio dočekivan sa počastima. Međutim, proterivanje više od 700 američkih diplomata 1. septembra označilo je i kraj misije ovog „komandosa“, čijeg se rada u proteklih dvadesetak godina ne bi postideli ni najviši funkcioneri američke obaveštajne službe.

RAŠČIŠĆAVANJE RUŠEVINA?

Karijerni diplomata Džon Teft proveo je tri godine u Rusiji, od ukupno četiri i po decenije na raznim pozicijama u strukturama Stejt departmenta. Predsednik SAD Donald Tramp sredinom jula predstavio je kandidaturu Džona Hantsmena za novog ambasadora u Moskvi i Kremlj mu je već dao agreman. Pojedini analitičari nadaju se da bi sa Hantsmenom moglo da se očekuje bolje razumevanje dve supersile, pa čak i neka vrsta otopljavanja odnosa. Navodno, ovaj „Trampov čovek“ mogao bi da raščisti ruševine koje su iza sebe ostavili Mekfol i Teft. Znajući, ipak, dosadašnju dinamiku rusko-američkih odnosa i hladnoratovske tendencije poslednjih godina u svetu, od Hantsmena ne bi trebalo previše očekivati. Veliki uspeh bio bi ako sadašnje stanje haosa u međunarodnim odnosima bude zamenjeno nekom vrstom kontrolisanog hladnog rata po strogo utvrđenim pravilima, ali ni to neće presudno zavisiti od ruskog ili američkog ambasadora.

Treba podsetiti da i Moskva zamenjuje svog šefa diplomatske misije u Vašingtonu. Umesto veterana Sergeja Kisljaka, koga su čak optuživali i za mešanje u (post)izborni proces u Americi, za ambasadora dolazi im sada hladnokrvni Anatolij Antonov, sa najvišim činom u ruskoj vojsci – generala armije. Ovaj stručnjak za međunarodne odnose karijeru je proteklih godina gradio kao zamenik ministra inostranih poslova Sergeja Lavrova, a prethodno i kao zamenik ministra odbrane Sergeja Šojgua. Tako Moskva na delu primenjuje prema Vašingtonu svoju – nezvanično proklamovanu – doktrinu „dva Sergeja“, sažetu u krilatici: „Ko neće da priča sa Lavrovom, moraće sa Šojguom“. U slučaju Anatolija Antonova, poruke „oba Sergeja“ biće sadržane u diplomatskoj delatnosti jednog čoveka. Ako se za nekog ambasadora može koristiti vojna terminologija, poput „specijalca“, onda bi ona pre bila primerena za generala Antonova, nego za Tefta.

Kada je Džon Teft pre tri godine došao u Rusiju, mnogi su zamišljali da će njegovi rezultati biti slični onima u zemljama gde je pre toga službovao – Litvaniji, Gruziji i Ukrajini. Teft se uvek nalazio „u pravo vreme na pravom mestu“ kada su se dešavali prelomni događaji od interesa za Sjedinjene Američke Države na postsovjetskom prostoru. Tako je Teft 2000. godine poslat za ambasador u Litvaniju, gde je „pomogao“ uspešno okončanje tamošnjeg referenduma o pristupanju EU, uprkos protivljenju tada vladajuće Socijaldemokratske partije. Potom ga je 2008. godine Kavkaski rat „zatekao“ na mestu ambasadora u Tbilisiju, gde je u ime svog tadašnjeg predsednika Džordža Buša savetovao gruzijskog šefa države Mihaila Sakašvilija u osetljivom pitanju provociranja sukoba sa Moskvom. Gruzija je uoči sukoba u Južnoj Osetiji dobila ogromne količine naoružanja iz svih istočnoevropskih država, uključujući Ukrajinu i Srbiju.

„DELIKATNI“ SPECIJALAC

Posle ovih uspešnih misija Teft prelazi na glavno poprište – Ukrajinu. Kijev napušta u jesen 2013, nekoliko nedelja pre „Evromajdana“, koji je okončan nasilnim svrgavanjem demokratski izabranog predsednika Viktora Janukoviča. Kako je i „Pečat“ pisao u godinama i mesecima uoči „demokratske revolucije“, u Ukrajini je odmah po izboru Janukoviča 2010. sve bilo spremno za (ne)nasilne proteste i čekao se samo povod da ova mašinerija bude pokrenuta. Verovati da njome nije dirigovao „lisica Teft“ – upamćen i po klečanju pred njim ukrajinskog generala koji mu predaje sablju – bilo bi isto tako naivno kao i pomišljati da Janukovič nije bio naklonjeniji Moskvi, nego Vašingtonu i Briselu. Uprkos tome što je logika političkog preživljavanja upućivala tadašnjeg ukrajinskog predsednika na dugotrajne i iscrpljujuće razgovore sa Zapadom, znajući da nije mudro ljutiti one koji u svojim rukama drže sve konce revolucije, od početka je bilo jasno kako će se to sve završiti, uključujući i sudbinu Krima.

Dolazak Tefta u Moskvu, već sledeće godine, poslužio je mnogima kao povod za spekulacije da se „Putinu bliži kraj“, da „specijalac dolazi da ga sruši“, i tome slično. Dogodilo se, međutim, suprotno. Kremlj je, naizgled lako, izolovao i neutralisao nezgodnog Tefta, koji se, sa svoje strane, trudio da u očima javnosti izgleda sasvim suprotno od svog prethodnika – dakle, kao prijatelj Rusije i njenog naroda. U medijima se, za razliku od „brbljivog“ Mekfola, pojavljivao krajnje retko, pa je kuriozitet bila i njegova fotografija iz jednog restorana sa pomoćnicom šefa Stejt departmenta za Evroaziju Viktorijom Nuland, prilikom njene posete Moskvi. Činjenica da je Nulandova bila jedan od glavnih promotora ukrajinskog „Evromajdana“ svakako je davala i određenu simboliku Teftovoj fotografiji sa svojom šeficom.

Ipak, ambasador Teft strogo se klonio javnog mešanja i izjašnjavanja o ruskim unutrašnjim stvarima. Ako je to i činio, onda se izražavao biranim rečima, u krajnje prijateljskom tonu. To je već podsećalo na staru, dobru hladnoratovsku diplomatsku školu. Takve protivnike Rusi tradicionalno uvažavaju i sa njima vole da „rade“. Međutim, pošto je Moskva prethodnih godina temeljno sasekla gotovo čitavu nevladinu i agenturnu mrežu Zapada u Rusiji, čak ni iskusnom liscu poput Tefta nije preostalo mnogo instrumenata u rukama, kako bi obavio „nemoguću misiju“ podrivanja Putina iznutra. I ona je sada okončana: Teft je sa suprugom Marielom napustio rusku prestonicu i odlazi u zasluženu penziju. A sa njim i čitava epoha unipolarnog sveta i globalne hegemonije samo jedne supersile.

SIMBOLIČAN POČETAK JEDNE MISIJE

„Čast mi je da služim našoj velikoj zemlji kao ambasadora SAD u Rusiji. Sa nestrpljenjem čekam da se priključim“, bila je prva reakcija na tviteru novog ambasadora Hantsmena na vest o zvaničnom imenovanju. Među prvima mu je čestitao guverner Masačusetsa Mit Romni, istaknuti pripadnik mormonske zajednice i nekadašnji kandidat za predsednika SAD, koji se proslavio svojom izjavom da je „Rusija glavni neprijatelj SAD“. Simbolični početak jedne diplomatske misije.

Kao bivši guverner savezne države Juta, i sa svojih 57 godina, Hantsmen pripada takozvanom krilu „mladih lavova“ u Trampovom timu. Njegova biografija je prilično neobična. Dva puta je napuštao školovanje: prvi put sa 15 godina, kada se priključio rok bendu „Vizard“, gde je svirao na klavijaturi. U to vreme stekao je i zvanje „igl skauta“, što je najviši rang među američkim mladim izviđačima. Nekoliko godina kasnije, kada su već pomislili da su ga „prošle bubice“, prekinuo je i školovanje na Univerzitetu Juta, da bi se bavio misionarskim radom na Tajvanu, po ugledu na svog pretka Parlija Prata, koji je bio jedan od mormonskih „apostola“ u SAD, u drugoj polovini 19. veka. Ovaj rad mu je očigledno doneo i duhovni mir, pa je po povratku sa Dalekog istoka, 1987. ipak diplomirao na Univerzitetu Pensilvanija.

Očigledno prepoznat kao pouzdan kadar, prelazi u državnu administraciju, radeći u timovima petorice američkih predsednika. Bio je i najmlađi ambasador SAD u poslednjem veku, jer je sa svega 32 godine poslat za šefa diplomatske misije u Singapuru. Pobeđuje 2004. na izborima za prvog čoveka Jute, a Obama ga 2008. šalje za ambasadora u Kinu. Koliko je na tom mestu bio uspešan, možda govori i podatak da je u ovom periodu Kina po ekonomskoj i ukupnoj moći praktično sustigla SAD, što je rezultiralo krvavim građanskim ratom i svrgavanjem Muamera Gadafija u Libiji – državi koja je postala najjači oslonac Pekinga u tom delu sveta. Ekspanzija Pekinga u Africi i na Sredozemlju na taj način je privremeno usporena. Nagrada za „dobro službovanje“ u Kini krunisana je zelenim svetlom za predsedničke ambicije Hantsmena, ali 2012. nije uspeo da za sebe pridobije nominaciju Republikanske partije. Ta čast ipak je pripala „starijem mormonu“ Mitu Romniju, koga je Obama glatko dotukao do nogu. Podržao je Hantsmen 2016. i kandidaturu Donalda Trampa, ali se u finišu predomislio zbog milijarderove „seksističke retorike“, pozivajući republikance da glasaju za sadašnjeg potpredsednika SAD Majka Pensa.

U Hantsmenovoj biografiji posebno privlače pažnju njegove biznis veze sa Rusijom. Korporacija „Hantsmen internešenel LLC“ poseduje pet firmi u Rusiji, od čega tri u Moskvi, i po jednu u Sankt Peterburgu i Kalugi, uključujući i fabriku za proizvodnju pigmenta i poliuretana. Osnivač i predsednik uprave je njegov otac Džon Hantsmen Stariji, dok je brat Piter predsednik korporacije. Samog ambasadora nema na spisku direktora, ali američki mediji tvrde da je i Džon Hantsmen Mlađi bio aktivan u početnoj fazi porodičnog biznisa na ruskom tržištu. Ova moćna korporacija bila je među prvim američkim kompanijama koje su počele da rade u Rusiji, odmah po završetku Hladnog rata. U međuvremenu je njihovo prisustvo u Rusiji smanjeno, ali ogranak i dalje postoji i nastavlja da na ruskom tržištu proizvodi i prodaje polimere i kompozitne materijale koji se koriste u građevinarstvu, prehrambenoj i industriji obuće, rudarstvu i energetici, saobraćaju, mašinogradnji i poljoprivredi.

Drugim rečima, Hantsmen ima značajne interese u Rusiji, koji nisu samo diplomatske prirode. Da li će to za njega biti prednost ili otežavajuća okolnost, zavisiće od njega samog, ali najpre od ukupnih odnosa Vašingtona i Moskve. Ako se zna da je štetu od zapadnih sankcija do sada najviše trpela Evropa, dok je Amerika povećavala spoljnotrgovinsku razmenu sa Rusijom, onda bi i ambasador sa jakim biznis vezama u toj situaciji mogao da profitira. Pod uslovom da bude konstruktivan.

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *